VIDEO: Propovijed za Božić

Na stranicama KTA BK BiH od prve nedjelje došašća možete pratiti nedjeljne i blagdanske propovijedi koje je priredio prof. dr. vlč. Dubravko Turalija. Od početka došašća do Božića propovijedi ćete moći pogledati i u video formatu.

Božić god. C

Božić je božanski pohod i dolini i pustinji i mekoti i vododerini i velegradu i zabiti…, Božić dolazi svima: i onima koji naizvan misle da su dobri, a nisu, i onima koji naizgled misle da su do korijena opaki, a nisu. Božić dolazi i kolebljivim vjernicima i okorjelim nevjernicima i pokajnicima i otpadnicima. Božić je, dakle, kozmički događaj i trajni poziv da oni koji su dobri postanu još bolji, još uzorniji i još savršeniji, a oni koji su loši da u sebi probude želju biti dobri, uzorni i prvi borci dobra među braćom i sestrama. Božić je, dakle, čudesna božanska moć promjene.

Iz 52,7-10

Božić je poziv na red – svjetski i kozmički…, poziv da se izvrnute vrijednosti vrate, da se isprave, da – kako kaže poslovica - list ne tone, a kamen da ne pluta. Božić je poziv da se zlo okonča, da među ljudima zavlada kraljevstvo oprosta, pomirenja i ljubavi. Jer kao i današnje i ono Isusovo vrijeme bilo je prijetvorno vrijeme, kada je kralj bio potkupljivi stranac, a usiljeni buntovnik narodni vođa, kada je raz-zakonjeni svećenik glumio vlast, a neuki pučanin mudraca…, kada se progonilo pravednika, a ubojicu častilo kao heroja, kada se prizivalo na slobodu, a slobode niotkud, kada se naveliko govorilo o moralu, a ogrezlo se u grijehu, kada je narod vjerovao, a mrzio je svoju vjeru, kada su svi nešto iščekivali, a nitko ničemu nije pridavao pažnju. Ali baš to uzavrelo vrijeme postalo je punina vremena – to plērōma tû hronû – kada Bogočovjek ne ulazi u kozmološki pravilne crte svijeta nego u iznakaženu stvarnost, pravi kaotični kotao u kojemu ključa nemir kako naizvan tako i iznutra. Ali nije to prvi put da se savršeni Bog spušta u tamu – hošek – i nad kaotične vode ovoga svijeta. Ovo čovječanstvo prate ozbiljne dekadence koje su svijet dovodile do ruba propasti. Tako je poslušni Adam postao neposlušni Adam, a brat Kain, bratoubojica Kajin. Tako su i odgojeni sinovi Božji postali nasilni ljudski potomci, a Božji narod izopačen i zao. I više se puta sticao dojam da su se one početne kaotične vode ponovno vratile u svoja korita, a da se kozmički božanski red bespovratno povukao duboko u nebesa. Ali baš tada, niotkud, bljesne, prasne nebeski zahvat o kojem čitamo u prvom božićnom čitanju iz Knjige Izaije proroka koji kliče: "Radujte se razvaline jeruzalemske". Isto kao u povijesti Abrahama, Bog ponovno poziva da iziđemo iz svojeg Ura Kaldejskog, iz svojih ruševina i da uđemo u njegovu svojinu – izgrađenu, očišćenu, prozračenu, opskrbljenu i zaštićenu. I to ništa na silu. Ako se i zatvaromo u svoju školjku, Gospodin ne prisiljava, ali i neodustaje od nas. Upravo je to najveći dar Božića što bez obzira na sva naša opiranja, stranputice i sjenike – nikada ne odustaje od nas.

Ps 98,1-6

Psalam 98. priziva nam u pamet velika djela koja je Bog činio u povijesti čovječanstva. Nitko od velikih Božjih suradnika nije bio besprijekoran i do kraja velikodušan prema Bogu. Psalam se prisjeća Mojsija koji je imao svojih uspona i padova, blizine i udaljenosti, ljubavi i prezira prema Bogu. Sve je to izgleda Bogu normalno i prihvatljivo, pa zbog toga ne treba biti ni zabrinut. Mojsije objecira Bogu…, Mojsije izbjegava Boga…, Mojsije ne vjeruje Bogu…, Mojsije ne sluša Boga... Dok Mojsije ne sluša Boga, sluga Aaron ne sluša Mojsija… i dok Mojsije prigovara Bogu, Aaron i Mirjam prigovaraju Mojsiju. U toj šumi neposluha i dalje se ostvaruje božanska namisao posluha i napredovanja Božjega plana s nama ljudima. Jer Bog ne pohađa svijet ljudskim, nego božanskim strpljenjem, ne daje mu ljudski, nego božanski mir. Isusov mir je konačni poziv, ispružena božanska ruka pomirnica, otvoren pregršt božanske milosti i široki osmijeh čovjekoljublja.

Heb 1,1-6

U drugom čitanju poslanice Hebrejima, sveti pisac nam otkriva staru tajnu. Bog je otpočetka govorio ocima i prorocima. Tako, pokazujući se još Mojsiju, predstavlja se narodu naslovom: ehje-ašer-ehje „Ja ću biti ono što ću biti“, a to znači da smo mi ti koji otkrivamo i predstavljamo sebi Boga. Drugim riječima, kako čovjek koji mrzi može razumjeti i vjerovati u Boga koji sve ljubi? Ili kako čovjek koji oprašta i koji je milostiv može vjerovati u Boga koji ne oprašta i koji je nemilosrdan? Kako čovjek koji se osvećuje može vjerovati u Boga koji se ne osvećuje? Ili čovjek koji je ljubomoran, zloban kako može vjerovati u Boga koji voli i najvećeg svojega neprijatelja i koji svim ljudima nudi mir i veselje – kako nam to pjeva božićna pjesma. Zato Poslanica Hebrejima i zaključuje: Naš Bog koji je rekao – ja ću biti ono što ću biti – konačno se objavio u Sinu, a sam Sin kaže: kako budete sudili tako će vam biti suđeno. Tim riječima Isus je prepričao ime Jhvh: odn. Bit ću ono što ste vi: pa ako čovjek bude zao i na Boga će gledati kao zloga gospodara, ali ako čovjek bude dobar i Boga će vidjeti kao dobroga Oca. Sada vidimo da se Božić rađa u nama. Svjetlo Kristovo koje rasvjetljuje čovjeka ispod kože – ne naizvana i Mlado Sunce s visine koje je bilo i ostalo s nama, u nama i za nas.

Iv 1,1-14

Sve nam ovo na dubok i teološki način zbori evanđelje po Ivanu. Sveto pismo poznaje samo jedno vrijeme. To vrijeme ima svoj početak i kraj. Početak mu se dogodio u stvaranju, a kraj će mu se dogoditi na sudu. Središte svetopisamskoga vremena mesijansko je vrijeme… A Mesija znači pomazanik, a jedina osoba koja se pomazuje je kralj. Mesija je, dakle, prije svega kralj. Biblija, međutim, osim kraljevske u Mesijino pomazanje uključuje i proročku i svećeničku službu. Tako, očekivani Mesija ne samo da mora biti kralj, nego i prorok i svećenik. Mesija je dakle pomazani kralj, pomazani prorok i pomazani svećenik. Ali, to je praktično neostvarivi biblijski algoritam jer nema lika u cijelome svetopisanskome korpusu koji bi ujedno bio kralj, prorok i svećenik. Kralj koji je iz Judina plemena, mogao je biti prorok, ali nikako svećenik koji je iz Levijeva plemena. Tako i Svećenik levit mogao bi biti prorok, ali ne i kralj, a prorok bi mogao biti ili samo kralj iz Judina plemena ili samo svećenik iz Levijeva plemena, nikako oboje. Mesijanizam dakle predstavlja vrlo tešku, skoro nemoguću misiju. Ona je i postavljena in suspenso ili neostvarivojer traži samu božansku intervenciju za odgovor. Jedino biblijsko ime koje ima sve tri povijesno-mesijanske kvalifikacije (kraljevsku, proročku i svećeničku) jest Isus Krist. Da je Mesija rođen iz kraljevske loze o tome nam slavodobitno natpisuje samo pročelje Matejeva evanđelja: Abrahamu se rodi Izak, Izaku, Jakov, Jakovu Juda… famozno Isusovo rodoslovlje. Da je Isus prorok na dugačko i naširoko zbore evanđelja po Marku i Luki - da je Isus svećenik koji ne prinosi žrtvu prvo za sebe pa onda za narod – kako to inače rade svećenici – nego po izravnom božanskom ređenju, po ređenju Melkisedekovu, Krist sama sebe prinese kao trajnu žrtvu za narod – i o tome nam teologizira Ivanovo evanđelje u velikosvećeničkoj molitvi i svećenička poslanica Hebrejima.

Ivanov prolog dodatno razrađuje Kristove tri mesijanske odlike kroz vječnu Riječ, kroz utjelovljenu Riječ i kroz posvetiteljsku Riječ. Krist je doista kralj koji drži glavnu riječ, koji ju posjeduje i koji ju izgovara. Krist je prorok koji oživotvoruje božansku riječ. Krist je svećnik koji je svojom riječi obasjava svijet. Baš kao što bez električne energije u ovom fizičkom i virtualnom svijetu vlada tama, tako i bez Kristova duhovnoga svjetla – koje je njegova riječ – ovim bi svijetom vladala tama i mrklina. Čovječanstvo ima svojega božanskog Kralja, Proroka i Svećenika, ali se, svejedno, može opredjeliti i za osobnog kralja vlastitih interesa, za lažnog proroka koji zavodi i za sve samo ne svetog svećenika koji umjesto svjetla donosi tamu. Sva povijest spasenja, dakle, leži u odluci: primiti ili ne primiti svojega Kralja, Proroka i Svećenika. Oni koji ga primaju daje moć da postanu djeca Božja – kako veli Prolog – da vide slavu njegovu i moć koju je spreman pokazati nad svakim ljudskim korakom.

Cijela ljudska povijest vijuga od grijeha do grijeha, a sve zbog pravdanja. Pravdali su se praoci, pravdali su se oci, pravdali su se kraljevi, pravdali su se proroci, pravdala se sirotinja…, pravdali su se čak i razbojnici. Svugdje grijeh i pravdanje, a nigdje pokajanja i pomirenja. U odluci je, dakle, spas, u priznanju opravdanje, u posveti milost. U odluci je i proslava Božića koja radosna još više usrećuje, a žalosnu vraća onu prvobitnu radost, pouzdanje i mir.

Čestit Božić!