VIDEO: Propovijed na Cvjetnicu

Na stranicama Katoličke tiskovne agencije Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine kroz korizmeno vrijeme možete pratiti nedjeljne propovijedi koje je priredio prof. dr. vlč. Dubravko Turalija.

Propovijed na Nedjelju Muke Gospodnje – Cvjetnicu, snimana je u sarajevskoj katedrali Srca Isusova.

---

CVJETNICA

Ophod Lk 19,28-40

U ono vrijeme: Nastavi Isus put uzlazeći u Jeruzalem. Kad se približi Betfagi i Betaniji, uz goru koja se zove Maslinska, posla dvojicu učenika govoreći: »Hajdete u selo pred vama. Čim uđete u nj, naći ćete privezano magare koje još nitko nije zajahao. Odriješite ga i dovedite. Upita li vas tko: ‘Zašto driješite?’, ovako recite: ‘Gospodinu treba.’« Oni koji bijahu poslani otiđoše i nađoše kako im bijaše rekao. I dok su driješili magare, rekoše im gospodari: »Što ­driješite magare?« Oni odgovore: »Gospodinu treba.« I dovedoše ga Isusu i staviše svoje haljine na magare te posjednuše Isusa.
I kuda bi on prolazio, prostirali bi po putu svoje haljine. A kad se već bio približio obronku Maslinske gore, sve ono mnoštvo učenika, puno radosti, poče iza glasa hvaliti Boga za sva silna djela što ih vidješe: »Blagoslovljen Kralj, Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Na nebu mir! Slava na visinama!« Nato mu neki farizeji iz mnoštva rekoše: »Učitelju, prekori svoje učenike.« On odgovori: »Kažem vam, ako ovi ušute, kamenje će vikati!«

…………………………………….

Slavimo nedjelju Muke Gospodnje, nedjelju Palmi ili Cvjetnicu. U ophodnome čitanju Isus je predstavljen kao kralj. Isus je doista pravi kralj. Ali, Isus nije David, Isus je Davidov potomak. Zbog toga pri ulasku u Jeruzalem ne oponaša Davida nego njegova prvog nasljednika Salomona. Dok je David ležao na samrtnoj postelji, njegov stariji sin Adonija svojevoljno se okrunio za kralja. Kako bi pokazao da je krunidba nevaljana, bolesni David imenovao je svojega mlađeg sina Salomona za pravoga kralja.

Zato Isus i oponaša Salomona jer svi koji su u Jeruzalemu i koji drže vlast bilo svjetovnu bilo duhovnu, lažni su gospodari naroda. Pravi kralj i pravi Gospodin upravo ulazi u Jeruzalem.

David je zapovijedio da Salomona okrune na Kedronu, na Maslinskoj gori, da ga posade na mlado magare i uvedu u Jeruzalem kao legalna i pravoga kralja. Mlado magare simbolizira novo vrijeme, a magare općenito kraljevstvo koje ne počiva na obilju i razmetanju kao Egipat ili Babilon nego na skromnoj abrahamskoj i pastirskoj davidovskoj tradiciji.

Zato i Isus s Maslinske gore i Kedronske doline ulazi u Jeruzalem kao novi kralj koji donosi novi hram i novo bogoslužje; novo vodstvo, novu mudrost i novo vrijeme – baš kao i Salomon. Ali opet ne rasipno i razuzdano nego skromno i pristojno.

…………………………………………………………………………………………………………….

Prvo čitanje Iz 50,4-7

Gospodin Bog dade mi jezik vješt

da znam riječju krijepiti umorne.

Svako jutro on mi uho budi

da ga slušam kao učenici

Gospodin Bog uho mi otvori:

ja se ne protivih niti uzmicah.

Leđa podmetnuh onima što me udarahu,

a obraze onima što mi bradu čupahu,

i lica svojeg ne zaklonih

od pogrda ni od pljuvanja.

Gospodin Bog mi pomaže,

zato se neću smesti.

Zato učinih svoj obraz ko kremen

i znam da se neću postidjeti.

…………………………………..

Da Isus nije običan kralj, to potvrđuje i prvo čitanje iz Knjige proroka Izaije 50. glava. Isus je krotak kralj koji ne zapovijeda nego koji služi, koji ne kažnjava nego koji oprašta. Štoviše, sam se predaje u zločinačke ruke i tako pokazuje kako se zapravo pobjeđuje zlo.

…………………………………………………………………………………………………………….

Psalam 22

Svi koji me vide, podruguju se meni,
razvlače usne, mašu glavom:
»Uzdao se u Gospodina, neka ga sad izbavi,
neka ga spasi ako mu omilje!«

Opkolio me čopor pasa,
rulje me zločinačke okružile.
Probodoše mi ruke i noge,
sve kosti svoje prebrojiti mogu.

Razdijeliše među se haljine moje
i za odjeću moju baciše kocku.
Ali ti, Gospodine, daleko mi ne budi;
snago moja, pohiti mi u pomoć!

A sada, braći ću svojoj navješćivati ime tvoje,
hvalit ću te usred zbora.
»Koji se bojite Gospodina, hvalite njega!
Svi od roda Jakovljeva, slavite njega!
Svi potomci Izraelovi, njega se bojte!«

………………………………….

I Ps 22 ne samo da je na istoj ideji prvoga čitanja, nego ide još i dalje. Pravedni kralj unio je podjelu, jer među „pravednicima“ slovi kao razbojnik, a među razbojnicima kao pravednik. „Pravednici“ ga kušaju riječima i porugama, a razbojnici zlostavljanjem i mučilima.

…………………………………………………………………………………………………………….

Drugo čitanje: Pavla apostola Filipljanima 2,6-11

Krist Isus, trajni lik Božji,

nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom,

nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge,

postavši ljudima sličan;

obličjem čovjeku nalik,

ponizi sam sebe, poslušan do smrti,

smrti na križu.

Zato Bog njega preuzvisi

i darova mu ime,

ime nad svakim imenom,

da se na ime Isusovo prigne svako koljeno

nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ.

I svaki će jezik priznati:

»Isus Krist jest Gospodin!« –

na slavu Boga Oca.

…………………………………...

Zbog toga će Pavao u Poslanici Filipljanima i izgovoriti onaj famozni hvalospjev: Isus Krist – vidljivi Bog, nije se kao osvetnik držao Očeva autoriteta, nego ga se doslovce odrekao, ali nedoraslo i prosječno čovječanstvo to božansko djelo nije znalo cijeniti nego ga je podcijenilo.

…………………………………………………………………………………………………………….

Muka Gospodina našega Isusa Krista po Luki 22,14 – 23,56

Kada dođe čas, sjede Isus za stol i apostoli s njim. I reče im: »Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama prije svoje muke. Jer kažem vam, neću je više blagovati dok se ona ne završi u kraljevstvu Božjem.« I uze čašu, zahvali i reče: »Uzmite je i razdijelite među sobom. Jer kažem vam, ne, neću više piti od roda trsova dok kraljevstvo Božje ne dođe.« I uze kruh, zahvali, razlomi i dade im govoreći: »Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen.«Tako i čašu, pošto večeraše, govoreći: »Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva.« »A evo, ruka mog izdajice sa mnom je na stolu. Sin Čovječji, istina, ide kako je određeno, ali jao čovjeku onomu koji ga predaje.« I oni se počeše ispitivati tko bi od njih mogao takvo što učiniti. Uto nasta među njima prepirka tko bi od njih bio najveći. A on im reče: »Kraljevi gospoduju svojim narodima i vlastodršci nazivaju sebe dobrotvorima. Vi nemojte tako! Naprotiv, najveći među vama neka bude kao najmlađi; i predstojnik kao poslužitelj. Ta tko je veći? Koji je za stolom ili koji poslužuje? Zar ne onaj koji je za stolom? A ja sam posred vas kao onaj koji poslužuje. Da, vi ste sa mnom ustrajali u mojim kušnjama. Ja vam stoga u baštinu predajem kraljevstvo što ga je meni predao moj Otac: da jedete i pijete za mojim stolom u kraljevstvu mojemu i sjedite na prijestoljima sudeći dvanaest plemena Izraelovih. Šimune, Šimune, evo Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu. Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću.« Petar mu reče: »Gospodine, s tobom sam spreman i u tamnicu i u smrt.« A Isus će mu: »Kažem ti, Petre, neće se danas oglasiti pijetao dok triput ne zatajiš da me poznaš.« I reče: »Kad sam vas poslao bez kese i bez torbe i bez sandala, je li vam što nedostajalo?« Oni odgovore: »Ništa.« Nato će im: »No sada tko ima kesu, neka je uzme! Isto tako i torbu! A koji nema, neka proda svoju haljinu i neka kupi sebi mač jer kažem vam, ono što je napisano treba se ispuniti na meni: 'Među zlikovce bi ubrojen.' Uistinu, sve što se odnosi na mene ispunja se.« Oni mu rekoše: »Gospodine, evo ovdje dva mača!« Reče im: »Dosta je!« Tada iziđe te se po običaju zaputi na Maslinsku goru. Za njim pođoše i njegovi učenici. Kada dođe onamo, reče im: »Molite da ne padnete u napast!« I otrgnu se od njih koliko bi se kamenom dobacilo, pade na koljena pa se molio: »Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!« A ukaza mu se anđeo s neba koji ga ohrabri. A kad je bio u smrtnoj muci, usrdnije se molio. I bijaše znoj njegov kao kaplje krvi koje su padale na zemlju. Usta od molitve, dođe učenicima i nađe ih snene od žalosti pa im reče: »Što spavate? Ustanite! Molite da ne padnete u napast!« Dok je on još govorio, eto svjetine, a pred njom jedan od dvanaestorice, zvani Juda. On se približi Isusu da ga poljubi. Isus mu reče: »Juda, poljupcem Sina Čovječjeg predaješ?« A oni oko njega, vidjevši što se zbiva, rekoše: »Gospodine, da udarimo mačem?« I jedan od njih udari slugu velikoga svećenika i odsiječe mu desno uho. Isus odgovori: »Pustite! Dosta!« Onda se dotače uha i zacijeli ga. Nato Isus reče onima koji se digoše na nj, glavarima svećeničkim, zapovjednicima hramskim i starješinama: »Kao na razbojnika iziđoste s mačevima i toljagama! Danomice bijah s vama u Hramu i ne digoste ruke na me. No ovo je vaš čas i vlast tminâ.« Uhvatiše ga dakle, odvedoše i uvedoše u dom velikoga svećenika. Petar je išao za njim izdaleka. A posred dvorišta naložiše vatru i posjedaše uokolo. Među njih sjedne Petar. Ugleda ga neka sluškinja gdje sjedi kraj vatre, oštro ga pogleda i reče: »I ovaj bijaše s njim!« A on zanijeka: »Ne znam ga, ženo!« Malo zatim opazi ga netko drugi i reče: »I ti si od njih!« A Petar reče: »Čovječe, nisam!« I nakon otprilike jedne ure drugi neki navaljivaše: »Doista, i ovaj bijaše s njim! Ta Galilejac je!« A Petar će: »Čovječe, ne znam što govoriš!« I umah, dok je on još govorio, oglasi se pijetao. Gospodin se obazre i upre pogled u Petra, a Petar se spomenu riječi Gospodinove, kako mu ono reče: »Prije nego se danas pijetao oglasi, zatajit ćeš me tri puta.« I iziđe te gorko zaplaka. A ljudi koji su Isusa čuvali udarajući ga poigravali se njime i zastirući mu lice, zapitkivali ga: »Proreci tko te udario!« I mnogim se drugim pogrdama nabacivali na nj. A kad se razdanilo, sabra se starješinstvo narodno, glavari svećenički i pismoznanci te ga dovedoše pred svoje Vijeće i rekoše: »Ako si ti Krist, reci nam!« A on će im: »Ako vam reknem, nećete vjerovati; ako vas zapitam, nećete odgovoriti. No od sada će Sin Čovječji sjedjeti zdesna Sile Božje.« Nato svi rekoše: »Ti si, dakle, Sin Božji!« On im reče: »Vi velite! Ja jesam!« Nato će oni: »Što nam još svjedočanstvo treba? Ta sami smo čuli iz njegovih usta!« I ustade sva ona svjetina. Odvedoše ga Pilatu i stadoše ga optuživati: »Ovoga nađosmo kako zavodi naš narod i brani davati caru porez te za sebe tvrdi da je Krist, kralj.« Pilat ga upita: »Ti li si kralj židovski?« On mu odgovori: »Ti kažeš!« Tada Pilat reče glavarima svećeničkim i svjetini: »Nikakve krivnje ne nalazim na ovom čovjeku!« No oni navaljivahu: »Buni narod naučavajući po svoj Judeji, počevši od Galileje pa dovde!« Čuvši to, Pilat propita da li je taj čovjek Galilejac. Saznavši da je iz oblasti Herodove, posla ga Herodu, koji i sam bijaše onih dana u Jeruzalemu. A kad Herod ugleda Isusa, veoma se obradova jer ga je već odavna želo vidjeti zbog onoga što je o njemu slušao te se nadao od njega vidjeti koje čudo. Postavljao mu je mnoga pitanja, ali mu Isus uopće nije odgovarao. A stajahu ondje i glavari svećenički i pismoznanci optužujući ga žestoko. Herod ga zajedno sa svojom vojskom prezre i ismija: obuče ga u bijelu haljinu i posla natrag Pilatu. Onoga se dana Herod i Pilat sprijateljiše, jer prije bijahu neprijatelji. A Pilat dade sazvati glavare svećeničke, vijećnike i narod te im reče: »Doveli ste mi ovoga čovjeka kao da buni narod. Ja ga evo ispitah pred vama pa ne nađoh na njemu ni jedne krivice za koju ga optužujete. A ni Herod jer ga posla natrag nama. Evo, on nije počinio ništa čime bi zaslužio smrt. Kaznit ću ga dakle i pustiti.« I povikaše svi uglas: »Smakni ovoga, a pusti nam Barabu!« A taj bijaše bačen u tamnicu zbog neke pobune u gradu i ubojstva. Pilat im stoga ponovno progovori hoteći osloboditi Isusa. Ali oni vikahu: »Raspni, raspni ga!« On im treći put reče: »Ta što je on zla učinio? Ne nađoh na njemu smrtne krivice. Kaznit ću ga dakle i pustiti.« Ali oni navaljivahu iza glasa ištući da se razapne. I vika im bivala sve jača. Pilat presudi da im bude što ištu. Pusti onoga koji zbog pobune i ubojstva bijaše bačen u tamnicu, koga su iskali, a Isusa preda njima na volju. Kad ga odvedoše, uhvatiše nekog Šimuna Cirenca koji je dolazio s polja i stave na nj križ da ga nosi za Isusom. Za njim je išlo silno mnoštvo svijeta, napose žena, koje su plakale i naricale za njim. Isus se okrenu prema njima pa im reče: »Kćeri Jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom. Jer evo idu dani kad će se govoriti: 'Blago nerotkinjama, utrobama koje ne rodiše i sisama koje ne dojiše.' Tad će početi govoriti gorama: 'Padnite na nas!' i bregovima: 'Pokrijte nas!' Jer ako se tako postupa sa zelenim stablom, što li će biti sa suhim?« A vodili su i drugu dvojicu, zločince, da ih s njime pogube. I kada dođoše na mjesto zvano Lubanja, ondje razapeše njega i te zločince, jednoga zdesna, drugoga slijeva. A Isus je govorio: »Oče, oprosti im, ne znaju što čine!« I razdijeliše među se haljine njegove bacivši kocke. Stajao je ondje narod i promatrao. A podrugivali se i glavari govoreći: »Druge je spasio, neka spasi sam sebe ako je on Krist Božji, Izabranik!« Izrugivali ga i vojnici, prilazili mu i nudili ga octom govoreći: »Ako si ti kralj židovski, spasi sam sebe!« A bijaše i natpis ponad njega: »Ovo je kralj židovski.« Jedan ga je od obješenih zločinaca pogrđivao: »Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!« A drugi ovoga prekoravaše: »Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on - on ništa opako ne učini.« Onda reče: »Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.« A on će mu: »Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!« Bijaše već oko šeste ure kad nasta tama po svoj zemlji – sve do ure devete, jer sunce pomrča, a hramska se zavjesa razdrije po sredini. I povika Isus iza glasa: »Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!« To rekavši, izdahnu. Kad satnik vidje što se zbiva, stane slaviti Boga: »Zbilja, čovjek ovaj bijaše pravednik!« I kad je sav svijet koji se zgrnuo na taj prizor vidio što se zbiva, vraćao se bijući se u prsa. Stajahu podalje i gledahu to svi znanci njegovi i žene koje su za njim išle iz Galileje. I dođe čovjek imenom Josip, vijećnik, čovjek čestit i pravedan; on ne privoli njihovoj odluci i postupku. Bijaše iz Arimateje, grada judejskoga i iščekivaše kraljevstvo Božje. Taj dakle pristupi Pilatu i zaiska tijelo Isusovo. Zatim ga skinu, povi u platno i položi u grob isklesan u koji još ne bijaše nitko položen. Bijaše dan Priprave; subota je svitala. A pratile to žene koje su s Isusom došle iz Galileje: motrile grob i kako je položeno tijelo njegovo. Zatim se vrate i priprave miomirise i pomasti.

……………………………..

A kroz što je sve prošao Božji paćenik, ove godine naviješta nam Muka po Luki koja prati onu salamonsku matricu iz ophoda Cvjetnice: Isus je novi hram, u kojem uspostavlja novo bogoslužje, tj. euharistiju. Isus je novi kralj, ali ne koji vlada nego koji služi i život svoj polaže za ovaj svijet.  Isus je doista ušao u Jeruzalem kao kralj i tako ga je narod i pozdravio, ali ga je uskoro proglasio i razbojnikom. No, ne samo njega, nego i njegove učenike. Jer dok ih je prihvaćao kao iscjelitelje, ništa im nije falilo, ali kada ih je proglasio neprijateljima, tada ih Isus upozorava da sebi pribave mač. Kada je riječ o maču, Isus se ne obraća samo apostolima nego i svojoj Crkvi koju će svijet redovito i tretirati kao protivnicu, kao neprijateljicu i zavodnicu. Mač koji će si priskrbiti znači da se Crkva ima čime braniti, ali da neće i ne želi. Isus traži da učenici pokažu oružje, ali i da demonstriraju svijetu što učiniti s njime. Oružje treba odložiti, oružja se treba odreći – poučava nas Isus. Njegovi pravi učenici su samo oni koji mačeve prekivaju u plugove – u oruđe koje izgrađuje ovaj svijet, a ne u oružje koje ga uništava. Međutim, ako kojim slučajem Crkva svojim mačem nekoga i ozlijedi – Krist je svjedok – on će osobno tu ranu i zacijeliti.        

Isus u Gecemaniju očituje i moć zajedničke molitve. Poziva apostole da mole s njime na njegovu nakanu. Ali apostoli odustaju. Moć zajedničke zaufane molitve može promijeniti i najteži ljudski usud – poručuje nam Isus iz Gecemanija. Ali ako se i upane u stanje angustias mortis ili smrtne tjeskobe, Isus nam pokazuje izlaz – jedini izlaz je u oslanjanju na Božju volju koja svemu pa i najvećoj ljudskoj nevolji daje pravi smisao. Isus se u Gecemaniju ne znoji krvlju kao Bog nego kao čovjek i pokazuje svim sadašnjim i budućim naraštajima kako nadvladati ljudski strah, kako nadvladati patnju, kako nadvladati smrtni nemir – vjerovati u volju Božju koja nema samo svoju peripetiju, nego i svoj rasplet, svoj završni čin.  

Poljupce su izmjenjivali ljudi koji su međusobno bili vrlo bliski. Učenik nikada ne ljubi svojega učitelja. Juda naziva Isusa učiteljem, a onda umjesto poštovanja prilazi mu kao netko jednak njemu i ljubi ga kao brat brata. Tim činom, Juda javno podcjenjuje Isusa kao učitelja. Juda ne smatra Isusom učeteljem, Juda ne ljubi Isusa kao brata jer da ga drži učiteljem nikada ga ne bi poljubio i da ga drži bratom nikada ga nebi izdao.

U Kajfinu dvoru Isusa su okružili lažni svjedoci. Njegovi pravi sjedoci koji su sve čuli i vidjeli jesu apostoli, ali oni su se razbježali…. Petar, umjesto da je uz Isusa u sudnici kao svjedok, on je sa stražarima i sluškinjama. Stražare se i sluge ništa nije pitalo pa se sada i Petar ponaša poput običnog stražara i sluge kojeg se ništa ne pita – a prozvan je najvećim od apostola. Petar je stao sa stražarima i slugama izvan sudišta, a znao je da mu je mjesto uz Isusa u sudnici. Petar se udaljio od Isusa, ali ne tako daleko da mu se – kao Juda – više ne može približiti.

Evanđelist Luka u svojem opisu muke dosta mjesta pridaje Pilatu. Luka, zapravo hotimično hoće izuzeti stranca Pilata iz cijeloga procesa i reći: Isusa nisu razapeli stranci, nego njegova braća, njegovi sugrađani, njegov narod. I to je točno. Pred Pilatom Isusa ne optužuju zato što je rekao da je Bog, nego zato što se predstavljao kraljem. Zmači tužitelji su promijemili optužnicu. Jedna je bila pred Anom I Kajfom, druga je pred Pilatom. Pilatu, pritom, odmah na pamet pada Herod jer se i on držao židovskim kraljem pa ga šalje k njemu. Međutim, Herod nije imamo nikakve ovlasti pa poslije propala teatra vraća Isusa Pilatu.

Pilat u Isusu vidi cirkusanta. Interesanto je to da Bog kršćana dopušta ljudima cirkusiti s njime. U drugih religija, to nije slučaj. Pilat nije oduševljen Isusom. Od njega kao da je očekivao više. U njemu ne vidi ništa posebno. Osobno misli da krivac, a još manje zločinac, ali ni najmanje mu nije stalo do njega. Tu i leži tragedija svijeta što mu uopće nije stalo do Boga. Ali, lideri su ovog svijeta lukaviji – kako kaže Isus, pa Pilat u proces, koji u pravilu on rješava, uključuje cio narod. Svi sada imaju pravo povikati palice verso ili palice adverso, odnosno život zaslužuje ili razapnimo ga na smrt. Narod je odlučio kaže Pilat: on pere ruke, uzima svoje mito i napušta stratište.

Križ je staro asirsko mučilo i smišljen je tako ne da zločinci na njemu odmah umru nego da se na njemu muče. U povijesnim dokumentima zabilježeno je da su osuđenici znali živi izdisati na križu i do 9 dana. Isus je svjestan te agonije, jakih bolova, kratka daha, sukrvice i znoja pa se izravno obraća Ocu: Eli, Eli, lama sabahtani. Citat je to iz Staroga zavjeta da se ispune pisma, ali Isus ga ovdje koristi ne kako bi iskazao svoju sumnju u Oca, nego kako bi ga jednostavno zamolio da mu skrati muke.

Vojnici su uz križeve imali posudu s octom i životinjskom žuči. To je bio njihov vojni izum jer ocat i žuč daju takvu kemijsku supstancu da kada se ucjede u suha usta, pljuvačne žlijezde povuku i one posljednje zalihe vode iz želudca pa se raspetome na kratko vrati svijest i pribranost. To su obično cijedili osuđenicima pri samome kraju jer su željeli čuti njihove posljednje riječi, posljednje želje. To nije interesiralo samo njihovu rodbinu, nego i same vojnike i sve one koji su stajali blizu križa.  

Isus je prije smrti glasno kriknuo. U to vrijeme upravo se podmazivao veliki rog na Hramu zvan šofar koji je trebao zatrubiti kako bi najavio početak velikoga blagdanskog slavlja. Umjesto blagdanskog roga čuo se Isusov krik, a zavjesa koja je zastirala svetinju nad svetinjama, toga časa se raskinula odozgor nadolje. S razderanom zavjesom prestaje vrijeme skrivenoga Boga iza paravana i započinje vrijeme gledanja Boga u euharistiji.

Isus je izdan u četvrtak prije podne, u četvrtak navečer – poslije pashalne večere – uhićen je i priveden u kuću velikoga svećenika Ane, tu ga se ispitivalo dugo u noć, zatim ranom zorom, još za mraka odveden je velikome svećeniku Kajfi gdje mu se i presudilo. Ana nije bio umirovljeni veliki svećenik, nego regularni veliki svećenik kao i Kajfa. Običaj je to još od Davida. I on je imao dva velika svećenika: onoga kojega je naslijedio Abjatara i onoga kojeg je sam sebi izabrao Cadoka. To je i bio običaj da svaki vladar sebi izabire velikoga svećenika s kojim će biti u sprezi i suglasju. Time, već postojećem velikome svećeniku ne prestaje mandat, nego mu se samo smanjuju ovlasti.    

Od Kajfe je Isus odveden k Pilatu, pa Herodu, pa ponovno Pilatu. U međuvremenu je i izbičevan. Tako, cijelu noć nije spavao, niti je objutro što jeo i pio. Umoran, izmrcvaren, žedan i gladan, izbičevan i izranjen osuđen je na smrt oko podneva. Ubrzo je i razapet i već tri sata visi na križu.

I kada je umro, tek tada je sve i počelo. Čekalo se treće jutro, čekalo se svitanje, osjetilo se u srcima da se sprema neobičan i veličanstven čin, a sve to što se dogodilo čitat ćemo i meditirati u zoru Uskrsa i na dan Vazma.