Homilija nadbiskupa Vukšića na proslavi patrona župe Glavosjeka sv. Ivana Krstitelja u Odžaku

Župa Odžak proslavila je u subotu 29. kolovoza 2026. spomendan svog nebeskog zaštitnika – Mučeništvo sv. Ivana Krstitelja. Misno slavlje predvodio je nadbiskup metropolit vrhbosanski mons. Tomo Vukšić koji je tom prigodom uputio homiliju naslovljenu „Isus: Blago ožalošćenima, oni će se utješiti!“, a u nastavku je prenosimo u cijelosti:

Matejevo evanđelje donosi pet velikih govora, u kojima je na svoj način sažet Isusov nauk. Prva od tih Isusovih pouka je o novom načinu života Isusovih učenika i poznata je kao „Govor na Gori", a najčešće se pamti po blaženstvima koja sadrži. U tim blaženstvima sažeti su, ustvari, najvažniji Isusovi etički zahtjevi i moralne preporuke za ponašanje njegovih učenika.

I.

Jedno od blaženstava iz „Govora na Gori", koje glasi: „Blago ožalošćenima, oni će se utješiti!" (Mt 5,4), vrlo prikladno je izabrano kao misao vodilja za današnju zahvalnu svečanost podizanja i blagoslova spomenika „Majkama Posavine" u ovom gradu što se, vrlo je znakovito, događa na dan proslave blagdana Mučeništva svetog Ivana Krstitelja, nebeskoga zaštitnika župe sa sjedištem u Odžaku.

Vrednota, koju Isus propovijeda u spomenutom blaženstvu, nije žalost koja se u nečijem životu javlja kao posljedica gubitaka, patnja ili nanesenih nepravda sa strane pojedinaca ili ustanova, nego utjeha kao nagrada koju Bog daje u teškim trenucima života. Utjeha Božja je vrednota koja obuhvaća svaku žalost, zbog koje čovjek ima potrebu biti utješen, i kojoj može biti izložen zbog različitih razloga kao što su, na primjer, moć smrti, bol i patnja, moć Zloga, nasilje i nepravda, gubitak dragih osoba, osobni grijeh. Ona je Božji blagoslov i može ju razumjeti samo tko ima vjeru u Boga. Ona se kao etička vrednota zasniva na Bogu, koji je naša utjeha, i shvaća se jedino očima vjere. A za njezino razumijevanje kao prosvjetljenje posebice djeluje Isusovo uskrsnuće, koje je utjeha svih žalosti, jer je ono pobjeda nad smrću i osobito nad grijehom, koji je duhovna smrt, i nad svakim drugim razlogom žalosti.

Utjeha žalosnoga i njegova slava, osim u Bogu, također je u svjedočanstvu čiste savjesti, da je u svijetu živio u svetosti i iskrenosti Božjoj, ne prema mudrosti ovoga svijeta nego u Božjoj milosti (usp. 2 Kor 1,12). Stoga, svi koji u vjeri očekuju utjehu Božju, iako pritisnuti nevoljama, primjer su jedni drugima i zajedno s apostolom Pavlom u svojoj žalosti ponavljaju: „Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, Otac milosrđa i Bog svake utjehe! On nas tješi u svakoj našoj nevolji, da bismo i mi sve, koji su u nevolji, mogli tješiti onom utjehom kojom nas same tješi Bog. Jer kao što su obilate patnje Kristove u nama, tako je po Kristu obilata i utjeha naša. Bili mi nevoljama pritisnuti, za vašu je to utjehu i spasenje; bili utješeni, za vašu je utjehu – djelotvornu" (2 Kor 1,3-6).

II.

Lik Ivana Krstitelja, njegov stil života, njegove riječi i način vršenja proročke službe veliko su nadahnuće kršćanima i draga tema umjetnicima svih vrsta, često čak i onima koji nisu vjernici.

Razmišljajući u duhu Isusova blaženstva, koje je izabrano za geslo današnjih svečanosti, valja uočiti da je pokretačka snaga Ivana Krstitelja, kad je u pitanju njegov nastup pred kraljem Herodom i potom njegova mučenička smrt, bila upravo žalost, koju je proživljavao zbog nemoralnoga načina života kralja i lošega primjera koji je kralj davao cijelom narodu. Iz te ožalošćenosti Ivan je govorio. Pri tomu je snaga njegove žalosti bila jača od svakoga oblika prijetnje i straha, koje mu je vladar mogao zadati. Tom snagom svoje duboke tuge zbog javnoga nemorala i još dubljom ljubavlju, koja ga je vodila u navješćivanju moralnih načela, Ivan je nadvladavao strah i zaslužio je utjehu Božju. Slično kao Isus Krist na Golgoti, Ivan Krstitelj je, iako na prvi pogled gubitnik zbog osude na smrt, postao trajan moralni pobjednik i stekao utjehu Božju. I samo se iz vjere može kazati: Blago ožalošćenom Ivanu, on se utješio! Jedna je to od tajna kršćanske vjere, koju nije lako shvatiti, i jedna od velikih herojskih kršćanskih vrlina, koju je još teže nasljedovati.

Čist u nakanama, hrabar u nastupu, jasan u nauku, trajan u vjernosti volji Božjoj i osobito žalostan zbog zloće i nasilja u svijetu, vjerujemo da je Ivan Krstitelj bio nadahnuće brojnim majkama, a posebice onima iz Posavine, kad su, u teškim godinama tijekom Drugoga svjetskog rata i nakon njega, njihova djeca nasilno postala siročad a one udovice. Naime, osim žalosti zbog gubitka dragih osoba i nasilja nad ljudskim životima, sveti Ivan Krstitelj, da je živio u vrijeme ratnih i poratnih majka, bio bi ožalošćen još više zbog mržnje, koja je ideološki pokretala nasilne „herode" toga vremena i kojom se pokušavalo opravdati njihove zle nakane i čine. Ivan bi bio vrlo ožalošćen jer čini, koji proizlaze iz mržnje, zaista su zli i zato su najdublji razlog žalosti poštenih ljudi.

Osim u ratnom vihoru, majke onoga doba živjele su u našim krajevima na prijelazu iz jednoga režima u drugi, koji kao da su se natjecali tko će počiniti više zločina. Pri tomu, mnogim majkama je često bilo zabranjeno čak i pravo na suze i plač. A pamtim jednoga čovjeka koji je pripovijedao kako, kad je nakon Drugoga svjetskog rata započeo osnovnu školu, nijedno dijete u njegovu razredu nije imalo živoga oca.

Iako ideološki suprotstavljeni, i jedan i drugi režim, ratni i poratni, velikim dijelom vodila je mržnja prema drukčijima. Na toj ideološkoj razini motivacije, razlika među njima bila samo u tome što je prve pokretala i vodila nastrana ideologija rasne mržnje, a one druge jednako ružna ideologija klasne mržnje. No, bila rasna ili klasna, ili bilo koja druga, svaka mržnja proizlazi iz pakla, duboko je nemoralna i nepomirljivo suprotstavljena ljubavi, koja je osnovna vrednota Kristova nauka i kršćanske vjere, jer mržnja je po svojoj naravi najteži oblik stanja moralne sljepoće i duhovnoga ropstva.

U vremenima velike žalosti u osobnim i obiteljskim životima, za svaku majku osobito je bio težak gubitak njihovih sinova, muževa i očeva njihove djece. No, kao i brojne druge majke onoga doba, koje su u teškim vremenima doživljavale slične tragedije i nepravde, vjerujemo da ih je, kao iskrene kršćanske vjernice, teško žalostila također zloća i nasilno postupanje ondašnjih ratnih i poratnih „heroda". I jer su, žalosne zbog zloće u svijetu i slobodne od mržnje, po tomu bile slične Ivanu Krstitelju, ožalošćenom proroku, vjerujemo također, da se zato i za njih može kazati: Blago ožalošćenim majkama, one su našle utjehu Božju. Naime, po životu njihove djece i dobroti drugih ljudi Bog je majkama vraćao utjehu, radost u životu i osmijeh na lice.

III.

Dok se sjećamo Ivana Krstitelja i majki Posavine, njihove ožalošćenosti, dobrote, vjernosti i ljubavi prema Bogu i ljudima, pokušavamo dokučiti koja bi bila njihova poruka za nas i naše vrijeme. Ponajprije, lako je uočiti, da svako vrijeme ima svoje izazove i, nažalost, svoje oblike „heroda", koji vrše nemoralna djela, nasilje nad ljudima i dopuštaju nepravdu. Ima svako doba i svoje „herodijade", koje smišljaju igre oko centara moći i nečasno kuju svoje zle planove. Ima i moćne podanike koji su, radi čuvanja svojih položaja, spremni na svaki kompromis i šutnju, kao ona skupina na Herodovu dvoru koja je samo promatrala nasilje nad Ivanom.

Poruka je također da, naspram ružnim pojavama koje se događaju, svako vrijeme treba i ima, a to su sveci i mučenici, ljude koji će, poput Ivana Krstitelja, duboko ožalošćeni zbog zla i nepravde, biti uzori, hrabro nuditi utjehu Božju, navješćivati pravdu i propovijedati pravila kršćanskoga morala.

Isto tako, u naše vrijeme neke nove „herodijade", odreda u obliku vrlo čudnih ideologija, smišljaju i provode prljave plesove svojih zlobnih igara i zahtijevaju, da iz dvorova moći i iz javnosti budu prognane vrednote Evanđelja i na pladnju svojih ideoloških predrasuda, prezirom i marginalizacijom kršćanstva, nastoje žrtvovati proroke prirodnoga morala. Na te njihove zlobne igre u novije vrijeme pristaju čak i neki parlamenti te donose zakonska rješenja, koja žele nametnuti svima. Također, zbog različitih prljavih razloga neki novi „herodi" dopuštaju ili izravno čine, da na pladnjeve njihovih ratnih pohoda budu položene mnoge mrtve glave. Zbog svega toga i dosta drugoga Isusovi učenici moraju biti ožalošćeni i donositi utjehu Božju.

Ima pojava da „herodi" našega vremena i njihovi parlamenti smišljaju i zakone, koji im služe kao zaklon i pokriće za bezočno vrijeđanje vrednota Evanđelja i uvredljiv odnos prema kršćanstvu. Sličnim drugim zakonima ponekad opravdavaju svoje kršenje ljudskih prava i povredu dostojanstva cijelih naroda. I bez osjećaja krivnje zbog takva izravnoga progona pravde, oni provode loše zakone samo zato što postoje. I ne vole kad ih se upozori da zbog toga trpe mnogi ljudi, kojima se na takav način krade dostojanstvo. U takvim situacijama na društvenoj razini ugroženi su pravda i moral, širi se korupcija i manipulacije, ne osigurava se pravo svakom čovjeku i narodu da budu slobodni i zaštićeni, da žive u pravnoj i materijalnoj sigurnosti, da provode dostojanstven život, da mogu izabrati, imati i mijenjati svoje predstavnike. Istovremeno, prljavim izvođačima političkih plesova često se ostavlja široko otvorena i nepravednim zakonom pokrivena mogućnost, da se dostojanstvo čovjeka i cijeloga naroda vrijeđa ili čak žrtvuje na pladnjevima novih oblika moći. I svjesni smo, da se to ne događa samo negdje daleko. Znamo da toga ima i ovdje blizu. I vrlo smo ožalošćeni zbog toga. Žalosni smo, ako se čini nepravda prema bilo kojemu čovjeku i narodu. I naravno, još više smo ožalošćeni, jer dosta od rečenoga kao pripadnici hrvatskoga naroda izravno trpimo u vlastitoj domovini.

Ožalošćeni zbog učestaloga vrijeđanja Božjega dostojanstva i sve češćega kršenja pravila njegova morala, žalosni zbog svakog oblika nepravde prema bilo kojemu narodu i nasilja protiv bilo kojega čovjeka, ožalošćeni zbog nepravda prema hrvatskom narodu te, nasljedujući sveti primjer Ivana Krstitelja i ponosni na majke koje je poljubila utjeha Božja, svim „herodima" naših dana, bez obzira na njihovu moć, u ime Božje ponavljamo da ne smiju to činiti.