VIDEO: Propovijed uz prvu korizmenu nedjelju

Na stranicama Katoličke tiskovne agencije Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine kroz korizmeno vrijeme možete pratiti nedjeljne propovijedi koje je priredio prof. dr. vlč. Dubravko Turalija. 

Propovijed uz prvu korizmenu nedjelju snimana je u sarajevskoj katedrali Srca Isusova.

Prva korizmena nedjelja

Korizmeno vrijeme započinjemo s obredom pepeljanja. Stara sumersko-babilonska vizija stvaranja svijeta – koja je puno starija od biblijske – držala je da su božanstva stvorila čovjeka od svojih otpadaka, točnije od božanske fekalije – koju su eufemistično nazvali glina. Tako bi čovjek bio produkt božansva, ali daleko, daleko od bažanskih atributa i kvaliteta.

Sveti pisac zna za tu staru teoriju pa zbog toga u velikom luku zaobilazi i pomisao na glinu ili glinasti sadržaj u naraciji o stvaranju čovjeka. Umjesto toga u Post 2,7 navodi kako je Bog načinio čovjeka od praha, od pepela.

Glinasti sadržaj je lako oblikovati, ali kako rasuti pepeo držati u jednoj cjelini – o tome sveti pisac ni riječi. Tu se, međutim, i krije teologija pepela koja u fokus ne stavlja pokoru, nego predanje.

Čovjek se posipa pepelom kako bi se poistovjetio s onim prvotnim prahom pri stvaranju. Tako, pepo na vjerniku „mami“ Stvoritelja da dovrši, da usavrši svoje djelo.

Kao što stolar na drvenu površinu nanosi lak za visoki sjaj tako pepeo na čovjeku poziva Stvoritelja da na njemu ponovno poradi, da ga oblikuje i usavrši.

Zato je korizma vrijeme otvorenog predanja Bogu. Mi širimo ruke i predajemo se… ne da mi, nego da se Gospodin dadne na posao i poradi na našem usavršavanju. Pepeo je njegov simbolični materijal kojim nas izravnava, kojim upotpunjuje naše brazde, ožiljke i rane. Tom lužinom Gospodin čisti naše mrlje i usja-juje našu dušu kako bi zablistala punim sjajem i postala njegovo remek-djelo.

Prvo čitanje Pnz 26,4-10

Put ljudskog usavršavanja opisuju i ovonedjeljna čitanja. Glavna tema čitanja je prah – i to pustinjski prah. Pustinja u Bibliji ne zatvara nego izvodi, ne zarobljuje nego oslobađa, ne prlja nego pročišćuje, ne uništava nego usavršuje, ne ubija nego preporađa.

Narod je bio s Mojsijem u pustinji 40 godina. Narod se pročistio i posvetio u pustinji. Ali svi oni koji su iz Egipta izišli s Mojsijem umrli su. Aaron je umro, Mojsijev brat. Umrla je i Mirjam – Mojsijeva sestra. Na životu je ostao samo Mojsije kao jedini svjedok svih događaja od Egipta do Moapskih poljana i obala Jordana.

Sada Mojsije - u Knjizi Ponovljenog zakona – kao jedini preživjeli svjedok pripovijeda sve čudesne događaje novoj generaciji koja se rodila u pustinji.

Za razliku od suhe pustinje koja je vodila, hranila… oblikovala narod, bogati Egipat ga je porobljavao, tlačio i morio – kaže Mojsije.

Eto zemlje meda i mlijeka – tamo gdje je Gospodin sa svojim nardodom to je zemlja obilja. Zemlja meda i mlijeka je zemlja i život s Gospodinom.

Egipat je zemlja bez Boga. Ima svega – ali sve što ima zarobljuje, pritišće i tlači. Pustinja je naizgled suha zemlja, ali zemlja u kojoj se pronalazi Boga, u kojoj se razgovara i s Bogom i iz koje se seli u obećanu zemlju – zemlja u kojoj se živi s Bogom.

Psalam 91

Bit prvog čitanja je dakle predanje koje vodi životu i življenju s Bogom. O tome govori i Ps 91… jer što se ima bojati i o čemu brinuti čovjek koji prebiva pod zaštitom Višnjeka, koji počiva u sjeni Svemogućega – pita se Pslamist.

Prekrasno iskustvo Boga doživjeli su naši praoci u pustinji – potvrdno će Psalmist. To isto i mi vjernici doživljavamo sve-dnevice. Jer Bog je taj koji zapovijeda svojim anđelima da nas čuvaju, vode i dovedu do njega u vječnosti.

Drugo čitanje 10,8-13

A da naš put ne upire u ovozemnu sigurnost poučava nas drugo čitanje. Sveti Pavao u Posl Rim 10 pocrtava naše prioritete.

Dva su ključna prioriteta: prvi dominira čovjekovom unutrinom, a drugi njegovom vanjštinom – kaže Pavao. Nutrinom mora vladati vjera, a vanjštinom ponašanje.

Čovjek bez vjere u sebi je kao stari Egipat. Naizgled obilje, a u stvarnosti tlaka… čovjek s vjerom je zemlja meda i mlijeka.

Čovjek s odmjerenom vanjštinom, uljudnim ponašanjem i pristojnim jezikom nalikuje biblijskoj pustinji. Naizgled možda i suh, siromašan i šutljiv, a kada progovori sve orosi i nahrani.

Evanđelje Lk 4,1-13

Četrdesetodnevno vrijeme korizme analogno je četrdesetogodišnjem putovanju naroda Božjega pustinjom i četrdesetodnevnom Isusovu postu i kušnji u pustinji.

Ipak, glavna poruka evanđelja po Luki 4, nije u broju četrdeset, nego ponovno u pustinji, odnosno u predanju Bogu.

Đavao, prema Isusovu iskustvu, nudi čovjeku tri potrebe: Prva je ona temeljna ili egzistencijalna i tiče se preživljavanja, druga je naravna – čisto ljudska i tiče se dominacije i utjecaja i treća je nagonska – osjećajna i tiče se užitaka.

Ova treća ne može bez prve i druge, a prva i druga se ispunjaju u trećoj.

Sve tri ove iskonske ljudske želje usavršavaju se u pustinji, odnosno predanju Bogu, a to znači: Kao stvorena bića ne ovisiti o stvorenome, nego posve ovisiti o Stvoritelju; kao naravna bića težiti za duhovnim, a ne zemaljskim vrjednotama i kao nagonska bića čeznuti ne za trenutačnim, nego za vječnim, savršenim željama.

Posvemašnje predanje Bogu, kako to posebno ističe današnje evanđelje, ispunja ne samo one najveće ljudske želje, nego i one elementarne ljudske potrebe po kojima čovjek ne biva sveden na Darwinov mesnati svijet, nego biva pobožanstvenjen i suobličen onom anđeoskom svijetu koji nosi i donosi spasenje.