VIDEO: Propovijed uz treću korizmenu nedjelju

Na stranicama Katoličke tiskovne agencije Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine kroz korizmeno vrijeme možete pratiti nedjeljne propovijedi koje je priredio prof. dr. vlč. Dubravko Turalija. 

Propovijed uz treću korizmenu nedjelju snimana je u sarajevskoj katedrali Srca Isusova.

---

Treća korizmena nedjelja

Prvo čitanje Izl 3,1-8.13-15

U one dane: Mojsije pasao ovce svoga tasta Jitra, midjanskoga svećenika. Goneći tako stado po pustinji, dođe do Horeba, brda Božjega. Anđeo mu se Gospodnji ukaže u rasplamtjeloj vatri iz jednoga grma. On se zagleda: grm sav u plamenu, a ipak ne izgara.

“Hajde da priđem, reče Mojsije, i promotrim taj veličanstveni prizor: zašto grm ne sagorijeva.” Kad Gospodin vidje gdje prilazi da razmotri, zovne ga iz grma: “Mojsije! Mojsije!” On se javi: “Evo me!” A Gospodin će mu: “Ne prilazi ovamo! Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo. Ja sam, nastavi, Bog tvoga oca, Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev.” Mojsije zakloni lice: bojao se u Boga gledati.

A Gospodin nastavi: “Vidio sam, vidio nevolju naroda svoga u Egiptu i čuo mu tužbu na tlačitelje njegove. Znane su mi muke ¬njegove pa siđoh izbaviti ga iz šaka egipatskih i odvesti ga iz te zemlje u zemlju dobru i prostranu – zemlju kojom teče mlijeko i med: u postojbinu Kanaanaca, Hetita, Amorejaca, Perižana, Hivijaca i Jebusejaca.”

Nato Mojsije reče Bogu: “Ako dođem k Izraelcima pa im kažem: ’Bog otaca vaših poslao me k vama’, i oni me zapitaju: ’Kako mu je ime?’ – što ću im odgovoriti?” Bog reče Mojsiju: “Ja sam koji jesam!” I nastavi: “Ovako kaži Izraelcima: ’Ja jesam’ posla me k vama.” Još reče Bog Mojsiju: “Kaži Izraelcima ovako: ’Gospodin, Bog otaca vaših, Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev, poslao me k vama.’ To mi je ime dovijeka, tako će me zvati od koljena do koljena.”

…………………………………..

U Trećoj korizmenoj nedjelji prvo čitanje govori o Mojsijevoj dekadenci, ali i promaknuću. Mojsije je pasao ovce svojega punca Jitra. Iznenađuje ovaj radikalni sunovrat velikoga Mojsija. Sjetimo se: Mojsije je bio egipatski princ koji najednom postade beduinski pastir. Mojsije je ispod sebe imao veliki i moćni Egipat, a sada ima maleno punčevo stado ovaca. Do sada je taj čovjek služio velikim egipatskim božanstvima, a sada jednom beduinskom šamanu Jitru.

Da, Sveto pismo i želi istaknuti ovu ljudsku dekadencu iz koje će probiti duhovno uzdignuće. Da je Mojsije ostao egipatski princ, nikada ne bi došao u pustinju, da je upravljao moćnim Egiptom grstio bi se na Jitrovo stado i da se klanjao egipatskim božanstvima nikada ne bi pronašao Jahvu.

Baš onog časa kada je Mojsije svukao sa sebe kićenu haljinu i zlatni pas, kada je prestao zapovijedati mjedenim štapom, kada je zasukao rukave i počeo služiti, kada se odvojio od blistavih hramova i ušao u pustinjsku pećinu ukazuje mu se anđeo Gospodnji, odnosno sam Gospodin.

Mojsije se nalazi u vrletima Horeba. Ta pustinjska golet s pokojom dračom i niskim raslinjem ni po čemu se nije izdvajala od okolne pustare, sve dok se pred njim nije pokazao zapanjujući prizor dominantna i usamljena grma koji gori a ne izgara. Taj izrasli i granati grm – na hebr. SNE postao je korijen za riječ Sinaj – drugo ime za brdo Horeb. Mojsije se ne boji neobičnog prizora jer je odgajan kao egipatski princ, neustrašivi prvak i vođa. Ali onog časa kada se približio svojemu Bogu preplavila ga je njegova hebrejska narav i pobožnost.

Gorući grm je morao biti krošnjato markantno i vrlo uočljivo stablo koje se vidi i koje svojim izgledom jednostavno privlači pažnju. Najstariji oltari i svetišta i nastajali su oko ili ispod baš takvih istaknutih drveća. Stablo je predstavljalo vidikovac – zvonik koji je izdaleka pokazivao vjernicima mjesto bogoštovlja. Crkve i zvonici i jesu slika krošnjata grma, stabla, lipe, kestena, javora, hrasta ispod kojih je nekada narod Božji sub jove ili pod vedrim nebom, ali opet ispod stabla slavio sveta otajstva.

Mojsiju je zapovjeđeno da se izuje pred gorućom krošnjom. Izuti se znači – pristati, prihvatiti, pokajati se, posvetiti se. Sitna prašina na kojoj Mojsije stoji toliko je sveta i dragocjena da se ne smije profanizirati – ne smije se sandalama iznositi iz svetišta, rasipati i obezvjeđivati uokolo.

Bog se predstavlja Mojsiju kao Bog praotaca Abrahama, Izaka i Jakova. Međutim, Mojsije kao da to ne čuje, kao da ne registrira Božje ime. Mojsije je rastao u egipatskoj kulturi, gdje svako božanstvo ima svoje ime. Zbog toga Mojsije i pita Boga otaca – ali kako je tvoje ime jer Egipćani su imali preko 70 božanstava – i svi su na neki način bili oci naroda – i svaki je imao svoje ime. Zato Bog i odgovara: ehje ašer ehje ili ja sam onaj Pravi, ne jedan od…, nego Jedini koji sam oduvjek bio “haja”, koji jesam “ehje” i koji ću zauvijek biti “ašer ehje”.

………………………………………………………………………………………………………

Psalam 103

Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina
i sve što je u meni, sveto ime njegovo!
Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina
i ne zaboravi dobročinstava njegovih!

On ti otpušta sve grijehe tvoje,
on iscjeljuje sve slabosti tvoje;
on ti od propasti izbavlja život,
kruni te dobrotom i nježnošću.

Gospodin čini pravedna djela
i potlačenima vraća pravicu,
Mojsiju objavi putove svoje,
sinovima Izraelovim djela svoja.

Milosrdan je i milostiv Gospodin,
spor na srdžbu i vrlo dobrostiv.
Jer kako je nebo visoko nad zemljom,
dobrota je njegova nad onima koji ga se boje.

…………………………………

Prvo čitanje koje predstavlja Mojsija kao poslanika, izaslanika Božjega k narodu Psalam 103. dodatno upotpunjuje poistovjećujući Mojsija s narodom. Kako je god Bog objavio Mojsiju puteve svoje, tako je narodu pokazao svoja djela – kaže Psalam.

Zbog toga se vjernik i raduje u duši jer Gospodin vapijuće čuje, potlačene izbavlja, grješnima oprašta, bolesne iscjeljuje, one u pogibelji izbavlja i dobre ljude daruje svojom dobrotom i milošću.

………………………………………………………………………………………………………

Drugo čitanje 1 Kor 10,1-6.10-12

Braćo! Ne bih htio da budete u neznanju: oci naši svi bijahu pod oblakom, i svi prijeđoše kroz more, i svi su se na Mojsija krstili u oblaku i u moru, i svi su isto duhovno jelo jeli, i svi su isto duhovno piće pili. A pili su iz duhovne stijene koja ih je pratila; stijena bijaše Krist. Ali većina njih nije bila po volji Bogu: ta poubijani su po pustinji. To bijahu pralikovi naši: da ne žudimo za zlima kao što su žudjeli oni. I ne mrmljajte kao što neki od njih mrmljahu te izgiboše od Zatornika. Sve se to, kao pralik, događalo njima, a napisano je za upozorenje nama, koje su zapala posljednja vremena. Tko dakle misli da stoji, neka pazi da ne padne.

…………………………………

I drugo čitanje iz Prve Pavlove poslanice Korinćanima 10 vraća nas na prvo čitanje. Nije samo Mojsije tražio ime od Boga, nego i narod. “…Kada me upitaju – kaže Mojsije – kako je ime tom Bogu koji nas želi izvesti iz Egipta – što da im kažem?” Iz pitanja se vidi da narod premda pritješnjen i potlačen, premda vapije i stenje pod prijetnjom svojeg tlačitelja kao da ne želi spas onako kako mu to nudi Bog, nego očekuje neko instant oslobođenje bez posebnog napora i truda. Ta, s jedne strane, njihova ucviljenost i muka, a s druge strane, inertnost da se odvaže, trznu, da upotrijebe i posljednji atom svoje snage i zakorace prema slobodi, dovodi ih do neposlušnosti i odustajanja koji su na kraju izazvali Božju srdžbu i kaznu – kaže Pavao.

Pavao u ovom odlomku izgovara i svoju čuvenu uzrečicu: “Tko misli da stoji, neka pazi da ne padne!” Drugim riječima, smatrati se kršćaninom i očekivati pomoć i utjehu, a kada se pomoć ponudi – kao što se ponudila narodu po Mojsiju – sumnjati u nju, propitkivati je, kolebati se, očekivati nešto brže, više, bolje i drugačije, izigravanje je Mojsijeva krštenja – kako ga naziva Pavao ili pronevjera sve Božje milosti i blagoslova koju pokazuje i izlijeva na ljude.

 ………………………………………………………………………………………………………

Evanđelje Lk 13,1-9

U taj čas dođoše neki te javiše Isusu što se dogodilo s Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava. Isus im odgovori: “Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.”

Nato im pripovjedi ovu prispodobu: “Imao netko smokvu zasađenu u svom vinogradu. Dođe tražeć ploda na njoj i ne nađe pa reče vinogradaru: ’Evo, već tri godine dolazim i tražim ploda na ovoj smokvi i ne nalazim. Posijeci je. Zašto da iscrpljuje zemlju?’ A on mu odgovori: ’Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je.’”

…………………………………

Pavao u drugom čitanju poslanice Korinćanima 10,10 spominje i Božjeg zatornika odnosno Božjeg anđela koji kažnjava narod zbog njegova kolebanja, nejasnoće u opredjeljenju, zbog njegove neodlučnosti, zbog njegove provokacije. Taj isti anđeo zatornik predstavjen je i u ovonedjeljnom evanđelju po Luki u glavi 13 u kojem Isus suočava svoje učenike s dva tragična događaja koja su se u kratkoj vremenskoj distanci dogodila u Jeruzalemu.

Galilejom nije upravljao Rimljanin Pilat nego samoprozvani Hebrej Herod pa Rimljani nisu imali izravnu kontrolu nad Galilejcima kao što su je imali nad Judejcima i Jeruzalemom. Zbog toga su se gore u Galileji sve više i širile vjerske struje koje su se otvoreno opirale Rimu. Jedna od takvih očito je došla u Jeruzalem prinijeti godišnju ili sezonsku žrtvu - jer se jedino u jeruzalemskom Hramu mogla prinijeti žrtva Bogu. Ta skupina galilejskih vjernika, koja nije naučila šutjeti, tijekom prinošenja žrtve glasno je rogoborila protiv Rima. Ti povici odjednom su preplavili cijeli Hram što je Pilat iskoristio kao provokaciju i krvavi egzemplar da će – tko god ubuduće bude pokušao bojkotirati rimsku vlast – svršiti jednako. Na tom istom tragu Isus spominje i nesreću koja se dogodila s trijemom u kupalištu Šiloah, gdje se narod obredno prao kako bi uzašao u jeruzalemski hram na molitvu. Dotrajali trijem u koji su se mahom sklanjali prosijaci srušio se je i usmrtio 18 ljudi. Ta dva iznenadna događaja uznemirili su Jeruzalem jer su oba usko vezana uz vjernike i uz Hram. Ovamo su stradali zeloti u vjeri, a onamo sirotinja. Tu se i rađa dilema u narodu pa Jeruzalemci pitaju Isusa je li to možda Božji znak ili kazna?

Isus oba slučaja veže s grijehom i odbijanjem obraćenja. Ekstremni Galilejci koji su kao – čistunci u vjeri –  često podizali krvave pobune protiv rimske vlasti sami su – i to u najsvetijem činu – pali u krvi, a ubogi prosjaci koji su ispod trijema u Šiloahu blagoslivljali one koji bi im udjelili novčić, a glasno proklinjali one koji bi im ga uskratili sami su na sebe navukli zator i propast.

Zbog toga na kraju Isus i besjedi o neplodnoj smokvi u vinogradu. Vinograd je Hram – kuća Božja, vinogradar sam Gospodin. U tom vinogradu koji je predviđen za čistu lozu i grozdavo grožđe ima mjesta i za smokvu. Ona je samim tim što je u vinogradu – koji se redovito čisti i natapa – već blagoslovljena. Ta smokva umjesto da udvostručuje svoj rod, ona konstantno podbacuje, a prava smokva da bi dala roda ne treba posebnu brigu. To znači da se “hramska” smokva izopačila. Zato, sve i da se nagnjoji i okopa neće dati roda.

Ova genijalna Isusova slika predstavlja nas vjernike. Od galilejskih se zelota očekuju plodovi dobročinstava, a ne zločini, plodovi žrtve a ne nasilja, oprosti a ne optužbe i prava duhovnost a ne izvanjska, a od šiloamskih potrebnika traži se slast a ne gorčina, dobro a ne zlo oko, blagoslov a ne proklinjanje, ljubaznost a ne drskost, zahvalnost i blagost a ne bezočnost i nepristojnost.