Propovijed vlč. Jakova Filipovića na uočnici Mučeništva sv. Ivana Krstitelja u Odžaku

Propovijed vlč. Jakova Filipovića na misi uočnici proslave patrona župe Glavosjeka sv. Ivana Krstitelja u Odžaku 28. kolovoza 2026. godine, dan uoči blagoslova Spomenika majkama Posavine.

Draga braćo i sestre,

Postoje gradovi koji se pamte po svojim zidinama.

I postoje gradovi koji se pamte po svojim trgovima.

Ali postoji i grad koji se pamti po svojim majkama.

Odžak je takav grad.

I zato nije slučajno da je na trgu ispred crkve niknuo spomenik upravo njima.

Vidio sam ga.

Na kamenom bloku sjedi majka.

Snažna, seoska žena.

U krilu joj jedno dijete.

A uz nju još dvoje.

Jedno iza nje…

I čovjek zastane pred tim prizorom.

Jer ta žena ne govori ništa.

I ne treba.

Njezina šutnja govori.

Sutra ćemo, dakle, blagosloviti spomenik koji nije podignut ni generalima, ni političarima, ni pobjednicima.

Blagoslovit ćemo spomenik koji govori

o mužu kojega više nema.

O djeci koju je trebalo podići.

O crnini.

O gladi.

O strahu.

I možda najviše od svega blagoslovit će se spomenik koji govori o onome što se nije smjelo izgovoriti.

Jer, bilo je vrijeme kada je istina mogla ugroziti čak i djecu.

I zato je taj spomenik puno više od spomenika.

To je majka koja je sjela usred Odžaka da nakon svih ovih godina konačno kaže ono što mnoge od njih nisu smjele reći: "Ljudi, evo čujte što smo nosile."-

Samo nekoliko kilometara odavde, (u Pos. Mahali), podignut je jedan drugi spomenik

Spomenik na kome su ispisana imena.

Ime po ime.

3404 žrtve.

3404 čovjeka kojima je život oduzet.

O tim žrtvama,

imenima,

i patnji

moglo se javno govoriti. I ovi su se spomenici mogli podići,

-tek nakon što je Domovinski rat donio slobodu i nakon što su hrvatski branitelji izvojevali pobjedu.

Tek tada istina, koja je desetljećima bila prisiljena šutjeti, više nije morala stajati pred zatvorenim ustima.

Sutra ćemo, dakle, blagosloviti taj spomenik.

I ne znam postoji li za to prikladniji dan od Mučeništva svetoga Ivana Krstitelja.

Na prvi pogled se možda čak i pitamo kakvu vezu imaju Ivan Krstitelj i odžačke majke?

A imaju jer oboje svjedoče da zlo može ubiti čovjeka, ali ne može ubiti istinu.

I zato je providonosno da će spomenik biti blagoslovljen upravo na blagdan mučenika.

Jer što je mučenik?

Mučenik je čovjek koji je zbog istine spreman platiti cijenu.

1000. je Ivan šutjeti.

Jedna riječ manje i možda bi sačuvao glavu.

Ali sačuvati glavu, a izgubiti istinu – nije život dostojan čovjeka.

I tako Ivan postaje mučenik.

Ali postoji još jedno mučeništvo.

Ne mučeništvo jednog dana.

Nego ono koje traje cijeli život.

Takvo su mučeništvo živjele odžačke majke.

Nakon Drugoga svjetskog rata gotovo da nije bilo kuće iz koje netko nije odveden ili ubijen.

Ostale su žene.

Udovice.

Majke.

U crnini.

Ne danima.

Ne mjesecima.

Nego desetljećima.

A morale su šutjeti i nisu smjele govoriti.

Jer, što ako dijete nešto kaže?

Što ako netko čuje?

Što ako zbog njezine istine strada i ono što joj je ostalo? Što ako joj stradaju djeca?

I tako je majka nosila svoju bol da bi to dijete moglo nositi svoj život.

Braćo i sestre, i to je mučeništvo.

Nije mučeništvo samo krv na zemlji.

Mučeništvo je i žena koja desetljećima nosi crninu.

I majka koja sama odgaja djecu.

I šutnja žene koja ima tisuću razloga plakati.

Mučeništvo je - i ne predati se.

I zato je ovaj spomenik, spomenik pobjedi.

Jer, mogli su im ubiti muževe.

Mogli su djecu ostaviti bez očeva.

Mogli su ih sve prestrašiti.

Mogli su im uzeti i godine.

Ali nisu uspjeli ono najvažnije.

Nisu uspjeli ugasiti život.

Majke su podigle djecu.

Djeca su odrasla.

I kuće nisu ostale prazne.

Crkva je ostala.

Vjera je ostala.

Odžak je ostao.

I možda je upravo zato najdublja poruka ovoga spomenika ono što na njemu nema.

Na njemu nema puške.

Nema neprijatelja.

Nema mržnje.

Nema osvete.

Samo majka i djeca.

Najveća pobjeda nad zlom, nije kada zlo ubiješ.
Nego kada mu ne dopustiš da te pretvori u zloga čovjeka.

Braćo i sestre,

i Ivan, i te majke, govore isto:

Istina ima svoju cijenu.

Ali ima i svoju nagradu.

Danas živimo u vremenu kada se više ne ubija tijelo koliko istina.

Kako nam je samo lako šutjeti kada treba govoriti.

Kako nam je lako prilagoditi se.

Kako je lako reći:

"Neću se miješati."

"Neka netko drugi."

A Ivan nas uči da postoje trenuci kada šutnja postaje izdaja.

Istina se uvijek plaća.

Nekada glavom.

Nekada poslom.

Nekada prijateljstvima.

Nekada ismijavanjem.

Svako vrijeme ima svoje pritiske zbog kojih čovjeku dođe da zašuti.

Ali bez istine nema slobode.

I zato nam treba Ivan.

Treba nam njegova hrabrost.

Ali trebaju nam i majke sa spomenika

koje nas uče kako cijeli život živjeti za život.

One su odgojile djecu bez očeva.

Ali nisu odgojile osvetnike.

Odgojile su ljude.

I to je njihova najveća pobjeda.

Devet godina bio sam vaš župnik.

Odžak i vi niste mi samo ime iz prošlosti.

Ovdje sam živio.

Poznavao sam vas.

Ovdje sam slušao priče iz ne tako davne prošlosti,

a na nadgrobnim spomenicima sam gledao lica žena koje su nosile ono što mnogi nikada ne bi mogli nositi.

Zato mi je večeras teško govoriti o ovome samo kao o povijesti.

Jer to i nije samo povijest.

To su stvarne, konkretne majke.

To su očevi.

To su djeca.

To su naše obitelji.

To je Odžak.

I zato mi je posebno drago što je i sam Odžak napokon pronašao način da kaže jedno veliko:

Hvala.

Hvala onima koje su svoju djecu nosile kroz najteže godine i koje su plakale u tišini.

Hvala onima koje su vjerovale i kada je izgledalo da je sve izgubljeno.

Hvala onima koje više nisu među nama.

I hvala Bogu što je preko njih sačuvao život.

Sutra, kada budemo stajali pred tim spomenikom

dobro pogledajmo tu majku.

Pogledajmo ono dijete u njezinu krilu.

I ono troje uz nju.

I pokušajmo čuti njezinu šutnju.

Jer možda će nam ta šutnja reći više nego što bi mogla reći bilo koja knjiga:

"Sve su mi uzeli.
Ali djecu nisam dala.
Život nisam dala.
Vjeru nisam dala.
Nadu nisam dala."

I tada ćemo razumjeti zašto je baš ovdje, baš sada, baš uz svetoga Ivana Krstitelja, bilo tako važno podignuti ovaj spomenik.

Ivan stoji pred Herodom i govori:

"Ne smiješ!"

A majka sjedi pred svojom djecom i bez riječi govori:

"Moram."

Moram živjeti.

Moram podići djecu.

Moram sačuvati život.

I kada sutra budemo blagoslivljali ovaj spomenik,

neka se uz taj blagoslov blagoslovi i naše sjećanje.

i svaka majčina suza.

i svako dijete koje je odraslo bez oca.

I svaka kuća koja je preživjela.

Neka se blagoslovi ovaj Odžak.

I neka Bog podari da iz ovog spomenika progovori velika i sveta istina:

Da se ne može pobijediti majku koja iz pepela podiže svoje dijete.

I da se ne može pobijediti narod koji

svoju bol pretvori u vjeru,

svoju žrtvu u dostojanstvo,

a svoje sjećanje u ljubav.

Sveti Ivane Krstitelju, mučeniče istine, moli za nas.

A vi, odžačke majke, neka vam Gospodin,

koji je vidio svaku vašu suzu koju ljudi nisu vidjeli,

podari vječni mir.

I neka vaše majčinstvo ostane nad ovim gradom

kao blagoslov.

Amen.

(kta)