VIDEO: Propovijed uz Drugu nedjelju došašća

Na stranicama KTA BK BiH od prve nedjelje došašća možete pratiti nedjeljne i blagdanske propovijedi koje je priredio prof. dr. vlč. Dubravko Turalija. Od početka došašća do Božića propovijedi ćete moći pogledati i u video formatu.

Druga nedjelja došašća

Doima se da je Druga nedjelja došašća u cijelosti usredotočena na grad Jeruzalem, ali to je samo naoko tako. Jeruzalem je u ovonedjeljnim čitanjima personifikacija čovjeka uopće. Taj nekad maleni i beznačajni kanaanski grad, postao je kraljevska prijestolnica i Božji velegrad. Onog časa kada se u njemu nastanila slava Svevišnjega, sićušni grad na rubu preinačen je u blistavi grad na gori. U teološkom smislu, Jeruzalem je svaki čovjek koji bez duha Božjega nalikuje gradiću bez ograde, bez straže, bez svetišta. Tek kada primi u sebe Duha Svetoga preobrazuje se ne samo u velegrad optočen sigurnim zidinama i vojskom, nego i u Božji grad koji je izravno pod njegovim okom i blagoslovom. 

Bar 5,1-9

Prorok Baruh djelovao je u 6. st. pr. Kr. To je vrijeme kada Jeruzalem osvajaju veliki Babilonci. Prije toga Jeruzalem je sklopio vazalski savez s još većim Asircima. Judejski kraljevi, koji su vladali iz Jeruzalema, plaćali su zato velik porez asirskim kraljevima kako bi mogli zadržati kakvu-takvu samostalnost. Zauzvrat, Asirci su ih poštedjeli svojih napada i pljački. I dok su asirski kraljevi velikim dancima postajali sve silniji, judejski su bivali sve oskudniji, a narod koji je morao uzdržavati i jedne i druge spao je na prosjački štap. Ipak, judejske kraljeve nije zanimao narod koliko vlastita lakomost da sve ono što daju Asiriji može biti njihovo. Zato su se dali na prljav posao. Tajno su sklopili novi savez sa susjednim kraljevstvima kako bi se oduprijeli asirskom vazalstvu. To bi im možda i uspjelo da Asirija nije potpala puno većem izraelskome neprijatelju, Babiloniji. Babilonci nisu pregovarali s Judejcima, nego su okrutno kaznili njihovu zavjeru. Tako je babilonski kralj Nabukdnecar (grč. Nabukodonozor) osvojio, pljačkao i zapalio Jeruzalem – judejsku prijestolnicu. Taj bijeli Jeruzalem koji je blistao na istoku poput kalcedona, poput smaragda, sravnjen je sa zemljom i preoran kao krumpirište.

Sve to promatra prorok Baruh, pa se sjeća negdašnje slave i sadašnje propasti. Prorok Baruh opisuje Jeruzalem kao kraljicu – Božju mizimicu – koja je bila zaodjevena tananim lanom, zaogrnuta skupocjenim purpurom, okrunjena čistim zlatom, nakićena najdragocjenijim kamenjem. Nekada neprimjetna sirotica uzdignuta je do najuglednije kraljice. Ali onog časa kada se uspravila i postala goropadna i okrutna prema malenima od kojih je i potekla, s nje je, kaže prorok, bačena kruna, oko nje su rasuti biseri, s nje je strgnut plašt i zderana joj je haljina. Njezin um je pomućen, a srce slomljeno. Osramoćena je. Ostavljena je. Osamljena je… zapuštena. Svi joj govore: sudbina ti je prekobna, nema ti pomoći, gotovo je. Ali tada iznenada, niotkud, u nju se vraća život, na njoj se obnavlja svježina i ističe dodatna ljepota. Patnja ju je raskajala, nesreća ponizila, bijeda ju je očovječila, pa više ne da da se odijeva lanom – ne, nego poniznošću, ne zagrće se više purpurom nego jednostavnošću, ne kiti se biserjem nego pravednošću i ne kruni zlatom nego dobrim djelima.

Ps 126,1-6

Dok Baruh opisuje Jeruzalem kao ženu, sv. pisac ga u 126. psalmu vidi kao muža koji se vraća iz sužanjstva. Ponovno je riječ o kralju i uglednu čovjeku jer su velike sile redovito odvodile u egzil istaknute ljude koji su sa sobom nosili svoj utjecaj, znanje, vještine i druge sposobnosti. Ali jaki kontrasti: java – san, smijeh – plač, pjesma – suze, sužnji – slobodni, sjeme – snoplje, pogani – vjernici, Božje djelo – ljudsko djelo… iznova ukazuju da je samo Gospodin taj koji san može pretvoriti u javu, plač u smijeh, suze u pjesmu, ropstvo u slobodu, suho sjeme u obilnu žetvu. Zbog toga Psalam i započinje pjesmu: „Kad Gospodin vraćaše sužnje jeruzalemske…“, drugim riječima, čovjek je taj koji progoni, a Gospodin je taj koji vraća; čovjek zarobljuje, Bog oslobađa; čovjek je taj koji ucviljuje i žalosti, Bog tješi i razveseljuje.   

Fil 1,4-6.8-11

Filipi, taj mali i skromni grad u grčkoj Makedoniji poznat po gostoprimstu, darežljivosti, skromnosti, pobožnosti – praktičnoj vjeri, slika je pravog Jeruzalema – onakva kakva ga Gospodin želi. Zajednica u Filipima simbol je i model nepromjenjivosti i stalnosti. Od samoga početka, čim su prigrlili vjeru u Krista, ostali su ustrajni i postojani. Nevolje ih nisu obezglavile niti ih je nadulo blagostanje. Zato im Pavao i piše jednu od svojih najljepših poslanica. Sagiba se i kaže im: kako je lijepo prebivati u vašem Jeruzalemu, u vašoj sredini i među vama. Zatim se okreće zlatnom klasju na poljanama i potiče Filipljane da njihova iskrena ljubav ostane poput čeona zrna, da se ne oljušti, da ne ispuše, da ne propadne. Pavao ih zatim bodri da budu poput pronicljiva zrna koje – zaneseno sobom – neće proklijati u nevrijeme, niti se ulijeniti i okasniti s klicom, nego da se u ispravnoj prosudbi, u pravo vrijeme preda zemlji, da umre, pa da proklija, da uzraste, da se ozrni, da ojedri i ozlati kako bi iz njegova klasa sipalo novo zrnje pravednosti – ali ne na svoju hvalu jer bi u protivnome propalo kao i stari Jeruzalem, nego isključivo na hvalu i slavu Božju – što je ujedno jamac svake trajnosti, stalnosti i nekvarljivosti.        

Lk 3,1-6

Evanđelje po Luki ponovno nas vraća u ambijent jeruzalemskih ruševina. Baš kao što je u ono vrijeme Jeruzalemu prijetio babilonski Nabukdnecar, sada mu prijeti rimski car. I kao što su judejski kraljevi prezreli Boga, tako sada ni Herod ne mari za Božjim zakonom. Stoga, kako god je Jeruzalem bio uništen u vrijeme Babilonaca tako će biti uništen i u vrijeme Rimljana. Tu strašnu tragediju prouzročio je čovjek. Ogriješio se: potkopao je siromaha, a sebi nakamario brdo blaga, ravni put Božji on je izvijugao i iskrivio, a prostranu plodnu ravnicu pretvorio je u hrapavi kamenjar i kada je došao do samouništenja, ponovno se pojavljuje milost Božja tješiteljica u njezinu preteči Ivanu Krstitelju, koji običnom vodom sapire masne i skorene naslage grijehe, da tako očisti duše među koje dolazi Gospodin kako bi izravnao ono što je potkopalo i izrovalo bezboštvo, kako bi poravnao ono što je nakamarila i nagomilala oholost, kako bi ispravio i skratio put do sebe što ga je izvijugala i iskrivila ravnodušnost i kako bi sve ono što je spaljeno, sasušeno i što je već na umoru natopio svojim blagoslovom i oživio. O tom milosnom Božjem pohodu na isti način govori i BDM u svojem famoznom Veliča!

Prva nedjelja došašća bila je poziv. Druga nedjelja došašća je pouka da se djela Božja ne zaboravljaju i ne miješaju s djelima ljudskim, da se ono što je Božje ne smijemo prisvajati sebi, a ono što je naše pripisivati Bogu. Jer vidjeti a poricati, čuti a oglušiti se, uvjeriti se, a onda relativizirati, osjetiti, a odbijati…, put je i sudbina starog Jeruzalema. 

Zato se držimo primjera pravednih Filipljana da – samo uz Božju pomoć – uvijek može bolje, poštenije, iskrenije, darežljivije, svetije… I kad se čini da se ne može, može se Jeruzaleme.