Uskrsna propovijed

Na stranicama Katoličke tiskovne agencije Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine kroz korizmeno vrijeme možete pratiti nedjeljne propovijedi koje je priredio prof. dr. vlč. Dubravko Turalija.

Propovijed na Uskrs snimana je u sarajevskoj katedrali Srca Isusova.

Prvo čitanje Dj 10,34.37-43

U one dane: Prozbori Petar i reče: “Vi znate što se događalo po svoj Judeji, počevši od Galileje, nakon krštenja koje je propovijedao Ivan: kako Isusa iz Nazareta Bog pomaza Duhom Svetim i snagom, njega koji je, jer Bog bijaše s njime, prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao. Mi smo svjedoci svega što on učini u zemlji judejskoj i Jeruzalemu. I njega smakoše, objesivši ga na drvo! Bog ga uskrisi treći dan i dade mu da se očituje – ne svemu narodu, nego svjedocima od Boga predodređenima – nama koji smo s njime zajedno jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih. On nam i naloži propovijedati narodu i svjedočiti: Ovo je onaj kojega Bog postavi sucem živih i mrtvih! Za nj svjedoče svi proroci: da tko god u nj vjeruje, po imenu njegovu prima oproštenje grijeha.”

……………………………

U zenitu smo velike svetkovine u crkvenoj godini. Uskrs je. Vazam je. Oba ova sveta naziva dolaze od grčke riječi VASIS što znači PRIJELAZ. Uskrs je, dakle, prijelaz. Zbog toga na misi bdijenja i čitamo svete tekstove prijelaza: Stvaranjem Bog iz božanske i daleke sfere prelazi u zemaljski vrt – u blisku ljudsku stvarsnost. I Abraham prelazi iz svoje zemlje u novu obećanu domovinu. Mojsije s narodom prelazi iz ropstva u obećanu slobodu, i proroci naviještaju prijelaz naroda iz otpadništva u vjersku ćudorednost.

O tome nam prijelazu govori i sv. Petar u prvom nedjeljnom-vazmenom čitanju. Isus je prešao iz zemaljskoga života u život vječni. I dok je bio na zemlji, Otac ga je pomazao Duhom Svetim koji sada prelazi na njegove učenike da oni čine ono što je Isus činio, a to je da oslobađaju one kojima je zavladao đavao. Uskrs je oslobođenje od okupacije, od pošasti što razara ono najdragocjenije u čovjeku, a to je njegov duh. Zato vjernik, prije svega i radi na duševnom zdravlju. Vjerniku nije zemaljski život glavna briga. Vjernik čezne za vječnim životom. Čeznuti za vječnim životom znači nemati straha izgubiti ovaj privremeni zemaljski. Vezati se isključivo uz zemaljsko najmizernije je opredjeljenje za čovjeka jer tijelo mora propasti kako bi uskrsnulo – takav je zakon, ali duh mora ostati živ i njegovan jer ne može umrijeti kao tijelo nego prelazi iz privremenog u trajno stanje. Zbog toga slavlje Uskrsa i posvješćuje da je čovjek privremen u privremenome svijetu i da je vječan u vječnome svijetu.

………………………………………………………………………………………………………

Psalam 118

Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar,
jer je vječna ljubav njegova!
Neka rekne dom Izraelov:
“Vječna je ljubav njegova!”

Gospodnja se uzdignu desnica,
Gospodnja se proslavi desnica!
Ne, umrijeti neću, nego živjeti
i kazivati djela Gospodnja.

Kamen koji odbaciše graditelji
postade kamen zaglavni.
Gospodnje je to djelo:
kakvo čudo u očima našim!

……………………………..

Psalam 118, kao i Mojsijeva pjesma iz Izlaska na misi bdijenja, pjeva hvalu Bogu za sve ono što je iz ljubavi učinio za čovjeka. Psalmi redovito pocrtavaju tko je čovjekov upropastitelj, a tko mu je izbavitelj. Bog je čovjekov izbavitelj jer je jedini trajno dobar, jedini je trajno milosrdan i jedini trajno ljubi. Svi ostali koji se nađu na putu promjenjivi su i nestalni. Zato sveti pisac i kliče: le-olam hasdo - „vječna je ljubav njegova!“

………………………………………………………………………………………………………

Drugo čitanje Kol 3,1-4

Braćo: Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim! Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu! Kad se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi.

……………………………..

Poslanica Kološanima u drugome čitanju, kao i poslanica Rimljanima u misi bdijenja, djelo Kristova uskrsnuća projicira na sve vjernike. Ako je Krist uskrsnuo, onda su i svi njegovi učenici suuskrsli s njime. To znači da kao što su učenici hodali za Isusom na zemlji tako su sada i svi vjernici pozvani slijediti Isusa koji je na nebu. Taj put nam je sam Krist otvorio i vodi nas ravno k Ocu. Tim putem prvo prolazimo kroz Isusovu smrt kako bi u nama sve ono grješno moglo umrijeti, zatim skrećemo prema Isusovu ukopu kako bismo i mi zakopali sve ono što nas sapinje i udaljuje od Boga. Konačno se izdvajamo na pistu Isusova uskrsnuća kako bismo odvojili svoj duh od zemlje i kako bismo se podigli prema nebeskim ciljevima.

………………………………………………………………………………………………………

Evanđelje Iv 20,1-9

Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: “Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.”

Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu.

Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih.

……………………………….

Ivanovo vazmeno evanđelje, kao i ono Lukino u misi bdijenja govori o akciji žena. Dok su muškarci u strahu i mirovanju, žene su u akciji ali ni oni ni one ne donose nikakve rezultate jer dok su se učenici udaljili od Isusa, žene su se odvojile od Marije Majke. Zato, za razliku od nje i djeluju zbunjeno i uznemireno. One trče na grob pa s groba k apostolima pa opet na grob pa onda u svoje sklonište. Marije Majke nema među njima. Ona zna da je njezin Sin uskrsnuo pa niti je u strahu niti je u nemiru niti u akciji. Za nju je akcija završila prije tri dana. Mirna i blažena sjedi i čeka. Ona ni nepomišlja poći na grob. Za nju je grob samo prazna memorija. Ona sada čeka živoga Sina kada će joj doći.

I, pošto ju je Ivan pod križem uzeo sa sobom, Marija je uz njega. On joj je sada i najbliži jer ju je prihvatio pa mu ona i prišaptava da je Isus uskrsnuo. Taj detalj, naravno, nije zapisan u evanđelju zbog opće nevjerice i obezglavljenosti, ali je potvrđen na drugome mjestu. Petar i Ivan trče na grob i Ivan stiže prvi, ali kao i Majka, ne ulazi u grob, nego vidjevši otkotrljan kamen i povoje gdje leže priziva u sebi Isusove i Marijine riječi. Dok Petar ulazi u grob posve zbunjen i izlazi iz njega još zbunjeniji, ljubljenom je učeniku toga časa sve bilo kristalno jasno. Zato je on poslije Marije Majke bio prvi koji je povjerovao…, tek onda slijediti Marija Magdalena.

Ta naglašena nekomunikacija između apostola i žena, žena i Marije Majke puno nam govori o stanju koje je vladalo među učenicima na dan Uskrsa. Tu izgleda nitko nikome ne vjeruje, nitko ni s kim ne komunicira, a uznemirene žene u sve to uvode još veći metež.

Zato evanđelja Uskrsa i govore o prijelazu iz nemira u mirenje. I kao što je došlo do mirenja Boga i čovječanstva preko žene, tako sada mirenje apostola započinje sa ženom. Preko Marije Bogorodice pomireno je čovječanstvo. Preko Marije Magdalene izmireni su učenici. Njoj, Salomi – Ivanovoj majci – koju Luka zbog sina Ivana naziva JOANNA ili Ivanuša i Mariji majci apostola Jakova koju još nazivaju i Kleofina… ukazali su se anđeli, ali im one nisu povjerovale. To je i potaknulo Magdalenu da otrči apostolima i javi Petru, ali ne spominje Magdalena Petru nikakve anđele. Tek kada se s Petrom i Ivanom po drugi put vratila na grob i kada je poslije njih ostala sama cvileći ukazuje joj se Isus i tada ga ona naziva rabbuni – učitelju moj. Tim izrazom Magdalena izražava svoje krajnje poštovanje prema Isusu. Magdalena ne naziva Isusa Gospodine jer su žene svoje muževe nazivale Gospodine. Nazvavši Isusa „Učitelju moj“ Magdalena naglašava tko se je kome suobličio: ona – grješnica suobličala se je svojemu učitelju i postala sveta baš kao i njezin učitelj.

Učenici na grobu, nisu našli Isusa, ali su zatekli povoje. Grčki glagol keimai, hebr. munahim upućuje na smotane povoje iz kojih se Isus razmotao, a ne iz kojih je iščeznuo. Tome u prilog ide i rubac koji je Uskrsli posljednjeg i maknuo sa svojega lica te ga složio i odložio sebi uz bok. Tim činom je pokazao da je među nama i dalje onaj stari Isus koji će i dalje razmotavati i naše povoje robovanja grijehu, koji će raspetljavati i naša životna klupka i razvezivati naše svakidašnje brige.

Isus nije iščeznuo ni iz groba, to svjedoči razvaljeni grobni kamen. I makar je već proslavljeni Bog, svejedno se ponovno saginje kako bi kroz uska i niska grobna vrata napustio mračni grob i izašao u osvit jutra, u zoru dana stvorenu samo za njega. Tim činom je pokazao da premda svemoćni Bog i dalje ostaje onaj isti Isus koji će se pred optuženicom sageti, koji će se pred bolesnim prigeti i koji će pred izmorenim potkučiti svoja pleća kako bi olakšao ljudima sve njihove brige i nevolje.

Zato prva poruka koju je i izgovorio poslije groba bia je: Ne bojte se! Blagoslovljen Uskrs!