VIDEO: Propovijed uz Četvrtu nedjelju došašća

Na stranicama KTA BK BiH od prve nedjelje došašća možete pratiti nedjeljne i blagdanske propovijedi koje je priredio prof. dr. vlč. Dubravko Turalija. Od početka došašća do Božića propovijedi ćete moći pogledati i u video formatu.

Četvrta nedjelja došašća

Mnogi vjeruju da se sav ljudski napredak odvija oko velikih gradova i utjecajnih ljudi. Međutim, liturgija Četvrte nedjelje došašća svjedoči da to nije tako. Mesija ne dolazi iz gradske i ugledne jeruzalemske obitelji, nego iz seoske betlehemske kuće baš kao što je i David došao iz nepoznate Jišajeve obitelji. Na sličan način – vidjet ćemo – Marija Bogorodica i Kraljica ne posjećuje svećenike u Hramu ni ugledne obitelji po Jeruzalemu, nego svoju priprostu rodbinu na judejskim gorama. Zanimljiva je Božja logika prema ljudima koja se savršeno odnosi prema svima nama. Pa kako djeluje božanska logika u ovome svijetu? To nam otkrivaju ovonedjeljna svetopisamska čitanja.

Mih 5,1-4a

Za razliku od proroka Izaije koji je bio ugledni građanin Jeruzalema, koji se družio čak i s judejskim kraljevima i bio njihov bliski savjetnik, prorok Mihej dijete je sela i provincije. I koliko god njegova strast za pravednošću odgovarala proroku Amosu, a zdravo pobožno srce proroku Hošei, Mihej je ponajprije prorok siromašnih. To najbolje ponazočuje ovonedjeljno prvo čitanje. Kralj David rodom je iz zabačenog Betlehema, iz efratske pustare, koja je bila najmanji, najsiromašniji i najmaloljudniji judejski teritorij. Kada je pastir David postao kralj, zauvijek je napustio Betlehem jer mu je za oko zapeo lijepi kanaanski gradić, koji je u međuvremenu osvojio, proširio, utvrdio i prozvao ga Jeru-šalem ili Grad-mira. U njemu je David kraljevao cijeli svoj život, iz njega je vladao, iz njega je ratovao, u njemu je slavio, plesao, u njemu je i griješio, na koncu u njemu je i umro. U njemu je i pokopan.

Brzo je David zaboravio Jišajeve zidine u Betlehemu, zaboravio one eftatske goleti po kojima je čuvao ovce, zaboravio David i sirotinju. Više se i ne sjeća kako to izgleda biti gladan, žedan, gol i ozebao… Sve je to zaboravio David i umjesto kralja naroda postao je rob svoje slave, bogatstva i utjecaja. Zato – daleko od tog blještavila – riječ Božja dolazi proroku Miheju u selo Moreš: David me je iznevjerio – pogođeno će Bog – pa ću sve ponoviti sa svojim Sinom. I kao što sam Davida doveo niotkud i dao mu blistavu prijestolnicu, tako ću isto učiniti i sa Sinom. I doista je bilo tako. Isus je rođen u Betlehemu, odrastao u kamenjaru Nazareta, ušao u Jeruzalem, u njemu je naučavao, u njemu je umro, u njemu je bio i pokopan… baš kao i David. Međutim, Mesija nikada nije zaboravio svoje jasle u kojima je rođen, svoju sirotinju među kojom je odrastao i svojih duhovnih i tjelesnih bolesnika zbog kojih je i došao na ovaj svijet.

Sve velike stvari započinju malim rođenjem. Tako je i Krist rođen, ali tada kao da je sve pošlo po starom dok se Mesija nije uspravio – kaže prorok Mihej. Poslije šutnje, poslije smiraja, zatišja… Bog probija svojom silom i moći u ovaj svijet. Uspinje se, ali ne kao nedodirljivi kralj, nego kao pastir među svojim ovcama – Immanu-El ili Bog-među-nama. I više se Jeruzalemom ne ori: David, David – pobi desetke tisuća…, nego Sin koji hrani tisuće gladnih. I ne čini od svetoga grada opscenu špilju grijeha i spletki, nego se otvoreno i javno bori protiv zla. Zato je Krist MIR. Jedino otvorena borba protiv zla donosi mir. Davidovo prešućivanje zla donijelo je samo još veće zlo. Njegovo prihvaćanje i odobravanje nemira prouzročilo je samo još zlokobniju sudbinu. Zato prorok Mihej i naziva Mesiju pravim mirom jer Pax Davidica/Pax Augusta… varljiv je mir u kojemu zlo ne miruje, nego šuti i čeka kako biistiha mamio na rat.  

Kristov mir se otvoreno suprotstavlja nemiru, njegova dobrota se otvoreno podiže protiv zla i njegova ljubav grmi protiv mržnje.

Ps 80, 1-19

Sve ono što donosi Mir harmonizira Psalam 80. Prije svega obnovu, a obnova navješćuje novo svjetlo, novi početak. I kao što poslije oluje nadolazi vedrina, tako će i poslije nereda koji vlada narodima doći spasonosno vrijeme mira i pravde. Ali kako god je nemoguće lozi donijeti roda bez marljive ljudske ruke i ćutljiva oka, tako ni čovjeku nema spasa bez neprekinute Božje brige i njegove zauzetosti za ljudski rod. Zbog toga Psalam vrvi ritmom: Pastiru…, Vođo…, Učitelju…, Znalče…, ustani, dođi, zablistaj, probudi, priteci, vrati se, svrati se, pogledaj…, obiđi ovaj vinograd.

Heb 10,5-10

Novi zavjet je dočekao Sina Božjega kojega je Mihej prozvao Mir, a kojega je Psalmist nazvao Obnovitelj. Ali, pisac poslanice Hebrejima – u drugom čitanju – zna da ta obnova neće ići kroz starozavjetne paradigme žrtava: pričesnica, pomirnica i paljenica…, nego kroz tijelo i krv Isusa Krista. Zato i je dokinuto prvo, odnosno žrtvovanje životinja ili nečega drugoga umjesto sebe, da bi se uspostavilo drugo: Krist žrtvuje sama sebe i u euharistiji pokazuje da to isto učini uvijek i zasvagda za čovjeka. Kristova nekrvna žrtva euharistije jedina pomiruje i posvećuje ovaj svijet, ali nas zorno i poučava da jedino iskrena žrtva donosi prave plodove.   

Lk 1,39-45

Kao što se Mesija u jednom času uspravlja i započinje svoje djelovanje tako i Marija – keža Lukino evanđelje – ustaje i polazi u Judino gorje. Njezina prva misija je Elizabeta. Elizabeta još ne vidi Mariju, ali čuje njezin glas. Dva puta se u ovom kratkom Lukinu evanđelju spominje Marijin glas i to nije slučajno. Prvi ljudi pošto su zgriješili, kada su čuli Božji glas uplašili su se i skrili. Kasnije, izabrani narod kada je slušao Božji glas u pustinji zatisnuoje uši jer je imao dojam da nestaje, da se raspada, da umire. Da bi čovjeka poštedio tog smrtnog straha Bog je – čitamo u Pnz 18,16 – odlučio ne govoriti više narodu, nego svojim svetim prorocima, a oni će prenositi njegove poruku narodu.

U današnjem evanđelju nemamo Božji glas, ali imamo Marijin. Dok ljudi strahuju od siline Božjeg glasa i umiru, od glasa Marijina Elizabeta kliče, a Ivan u utrobi se budi i igra od radosti. Tako, u jednom nizu povijesti spasenja imamo grubi muški Božji glas koji čovjeka kameni i usmrćuje, iza kojeg nadolazi Marijin ženski glas koji budi na radost i oduševljenje. Tek preko Marije, Božji glas, u Isusu Kristu, ljudi ponovno mogu slušati.   

Ono što je jednako Božjem glasu i glasu Marijinu jest proroštvo. Čim je Marija pozdravila Elizabetu, Elizabeta odmah prorokuje: najblagoslovljenija si od žena, a dijete koje nosiš najblagoslovljenije od svih ljudi.  Elizabetino proroštvo toliko je famozno da je postalo svakodnevna molitva kršćana, a u krunici drugo radosno otajstvo. Jer ne radi se samo o proroštvu, nego i o zazivu, uzdahu, vapaju, pomoći. Moleći Zdravomarijo, mi kličemo zajedno s Elizabetom. Pa kada kažemo: „…blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje Isus!“, tada ne samo da postajemo Božji proroci, koji čuju Marijin glas, nego se svrstavamo u njezin rod, njezine najbliže i najdraže kojima ustaje, kojima hiti, kojima dolazi, s kojima razgovara i s kojima ostaje onoliko koliko treba.

Četvrta nedjelja došašća poučava nas kako do mira u sebi i oko sebe – Božjeg nepatvorena mira. Elizabeta nam otkriva i svoj i Marijin put: „blažena ti što povjerova!“ Čudesa su svakodnevno oko nas. Isus je one što su se kolebali hrabrio: „Samo hrabro, vjeruj!“, a one što su vjerovali pozdravljao je: „Mir vama!“ „Mir vama“, odgovara pozdravu „Gospodin s vama“, a to znači gdje je puno Boga tu je puno i mira.