VIDEO: Propovijed uz drugu korizmenu nedjelju

Na stranicama Katoličke tiskovne agencije Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine kroz korizmeno vrijeme možete pratiti nedjeljne propovijedi koje je priredio prof. dr. vlč. Dubravko Turalija. 

Propovijed uz drugu korizmenu nedjelju snimana je u sarajevskoj katedrali Srca Isusova.

---

 

Druga korizmena nedjelja

Prvo čitanje: Postanak (Post 15,5-12.17-18)

U one dane: Bog izvede Abrama i reče: »Pogledaj na nebo i zvijezde prebroj ako ih možeš prebrojiti.« A onda doda: »Toliko će biti tvoje potomstvo.« Povjerova Abram Gospodinu i uračuna mu se u pravednost.

I reče mu Gospodin: »Ja sam Gospodin koji sam te izveo iz Ura Kaldejskoga da ti predam ovu zemlju u posjed.« Abram upita: »Gospodine moj, po čemu ću razaznati da ću je zaposjesti?« Odgovori mu: »Prinesi mi junicu od tri godine, kozu od tri godine, ovna od tri godine, jednu grlicu i jednoga golubića.« Sve mu to Abram donese i rasiječe na pole i metnu sve pole jednu prema drugoj; pticā nije rasijecao. Ptice grabežljivice obarale se na leševe, ali ih je Abram rastjerivao.

Kad je sunce bilo pri zalazu, pade Abram u dubok san i obuze ga jeza, mrak velik. Kad je sunce zašlo i pao gust mrak, pojavi se zadimljen žeravnjak i goruća zublja te prođu između onih dijelova.

Toga je dana Gospodin sklopio savez s Abramom rekavši: »Potomstvu tvome dajem zemlju ovu od Rijeke egipatske do Velike rijeke, rijeke Eufrata.«

………………………………

Abraham je za svojega dugog života više puta stavljan na kušnju – najteža je bila ona s Izakom – a Druga korizmena nedjelja u prvom čitanju iz Post 15 pripovijeda nam o Abrahamojoj prvoj kušnji.

Bog obećava Abrahamu zemlju i potomstvo i Abraham vjeruje Gospodinu – na prvu. No, kako je vrijeme odmicalo, Abraham je sve sumnjičaviji: baš sam naivan – misli se – olako sam sve povjerovao Gospodinu. I tada Abraham iskušava Boga, kaže mu: – Dobro, obećao si mi „brda i dolove“, ali po čemu ću ja razaznati da će se sve to ostvariti. Sada Abrahamova akcija izaziva Božju reakciju pa Bog Abrahama stavlja na kušnju, jer je posumnjao u njegova obećanja.

Bog traži od Abrahama da mu prinose veoma zahtjevnu žrvtu. Kravu – ne junicu – od 3 godine, kozu od 3 godine, ovna od 3 godine te goluba i grlicu. Drugim riječima sve, od najskuplje do najjeftinije žrtve. Pet žrtava upućuje na pet Abrahamovih riječi Bogu kojima je izrekao svoju sumnju: Adonaj bama eda ki išašena – Gospodine, po čemu ću znati da ću je dobiti (zemlju)? Tako, najvažnije riječi traže i najveću žrtvu.

Međutim, prinositelj je mogao pregorjeti janje, kozle pa i tele za žrtvu. Ali zaklati kravu i kozu u njihovim najboljim godinama, kada se jedna redovito teli, a druga kozli i kada daju mlijeko od kog' cijela obitelj živi i usto prinijeti još i ovna od 3 godine – koji je vjerojatno bio jedini u stadu jer se ostavljalo jednog najviše dva za rasploda – to nije bilo nimalo lako i mnogi bi pastiri, pa i oni najbogatiji, odustali.  Ali, Abraham ne odustaje.

Sve prvine kolje i meće ih na žrtvenik i čeka, čeka…, ali ništa. Umjesto Boga, lešinari i kostoberine obaraju se na žrtvenik – još jedna slika kada čovjeka umjesto očekivane pomoći snađe novo zlo i tada se definitivno odustaje. Ali, Abraham ne odustaje.

Abraham je dočekao i noć, ali Boga nema na žrvtvenik da ga spali. I Abrahama obuzima san, a na san mu dolaze crne misli: govore mu: Bog se ljuti na tebe... Razočarao si ga… Uzalud si klao svoje prvine, naivčino… sad ćeš konačno propasti. Abrahama hvata jeza – mrak velik. Kako je god tjerao lešinare sada tjera svoje crne misli. Ali, Abraham ne odustaje.    

I baš u tom najgušćem, najcrnjem mraku Gospodin mu dolazi, primiče se žrtveniku, pali oganj koji sve sažiže i pruža mu ruku saveza, trajnu zaštitu i blagoslov. Tri Abrahamove kušnje koje su slične Isusovim u pustinji, malo tko bi pregrmio, ali Abraham ih je nadvladao. Zato je Abraham, Abraham.   

………………………………………………………………………………………………………

Psalam 27

Gospodin mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim?
Gospodin je štit života moga: pred kime da strepim?

Slušaj, Gospodine, glas moga vapaja, milostiv mi budi, usliši me!
Moje mi srce govori: »Traži lice njegovo!«

Da, lice tvoje, Gospodine, ja tražim.
Ne skrivaj lica svoga od mene!
Ne odbij u gnjevu slugu svoga!
Ti, pomoći moja, nemoj me odbaciti!

Vjerujem da ću uživati dobra Gospodnja u zemlji živih.
U Gospodina se uzdaj, ojunači se, čvrsto nek bude srce tvoje: u Gospodina se uzdaj!    

………………………………

Ono što Post 15 implicite uključuje to Ps 27 eksplicite naglašava, a to je: sve što Bog kaže ili obeća apsolutna je istina – u tome nema sumnje, tu nema nikakve dvojbe.

Sve ono, kaže Psalmist, što nam je Bog kroz svoje riječi obećao – a to je blagoslov, bliskost, vodstvo, sigurnost, hrabrost, snaga da nadvladamo sve svoje životne nedaće –  nisu šarene laže ili laskava obećanja, nego provjereni lijek protiv svih ljudskih teških scenarija.

Bog bdije nad čovjekom, pogotovo nad onim koji ga doziva i koji mu se obraća – poručuje sveti Pslamist.

………………………………………………………………………………………………………

Drugo čitanje: Poslanica Filipljanima (Fil 3,17 – 4,1)

Braćo: Nasljedovatelji moji budite i promatrajte one koji žive po uzoru koji imate u nama. Jer često sam vam govorio, a sada i plačući govorim: mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova. Svršetak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti – jer misle na zemaljsko.

Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista: snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu. Stoga, braćo moja ljubljena i željkovana, radosti moja i vijenče moj, tako – čvrsto stojte u Gospodinu.

………………………………

Na tragu Psalma 27. je i drugo čitanje koje je uzeto iz Pavlove poslanice Filipljanima, u kojoj je Pavo – uz pismo Timoteju – najosobniji, najiskreniji, najslobodniji i najotvoreniji u svojem izričaju.

Da bi  vjerniku raslo pouzdanje i da se ne koleba mora učiti od biblijskih uzora – kaže Pavao. Sveto Pismo je puno dragocjenih uzora koji su vjerom proslavili i sebe i Boga. Bez uzora se brzo zaluta, pogriješi i zastrani. Pa umjesto križa dođe izdaja ili zataja, namjesto duše ispriječi se trbuh, umjesto uzornosti prevladaju prostote i namjesto spasenja završi se u propasti.

Abrahamova obećana zemlja je na nebesima. Njegovo potomstvo je nebeska Crkve. Zato je duša vječna, a ni tijelo nije samo za ovaj svijet nego za preobrazbu… za suobličenje…. za pobo-žanstve-njenje – poručuje nam apostol Pavao.

………………………………………………………………………………………………………

Evanđelje (Lk 9,28-36)

U one dane: Povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista.

I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. No Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.« Nije znao što govori.

Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. A glas se začu iz oblaka: »Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!« I upravo kad se začu glas, osta Isus sam. Oni su šutjeli i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli.

……………………………..

Kada je riječ o preobrazbi, evađelje po Luki 9 opisuje nam izvrstan događaj Isusova preobraženja na gori.

Prvi Isusovi apostoli nisu bili Ivan i Andrija, već Jakov i Petar. Andrija i Ivan bili Krstiteljevi učenici. Njih dvojicu Isus je posvojio, dok je prvo Jakova, a zatim i Petra sam izabrao i pozvao.

Zato baš njih dvojicu – svojih prvih učenika – i vodi na goru preobraženja. Njima, međutim, pridružuje i Ivana kao poveznicu sarozavjetne Krstiteljeve i novozavjetne Isusove škole. Petar predstavlja prvaka apostola, Andrija predstavlja najstarijeg i prvog apostola mučenika, a Ivan predstavlja najmlađeg apostola koji će sve ovo zapamtiti, zapisati i svjedočiti.

Njima se ukazuju Mojsije i Ilija jedini Božji proroci koji su na čudestan način prešli u vječnost. Mojsije je sam pred svoju smrt ostao na vratima obećane zemlje i nitko mu nikada nije vidio groba, a Ilija je, pred učenikom Elizejom, na vatrenim kolima, uznesen na nebo.

Radi se, dakle, o ljudima koji nisu umrli na prirodan ljudski način, nego su, drugačije od svih, prešli iz zemaljskoga u vječni život. Zbog toga su i u nebeskoj slavi ostali tjelesni i vidljivi jer nisu samo duše koje čekaju uskrsnuće svojega tijela, nego su duše koje su već sjedinjene sa svojim preobraženim tijelom.

Starozavjetni Mojsije i Ilija stali su pred Isusa i, pokazujući nebesku slavu i ljepotu dogovorili su ispunjenje onih obećanja koja njih dvojica nisu uspjeli ispuniti.

Mojsije nije uspio izvršiti obećanje da će uvesti narod u obećanu zemlju – to je djelomično učinio Jošua, a Ilija nije uspio izmiriti narod s Bogom niti itko od proroka.

Sada je Isus taj koji uspijeva privesti cijelo čovječanstvo u Očevu zemlju spasenja i koji uspijeva pomiriti narod s Bogom i osloboditi ga od njegovih grijeha.

Međutim, Petar, kao i obično, izlijeće, pokušavajući smesti Isusa u njegovu naumu. Nepromišljeno mu kaže: „Ostanimo ovdje!“ Ali, kako god ga je Isus znao prekoriti, tako ga prekorava i Otac. Kaže njemu, apostolima i svima nama: „Slušajte ga!“

Do sada se slušalo Mojsija kroz Zakon i Iliju kroz proroke, a odsada se sluša Krista koji sve ispunja i ništa ne ostavlja nedovršeno. Do sada se vjernik oslanjao na Petrovu – svoju pamet. Odsada se vjernik – kao i Abraham – oslanja na Isusovu instrukciju, njegovu milost i proviđenje.