Propovijed nadbiskupa Vukšića na Plenarnom vijeću Družbe Školskih sestara franjevaka Krista Kralja

Nadbiskup metropolit vrhbosanski mons. Tomo Vukšić pohodio je u petak 28. kolovoza 2026. sudionice VIII. Plenarnog vijeća Družbe Školskih sestara Krista Kralja koje se do 29. kolovoza održava u Franjevačkom konviktu u Visokom. Tom prigodom s njima je slavio misu te uputio prigodnu propovijed naslovljenu „Apostol Pavao: Raspiruj milosni dar Božji koji je u tebi!“, a u nastavku je prenosimo u cijelosti:

Vrlo me raduje što Družba Školskih sestara franjevaka Krista Kralja osmo zasjedanje svoga Plenarnog vijeća održava u Visokom. To jest, drago mi je što ste za ovaj susret izabrale područje Vrhbosanske nadbiskupije u kojoj sestre franjevke djeluju skoro jedno cijelo stoljeće, a u Crkvi na hrvatskom govornom području još i dulje.

Sa zahvalnošću sestrama za njihovo predano služenje na slavu Božju i za dobro ljudi u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, ovo zajedanje je odlična prigoda za podsjetiti, da će Družba školskih sestara franjevaka 2029. godine navršiti sto godina od dolaska prvih sestara u Visoko i Sarajevo. Iste godine napunit će se 130 godina od dolaska prvih sestara u Mostar i 160 godina od utemeljenja samostalne družbe u Mariboru, pa se ovo vaše zasjedanje može razumjeti i kao neka vrsta početka zahvalnog i molitvenog obilježavanja tih velikih obljetnica.

Po djelovanju i zaslugama sestara, kojima se služila Božja providnost, Družba se širila te je danas prisutna po Europi, u dvjema Amerikama i Africi gdje njezine sestre djeluju i, odgovarajući na potrebe mjesnih Crkava i društva, svojim redovničkim životom i služenjem naviještaju i svjedoče Evanđelje i pomažu ljudima kroz odgoj i obrazovanje djece i studenata, pomoć u pastoralu, karitativno i misionarsko djelovanje, zdravstvenu i socijalnu skrb za bolesne i potrebite te druge oblike apostolskoga djelovanja.

I.

Osmo zasjedanje Plenarnoga vijeća događa se pod geslom „Raspiruj milosni dar Božji koji je u tebi" (2 Tim 1,6). To su riječi iz Druge poslanice apostola Pavla, koju je uputio svom učeniku Timoteju. Pri tomu se, očito, smatralo da je poruka tih Apostolovih riječi vrlo važna i suvremena za Družbu u sadašnjem trenutku.

Srdačno pozdravljam vrhovnu poglavaricu Družbe sestru Veroniku, provincijalnu poglavaricu sestru Željku i sve ostale sudionice ovoga zasjedanja istim riječima, kojima je apostol Pavao pozdravio svetoga Timoteja, svoga ljubljenog duhovnog sina: Milost vam svima, milosrđe i mir od Boga Oca i Krista Isusa, Gospodina našega (usp. 2 Tim 1,2).

Sveti Timotej je tijekom svoga kršćanskog života bio misionar prve Crkve, vjeran suputnik i učenik apostola Pavla te biskup u Efezu, a cijela Crkva ga štuje kao sveca i mučenika. Sve te Pavlove i Timotejeve službe bile su vrlo važne i svaka sa sobom nosi veliku poruku za kršćanske vjernike, a osobito za svećenike, redovnike i redovnice, jer su dragovoljno odlučili i prihvatili izbližega nasljedovati Krista Gospodina, u čemu i sveti Pavao i sveti Timotej ostaju stalni uzori i primjeri u koje se mogu i trebaju ugledati. I osim što je velika i važna, njihova poruka je uvijek također suvremena za pojedine osobe, koje su Bogu posvetile svoj život i od velikoga je značenja u svakom trenutku postojanja i djelovanja bilo koje crkvene ustanove. Pri tomu, moglo bi za sve biti duhovno korisno podsjetiti, da ime Timotej ima i duboko vjersko značenje te bi ga se na hrvatski jezik moglo prevesti riječima „onaj koji štuje Boga" ili jednostavno „štovatelj Boga".

„Raspiruj milosni dar koji je u tebi" su riječi, koje se često ponavljaju, posebice u prigodnim propovijedima i razmatranjima u povodu svečanosti svećeničkih ređenja, podjeljivanja sakramenta Krizme te polaganja ili obnove redovničkih zavjeta. Čini se to ponajprije zato što te riječi podsjećaju na primljenu milost u sakramentu Krštenja i pozivaju, da s njom treba svakoga dana surađivati, oživljavati je i održavati, raspirivati kao zapaljenu vatru da se ne bi ugasila, i hraniti je osobnom molitvom i ustrajnim služenjem, a redovnici također zajedničkom molitvom i skupnim služenjem kao zajednica kojoj se pripada.

II.

Primljeni milosni dar, koji je u nama, nikako nije pasivan podsjetnik na Boga darovatelja niti je neki lijep ukras koji bi služio kao muzejski eksponat u životopisu bilo koje osobe ili zajednice. On mora biti živi oganj prijateljstva s Bogom i ljubavi prema ljudima. Mora biti i stalan. A da bi bilo koji prirodni oganj bio stalan i u svrsi za koju postoji, potrebno je neprestano njegovo održavanje i povremeno dodavanje dobrog ogrjevnog materijala, strujanje čistoga zraka i raspirivanje ako prijeti gašenje. Tako je nekako, slikovito rečeno, također u duhovnom životu, u kojemu je primanje dara Božjega velika čast, a njegovo raspirivanje delikatna zadaća i održavanje vrlo zahtjevan posao i stalna obveza.

Raspirivanje milosnoga dara Božjega posebice se očekuje od Bogu posvećenih osoba. To raspirivanje, ako se vrši kao trajan čin, ponajprije stalno podsjeća raspirivača na njegov osobni susret s Kristom i njegovo Bogu dano obećanje te ne dopušta ognju primljenoga dara, koji se zove Bogu posvećeni život, da se guši u dimu sebeljublja, dosade i nezadovoljstva ili da se, ne daj Bože, ugasi. Naspram tomu, duša i život, u kojima se raspiruje i održava živim plamen obećanja danoga Gospodinu, postaju i traju kao mjesta osobnoga bogoslužja, što i jest svrha življenja evanđeoskih savjeta.

Milosni dar, koji je u vama, ima konkretan i privilegiran oblik u redovničkim zavjetima. U njima ga redovnici i redovnice primaju i u tim zavjetima je vidljiv u mjeri u kojoj se konkretno očituje i životu pojedinog redovnika i redovničke zajednice. Njega se raspiruje molitvom, a održava ga se zajedničkim bratskim i sestrinskim životom i čini ga se vidljivim po služenju drugima. Stoga molimo: Neka po vašim životima bude vidljiv svima i neka se iz njega stalno širi toplina i svjetlost na okolinu. I neka ga ne guši dim umora ili kušnja. Jer „nije nam Bog dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora" (2 Tim 1,7).

III.

Milosni dar redovništva u novije vrijeme, također u našim krajevima, proživljava i kušnju smanjenoga broja osoba, koje evanđeoske savjete siromaštva, posluha i čistoće izabiru kao svoje zvanje. Pa, polazeći od Pavlova poziva o raspirivanju dara, moglo bi se kazati, da se ta kušnja u Crkvi općenito pretvara u dim, koji izaziva „kašljucanje" zbog otežanoga disanja zajednice, izaziva žalobne reakcije zbog zagušljivoga stanja, ugrožava nadu, zamagljuje pogled u budućnost i povjerenje u Providnost. Taj oblik kušnje, a često se kaže i krize, u novije vrijeme posebice je prisutan u redovničkim zajednicama, čije su karizme socijalne naravi kao što su na primjer: prosvjeta, odgoj, bolesnici, nezbrinuta djeca, ostavljeni i napušteni.

Svim redovničkim zajednicama iskreno želimo i zajedno s njima molimo, da raspirivanje dara Božjega, koji je u njima, pomogne te se, ako je to volja Božja, prevladaju sadašnji izazovi i riješe kušnje smanjivanja broja članova. No, bez obzira na kušnje koje proživljavaju, osobito u europskim zemljama gdje su nastale, istina je također, a to se često nedovoljno prepoznaje, da redovničke zajednice na tom istom području često imaju osiguranu budućnost vlastitih karizma. U vrijeme, kad su nastajale, ove zajednice su se dale voditi socijalnim karizmama svojih osnivača, posebice glede suzbijanja siromaštva, širenja prosvjete i školstva, njege bolesnika, brige za nezbrinutu djecu i skrbi za ostavljene i napuštene. No, u međuvremenu društvene okolnosti su se promijenile i potreba za tom karizmom postala je drukčija. Stoga, redovničke zajednice trebaju biti Bogu zahvalne za svoju prošlost i ponosne na intuiciju vlastitih osnivača, ali i vrlo sretne što su cijela društva, državni sustavi i javno mišljenje, u međuvremenu, njihove karizme prepoznali kao vrijedne i vrlo potrebne, prihvatili ih u svoje programe, financiraju ih i vrše ih kao svoje u školama, bolnicama, sirotištima, domovima, humanitarnim i socijalnim ustanovama.

Za pronalaženje izlaza iz sadašnjih kušnja naših zajednica treba mnogo Božjega blagoslova i naše molitve i napora, ali svakako bi, uz pomoć Božju, pri tomu trebalo razabrati kako bi postupili njihovi osnivači. I neka u tom smislu bude dopušteno reći: Za pretpostaviti je, da bi utemeljitelji bili svjesni kušnja smanjenoga broja, ali i činjenice da je karizma nadišla zajednicu i postala skoro općeljudska. Ali bi, sigurno je također, Bogu zahvalni za prošlost svojih zajednica i ponosni što su i drugi ljudi prihvatili njihove karizme, s povjerenjem u Božju providnost i veseloga pogleda u budućnost, najviše razmišljali kako odgovoriti sadašnjim potrebama ljudi i prilikama društva i doprinijeti, da ista karizma i njezino vršenje na nov način budu u službi širenja slave Božje i pomoći ljudima.

Neka, po zagovoru svetoga Franje, čiju jubilarnu godinu obilježavamo, dragi Bog blagoslovi vas i sve sestre vaših zajednica, kako bi radosno i ponizno raspirivale dar Božji koji je u vama, i kako bi ovo zasjedanje, s povjerenjem u Providnost i s vedrim pogledom u budućnost, donijelo najprikladnije zaključke i smjernice u traženju novih načina življenja vlastite karizme.