VIDEO: Propovijed uz petu korizmenu nedjelju

Na stranicama Katoličke tiskovne agencije Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine kroz korizmeno vrijeme možete pratiti nedjeljne propovijedi koje je priredio prof. dr. vlč. Dubravko Turalija. 

Propovijed uz petu korizmenu nedjelju snimana je u sarajevskoj katedrali Srca Isusova.

---

Peta korizmena nedjelja

 

„Staro ustupa mjesto novomu“

Prvo čitanje Izaija 43,16-21

Ovo govori Gospodin,

koji put po moru načini

i stazu po vodama silnim;

koji izvede bojna kola i konje,

vojsku i junake,

i oni padoše da više ne ustanu,

zgasnuše, kao stijenj se utrnuše:

“Ne spominjite se onog što se zbilo,

nit mislite na ono što je prošlo.

Evo, činim nešto novo;

već nastaje: zar ne opažate?

Da, put ću napraviti u pustinji,

a staze u pustoši.

Slavit će me divlje zvijeri,

čaglji i nojevi,

jer vodu ću stvorit u pustinji,

rijeke u stepi,

da napojim svoj narod, izabranika svoga.

I narod koji sam sebi sazdao

moju će kazivati hvalu!”

…………………………….

Ovonedjeljno prvo čitanje iz Knjige proroka Izaije 43. poglavlje govori nam o prirodnim suprotnostima i polarizacijama koje se po sebi isključuju, ali koje može pomiriti, pa i ujediniti, jedino Bog.

Tako je prošlost uspoređena sa silnim morskim vodama i nasilnom vojskom, a budućnost sa suhom pustinjom i oskudnim siromasima. Ono staro – odnosno bijesna voda – isključuje novo, tj. suhu pustinju. Ipak, u jednom trenutku ljudske egzistencije ta prirodna polarizacija između staroga i novoga istopit će se poput ledenjaka. Tada će divlja voda blago – poput dažda – natapati suhu pustinju, a okrutna vojska skrušeno ugađati sirotinji.

Tu pomirbu divljih voda i pustog kopna ne može učiniti čovjek ni ikoji ljudski autoitet, nego isključivo Bog, koji mirenjem velikih i dalekih, nejednakih i suprotnih, protivnih i posvađanih unosi novi red u svijet. Dokida stari red vladanja i uvodi novi red služenja.

…………………………………………………………………………………………………………………………….

Psalam 126,1-6

Kad Gospodin vraćaše sužnjeve sionske,
bilo nam je ko da snivamo.
Usta nam bjehu puna smijeha,
a jezik klicanja.

Među poganima tad se govorilo:
“Silna im djela Gospodin učini!”
Silna nam djela učini Gospodin:
opet smo radosni!

Vrati, Gospodine, sužnjeve naše
ko potoke negepske!
Oni koji siju u suzama
žanju u pjesmi.

Išli su, išli plačući
noseći sjeme sjetveno;
vraćat će se s pjesmom
noseći snoplje svoje.

………………………………….

O toj nam pomirbi govori i ovonedjeljni Psalam 126. Tuđa sila potopila je Božji narod. Ali kako ga je god potopila tako ga je i obnovila. Zato Božje djelo i je veliko jer je kadro razarajuću silu pretvoriti u stvaralačku, okrutne neprijatelje izmiriti prijateljstvom, teški plač prometnuti u veselje i smijeh, a ekstremnu oskudicu u blagoslovno obilje.

Zato nas sveti pisci i potiču na čekanje, ali ne bilo kakvo nego strpljivo i u nadi. Moć vjernika i je u tome da u svojem čekanju vjeruje u ostvarenje, ali ne preporod koji će se dogoditi tko zna kada nego uskro i sada. Ljepota vjere i leži u iščekivanju nade koja nije daleka i zamagljena. Zato ona kao sanatorij vjerniku vraća snaga i oporavak.  

…………………………………………………………………………………………………………………………….

Drugo čitanje Poslanica Filipljanima 3,8-14

Braćo: Sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem – ne svojom pravednošću, onom od Zakona, nego pravednošću po vjeri u Krista, onom od Boga, na vjeri utemeljenoj – da upoznam njega i snagu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim, ne bih li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio k uskrsnuću od mrtvih. Ne kao da sam već postigao ili dopro do savršenstva, nego – hitim ne bih li kako dohvatio jer sam i zahvaćen od Krista. Braćo, ja nipošto ne smatram da sam već dohvatio. Jedno samo: što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu.

………………………………………..

U toj perspektivi Pavao u svojoj Poslanici Filipljanima III. pog. promatra uskrsnuće. Ona stara sila koja se zove smrt, dugo se protivila onoj koja se naziva život. Ali Krist je premostio jaz između sila smrti i života. Smrt – baš kao i silna voda iz prvog čitanja – nije više moć koja prijeti, nego koja služi životu kako bi mu se dogodilo uskrsnuće. Zbog toga se te stare sile grijeha i smrti tope pred silama milosti i života i odlaze u zaborav – kaže Pavao – jer na vidiku, na obzorju puca pogled u novo, u trajno, u vječno. Zaboravimo staro, i hitimo prema novom i vječnome – poručuje nam Pavao.

…………………………………………………………………………………………………………………………….

Evanđelje po Ivanu 8,1-11

U ono vrijeme: Isus se uputi na Maslinsku goru. U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pismo¬znanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: “Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?” To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti.

Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: “Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.” I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sam – i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: “Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?” Ona reče: “Nitko, Gospodine.” Reče joj Isus: “Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.”

……………………………………………

U ovonedjeljnom Evanđelju Isus žuri u Jeruzalem kako bi ono sve staro ispravio i nadopunio novim. Njegova redovita relacija za boravka u Jeruzalemu bila je Maslinska gora – Hram. Na Maslinskoj gori bi prenoćio sa svojim učenicima, a onda bi se ujutro zorom uputio u Hram u kojemu bi prvo molio, zatim naučavao, a onda liječio i ozdravljao.

Jednu od tih njegovih hodočasničkih rutina prekinuo je iznenadni slučaj preljubnice koju su vjerski poglavari doveli da je kamenuju. Evanđelist Ivan kaže da je Isus poučavao u Hramu ljude koji su hrlili k njemu. Sada se odjednom s tim pobožnim svijetom koji je došao slušati Isusa miješaju ljudi koji ne hrle k Isusu da ga slušaju nego da ga smućuju.

Ta stara i tradicionalna sila prekida Isusa u božanskoj nauci i uznemiruje njegove pobožne slušatelje koji su došli gledati i učiti iz živog zakona koji je došao od Oca. I sada u živi Božji zakon koji oslobađa, mijenja, poučava, tješi i ozdravlja utapa se onaj stari zakon koji kao ona vodena sila prijeti, osuđuje, potapa i ubija.

I baš kao i u prethodnim čitanjima, Isus te velike, jake, stare i negativne sile uranja u svoje nove. Dok se protivnici njegovi uspravljaju i stoje te kipe od bijesa, Isus se posve miran saginje. Tom taktičkom gestom potapa u svojemu miru sav njihov bijes i spušta njihovu viku na najniže frekvencije.

Ali, saginjući se, Isus se poistovjećuje i s optuženicom. On joj je sada jedini najbliži, ne gleda je kao njezini protivnici s visoka, nego je Isus gleda oči u oči.

Tako je najednom svu pažnju s bludnice usmjerio na sebe. Sada ubojice s kamenjem u šakama ne gledaju oborenu grješnicu, nego su usredotočeni na oborena Isusa, Isusa koji svojim prstom i autoritetom ispisuje Zakon, ali ne ljudski nego Božji. Zbog toga Isus i piše po pijesku jer ispravlja te ljudske anekse, apendikse i amandmane koji se protive izvornom Božjem zakonu.

Onaj stari zakon koji je nekada sam Jahve svojim prstom ispisao Mojsiju u stijenu ljudi su jesnostavno izmrvili, zdrobili i pretvorili u pijesak, a ono kamenja što je preostalo zgrabili su za kamenovanje.

Isus sada po tom zdrobljenom, usitnjenom upiješčenom i banaliziranom Božjem zakonu, svojim božanskim prstom ponovo unosi ono izvorno pravilo. Zato se Isus saginje, puše u taj pješčani i nestalni ljudski zakon osude i smrti, pa na njemu utiskuje i ispisuje svoj božanski zakon oprosta i ljubavi.        

Pismoznanci i farizeji koji drže kamen u svojim rukama oponašaju Mojsija koji je držao ploče zakona na svojim zapešćima. I baš kao što je Mojsije bacio kamene ploče na idol i oni se spremaju te razmrvljene i obezvrijeđene ostatke zakona baciti na živoga čovjeka. Tako su se pismoznanci sami poistovjetili s Mojsijem, pa ih Isus tako i tretira govoreći im, ako se smatrate ravnima Mojsiju – poslije kojeg ne usta prorok ravan njemu – onda slobodno bacite kamen.

Zbog toga se Mojsijevi nasljednici, zakonoznanci i zakonodavci, prvi i povlače jer izravnati se s Mojsijem značilo je sebe osuditi na smrt…  Zato su se ti najstariji po Zakonu i počeli povlačiti prvi. Ne radi se – naravno – o dobno najstarijima, nego o autoritetom najstarijima, duhovnim ocima, starješinama i vođama  – gerusiji – koja je uzmakla ne pred Mojsijem, nego pred Božjim prstom koji je i podario svijetu svoj zakon ljubavi i oprosta, zakon koji dušu krijepi, srce sladi i oči prosvjetljuje.