VIDEO: Propovijed uz prvu nedjelju došašća

Na stranicama KTA BK BiH od prve nedjelje došašća možete pratiti nedjeljne i blagdanske propovijedi koje je priredio prof. dr. vlč. Dubravko Turalija. Od početka došašća do Božića propovijedi ćete moći pogledati i u video formatu.

Uvod u liturgiju čitanja Prve nedjelje došašća

Prije Prve nedjelje došašća, Crkva redovito slavi svetkovinu Krista Kralja. Zašto?

Stari Izrael bio je teokratično društvo, tj. društvo koje nije trebalo zemaljskoga kralja, nego je njegov kralj trebao biti sam Gospodin Bog. Takvu teologiju živio je Abraham zajedno s praocima. Takvu teologiju potvrdili su Mojsije i njegov nasljednik Jošua, takvu teologiju pronosili su suci i tako je bilo sve do Samuela, posljednjega suca u Bibliji.

I baš za vrijeme suca Samuela starješine u narodu odlučile su izabrati sebi zemaljskoga kralja. Ne poštujući božanske principe, na svoju ruku, izabrali su sebi Šaula za kralja. Radilo se o mladome junaku iz Benjaminova plemena, a ne Judina i ne u punini vremenâ, kako su najavljivala proroštva. Puninu vremenâ preduhitrio je nestrpljivi narod Božji. Volji naroda popustio je sam Gospodin. Samuel, sudac, prorok i svećenik, pomazao je Šaula za prvog izraelskog kralja. I tako, namjesto Boga, Šaul stade na čelo Izraela. Ali, već na uzletu svoje moći, narod se razočarao u svojega kralja, ali bilo je kasno za kajanje.

Ipak, u tu suludu ljudsku odluku, uključio se, kao i obično, sam Bog kako bi ispravio pogrešan potez naroda. Odbacujući Šaula i njegove sinove, Bog izabire narodu kralja po svojemu srcu. Izabran je i pomazan David za kralja, izdanak praoca Jude i pravi izabranik Božji. Davida je naslijedio njegov sin Salomon. Salomon da bi sebi pribavio slavu veću od očeve - izgradio je i uljepšao prijestolnicu Jeruzalem, pri čemu je nametnuo narodu teške poreze. Kada je Salomona naslijedio njegov sin Roboam, sjeverni gradovi, u koje je Salomon najmanje ulagao, požale se novome kralju da su im porezi preveliki i preteški. A Roboam, umjesto da smanji poreze, još ih više pojača. Tako se sjeverni gradovi odluče odcijepiti od glavnog grada Jeruzalema. Izabrali su sebi kralja Jeroboama i proglasili neovisnost. Ubrzo zatim, većina plemenâ Izraelovih pristala je uz odvojeno kraljevstvo koje je zadržalo stari naslov kraljevstvo Izrael, a Jeruzalem je ostao sam uz nekolicinu susjednih gradova i preimenovao se u kraljevstvo Juda. Od velikoga izraelskoga kraljevstva nastala su dva manja: Izrael i Juda. Izrael je izgradio sebi i glavni grad Samariju. I tako, od jednoga Božjega naroda odjednom su nastala dva, jedno Božje kraljevstvo pretvorilo se u dva ljudska, a Božje prebivalište Jeruzalem dobilo je konkurenciju na sjeveru. Radeći sve na svoju ruku, Jeruzalem, a pogotovo Samarija, činili su što je bilo zlo u Božjim očima. Ali ne zadugo. Godine 712. pr. Kr. Samariju su osvojili nasilni Asirci, a 586. god. pr. Kr. Jeruzalem su porobili osvetoljubivi Babilonci. Babilonci su prvo opljačkali, a potom spalili prelijepi Jeruzalem, hram Božji su srušili, kovčeg saveza su oskvrnuli, a sve blago i dragocjenosti s njega pogulili i odnijeli u svoju prijestolnicu – Babilon.  

Jr 33,14-16

Te strašne posljednje, krvave i razorne dane proživljava prorok Jeremija koji je u to vrijeme živio pokraj Jeruzalema. Nekada sveti grad postao je velika ruševina, a Božji hram zgarište. Dok je Izraelce sjevera u sužanjstvo odvela Asirija, južnjaci su otjerani u Babilon. U cijelom Izraelu ostala je samo sirotinja, ali i ona je bila desetkovana i u golemom strahu. Eto tako, odrekavši se svojega nebeskog kralja, narod se prvo osilio, zatim uzoholio, pa posvađao, zatim podijelio, da bi na kraju zauvijek izgubio ne samo svojega zemaljskog kralja nego i svoju zemlju, ali i Jahvino prebivalište i svetište, tj. mjesto gdje je počivala Božja slava. Izgledalo je, doista, da je sve gotovo i da je Bog zauvjek napustio svoj narod.

Ali tada dolazi Jeremiji riječ Gospodnja: „Ne bojte se!“ – Poručuje Bog. „Evo, spreman sam s Judom i s Izraelom učiniti novi savez. Spreman sam od dva posvađana kraljevstva učiniti jedno novo izmireno kraljevstvo, spreman sam ga učiniti velikim, slobodnim i svetim narodom. Na njegovu čelu neće biti David, nego njegov zdravi korijen, njegovo dobro sjeme.

Za razliku od Davidova loša sjemena koje je dovelo narod do propasti, zdravo Davidovo sjeme obnovit će i umnožiti narod.

Dok je staro, pokvareno sjeme dijelilo i rasipalo, novo će ujedinjavati i skupljati. Dok je staro sjeme ogrezlo u nepravdi, novo će procvjetati i proslaviti se pravdom. Dok je staro govorilo o pravici, a činilo svakojaki grijeh, novo će, čineći pravicu posvetiti narod. Dok je staro sjeme dovelo sveti grad do uništenja, novo će ga obnoviti tako da ga ni paklena vrata neće uništiti. Dok je staro, pokvareno sjeme dovelo do progona i nemira, novo sjeme donijet će ljudima povratak, spokoj i mir. Konačno, dok je staro sjeme gradilo sebi ime: Davidov grad…, Salomonov hram…, Ezekijin vodovod…, novo sjeme izgradit će Jahvino ime ne u jednom gradu, nego na svoj zemlji. Sva zemlja će se, dakle, zvati Gospodin, Gospodin – jer će sve biti Božje, a njezin glavni grad: sveprisutna Pravda, Mir i Ljubav.

Tako, zemlja neće biti teritorij nego narod, a grad neće biti rukotvorena zidina s palačom, bogomoljom i sudištem, nego duhovno središte pravde među svima, mira za sve i ljubavi u svima. Drugim riječima, nema više blistavi kralj, a bijedni siromah, nego svi će biti Božje kraljevstvo na zemlji. Nema više čisti svećenik i nečisti gubavac, svi će postati sveto svećenstvo. Nema više sin, rob, kći i sluškinja svi postaju sinovi i kćeri višnjega Oca.

Ps 25, 4-14

Kroz Jeremijino viđenje dolazimo i do Psalma 25. koji harmonizira u uglazbljuje svo to bogatstvo Božje duhovne obnove riječima: Pokaži mi Gospodine da vidim, pouči me da znam, vodi me da ne zalutam. Jer, tako je lako zaslijepiti, tako je lako zabluditi, tako je lako zalutati…  Zašto? Zato što bez Božjeg vodstva propadaju i najveća kraljevstva, bez njegove pravednosti oholice bjesne, bez njegove dobrote grješnik se gubi i bez njegove ljubavi čovjek nužno propada.

1 Sol 3,12-4,2

Međutim, tu teologija Božjeg kraljevstva ne staje nego se nastavlja i u novozavjetnoj građi. Tako u Poslanici Solunjanima, sveti pisac pokazuje kako novo kraljevstvo, novi grad, novi Jeruzalem, odnosno Božje kraljevstvo sada ima svoj novi zakon, ali to više nisu pravila nego primjer života koji je pokazao sam Sin Božji – Isus Krist. Tako treba živjeti i samo tako se može ugoditi Bogu. A posljedica takva življenja su obilni duhovni darovi koji dovode vjernika do duševnog zadovoljstva, unutarnjeg mira i osjećaja da trajno ostaje u sigurnim rukama.    

Lk 21,25-28.34-36

Prisjetimo se, izraelskom narodu činilo se da je opsjedanjem, haranjem i paljenjem Jeruzalema uništen Božji narod, a oskvrnućem hrama da je Bog zauvijek napustio svoje prijestolje. Ali nije bilo tako. Narod se pročistio kroz palež Jeruzalema, a kroz hramsko oskvrnuće Bog je ponudio novo ruho, novi balzam, novi sjaj, novu liturgiju. Isus se koristi eshatološkom slikom kako bi opisao duhovno pročišćenje svijeta; pročišćenje koje će biti ne lokalno, kao što se to dogodilo u Jeruzalemu, nego opće za sve ljude. Onoga časa kada se ponovno pojavi Sin Božji izgledat će kao da sve propada, ali sintagme: „uspravite se i podignite glave“ (Lk 21,28) obećavaju ne ljudsku osudu i propast, nego otkupljenje, ne kaznu, nego dobrodošlicu i nagradu. U opisu posljednjeg pročišćenja Isus se koristi vizijama koje je već vidio. Ono što će najviše prestrašiti čovjeka jesu poremećena nebeska tijela. Sunce kao prva, najveća i najznačajnija zvijezda  izazvat će i najveći strah. Zatim slijedi manji Mjesec, koji će dodatno probuditi i pojačati već postojeću jezu. Konačno, daleke zvijezde gorjet će poput vatrometa na nebu. Sve te nebeske pojave ili će posve dokrajčiti čovjeka ili će ga – u protivnome – do kraja oduševiti. Dok se na nebu budu događali spektakularni znaci za vjernike, istodobno će to biti i stravični znaci za pozaspale u vjeri. Zato evanđelist i nadodaje da dok na nebu budu znaci, na zemlji će vladati beznađe. Drugim riječima, malo će biti onih koji će biti spremni za Kristov dolazak. Zbog tog straha u konačno beznađe i rođena je znamenita sekvenca Dies Ire koja žalopoji: Što ću jadan tada zborit, komu ću se zagovorit, kad i hrabre strah će morit…, ali ne završava tako himan, nego baš suprotno: Spase blagi ti nas vodi, u dvor svetih nebesnika, u zbor svetih blaženika. Amen.  

Ulazimo u vrijeme došašća i - ako mu se prepustimo - ono će nam pokazivati, poučavati nas i voditi. Vodit će nas do prave duhovne obnove i pripreme susreta s Kristom, ali ne u strahu, nego u radosti. To ćemo znati ako nas Božić zatekne u molitvi te raspjevane i radosne, ne od pića i šarenih darova, nego od njegove slave koja se Duhom Svetim ulijeva u nas.