Propovijed nadbiskupa Vukšića na 30. Susretu dijecezanskih svećenika Vrhbosanske nadbiskupije

Tradicionalni 30. Susret dijecezanskih svećenika Vrhbosanske nadbiskupije, upriličen u srijedu 16. rujna 2026. u Sarajevu, započeo je svečanim misnim slavljem koje je u katedrali Srca Isusova predslavio nadbiskup metropolit vrhbosanski mons. Tomo Vukšić u zajedništvu s kardinalom Vinkom Puljićem, nadbiskupom vrhbosanskim u miru, i uz koncelebraciju mons. Slađana Ćosića, generalnog vikara Vrhbosanske nadbiskupije te šezdesetak svećenika. Tom je prigodom nadbiskup Tomo uputio propovijed naslovljenu „Odgovornost jednih za druge i pastoral milosrđa i strpljenja“, a u nastavku je prenosimo u cijelosti:

 

 

Dragi kardinale i sva ostala, jednako draga, braćo!

Prije tri desetljeća započeo je lijep i koristan običaj, da se dijecezanski svećenici Vrhbosanske nadbiskupije okupljaju na svoj redoviti godišnji susret, što je u međuvremenu postala već i draga tradicija. I dok se sa zahvalnošću sjećamo svih svećenika, koji su sudjelovali na dosadašnjim susretima ili na bilo koji drugi način dali svoj doprinos, na osobit način molimo za svoju pokojnu braću, koje su tijekom proteklih trideset godina u raj poveli anđeli i tamo ih na njihovu dolasku primili sveci i mučenici. A svoja buduća okupljanja i svoje svećeničko djelovanje, preporučamo u zagovor svetih mučenika, pape Kornelija i biskupa Ciprijana, čiji blagdan Crkva danas proslavlja.

I.

Za današnje liturgijsko slavlje kao prvo čitanje iz Svetoga Pisma Providnost nam kao dar šalje slavni „Hvalospjev ljubavi" iz Prve poslanice Korinćanima (12,31-13,13). I vrlo smo zahvalni za taj poklon, koji neka nam posluži kao poticaj za nastavak našega svećeničkog služenja i kao poticaj za ispit savjesti, osobito glede vršenja naše službe u skladu sa Isusovom zapovijedi ljubavi.

U odlomku, koji prethodi ovom hvalospjevu i koji je neka vrsta njegova uvoda, i s kojom čini određenu cjelinu razmišljanja apostola Pavla o Crkvi, govori se o različitim darovima koje daje isti Duh, o različitim službama koje su od istoga Gospodina i o različitim djelovanjima po kojima isti Bog čini sve u svima (usp. 1 Kor 12,4-5). Ili jednim imenom, sve su to karizme, koje su brojne i različite. I navodeći samo neke primjere, Pavao ih naziva mudrost, spoznanje, vjera, darovi liječenja, čudotvorstva, prorokovanje, razlučivanje duhova, različiti jezici i njihovo tumačenje (1 Kor 12,8-10). I jer u svemu tome djeluje jedan Duh, zato su sve te karizme potrebne Crkvi. I korisne su za vršenje njezina cjelovitoga poslanja. Svi njihovi nositelji kao i same karizme jedno su tijelo Kristovo, a pojedinačno su udovi tog istog tijela i potrebni jedni drugima. I primjera radi, navodi Pavao (usp. 12,21), kao što ne može oko reći ruci da je ne treba, ili pak glava nogama da joj nisu potrebne, tako je slično i u Crkvi kao tijelu Kristovu.

Osim Pavlovih primjera da je Bog u Crkvi jedne postavio za apostole, druge za proroke, treće za učitelje, a neke obdario čudesima ili darom liječenja, karizmom zbrinjavanja drugih ili dobrog upravljanja, promatrajući Crkvu lako je uočiti, da je Bog tijekom vremena u njoj umnažao načine služba, povećavao brojnost karizma i jačao snagu njihova uzajamnoga služenja drugim udovima Kristova mističnog tijela. U tom nizu dijeljenja brojnih i važnih darova Bog je neke obdario karizmom svećeništva. Oni taj dar služenja, opet svatko na svoj način, provode u narodu Božjemu, prilagođavaju i umnažaju načine njegova vršenja: propovijedanjem, svjedočenjem, pobožnošću, poučavanjem, slavljenjem Božjih tajna, gradnjom crkvenih objekata, odgojem, savjetovanjem, tješenjem, saniranjem duhovnih rana i slabosti, svojih i tuđih, karitativnim djelovanjem, medijskim širenjem Evanđelja, predavanjima i pisanjem, širenjem kulture, organizacijom školstva. I tako redom. I sve su te karizme potrebne i važne. Sve su one dijelovi Crkve i vrše ih različiti udovi istoga Kristova tijela. I ne može ni jedna ta služba bilo kojoj drugoj kazati da joj nije potrebna. Sve to su veliki darovi Božji i vršenje svakoga od njih doprinosi, osim osobnom duhovnom rastu, također širenju Evanđelja i izgradnji Crkve.

II.

Spomenuti veliki, brojni i važni darovi Gospodnji, međutim, u kršćanstvu nisu dovoljni. Kršćani se trude vršiti ih sve, ali svaki član Kristova mističnog tijela, poručuje apostol Pavao, treba čeznuti za još višim darovima, prema kojima vodi samo jedan put, najizvrsniji (usp. 12,31), a zove se ljubav. I tu počinje današnji liturgijski odlomak Pavlova hvalospjeva.

Svim ostalim karizmama ljubav daje smisao, a kršćanskim vjernicima daruje i usmjerenje i motiv za njihovo vršenje. Dapače, usprkos svemu što je o drugim velikim i važnim karizmama Pavao već rekao, prema njegovu hvalospjevu, one su posvema relativne i u duhovnom smislu nevažne za onoga tko ih obavlja, ako njihovo vršenje nije vođeno ljubavlju. Ljubav je, naime, specifična razlika kršćanstva u odnosu na bilo koji drugi vrijednosni sustav ili naučavanje. I naravno, važan je taj naglasak za ponašanje svakog Isusova učenika. Posebice je pak važan za vršenje službe svećenika, pozvanih djelovati i odnositi se prema ljudima i svijetu na način kao što je to radio Krist, Veliki svećenik (Heb 5,10) i uzor svih svećenika, te je samo zato svaki svećenik u Crkvi nazvan „alter Christus" – drugi Krist. Ljubav u djelovanju njegovo je poslanje i zadaća. I samo kad tako čini, svećenik je „drugi Krist".

Uspoređujući provođenje drugih karizma s vršenjem ljubavi, na razini navođenja primjera, Pavao u svom nabrajanju u hvalospjevu ostaje kod onih koje je prethodno spomenuo pa, u usporedbi s ljubavlju, tumači: „Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči. Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznanje; i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao – ništa sam! I kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao – ništa mi ne bi koristilo" (1 Kor 13,1-3).

Svećenik je pozvan nasljedovati primjer Krista svećenika i pri tomu primjenjivati nauk apostola Pavla, a kao obrazovani teolog lako razumije poruku Hvalospjeva o ljubavi za svoje djelovanje. Ljubav je znak raspoznavanja u djelovanju svakoga svećenika i njegova obveza. Bez ljubavi, naime, Krist je nezamisliv. Stoga je „drugi Krist" samo onaj svećenik, koji se u svojoj službi vodi ljubavlju. U protivnom, bez ljubavi i najokretniji svećenik bi svoje zvanje sveo na obavljanje zanata, odnosno bio bi mjed što ječi i cimbal što zveči. A pod vidom postizanja osobne sličnosti s Kristom, ništa mu ne bi koristilo njegovo propovijedanje, svjedočenje, pobožnost, poučavanje, slavljenje tajna, gradnja crkvenih objekata, odgoj, savjetovanje, tješenje, saniranje duhovnih rana i slabosti, karitativno djelovanje i tako redom. K tomu, kako bi rekao apostol Pavao, sve će to uminuti, a nikad ne prestaje jedino ljubav, koja je velikodušna, dobrostiva, ne zavidi, ne hvali se, ne nadima se, pristojna je, ne traži svoje, nije razdražljiva niti pamti zlo, ne raduje se nepravdi, raduje se istini, sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi (usp. 1 Kor 13,4-10),

III.

Danas na blagdan svetoga Kornelija pape i svetoga Ciprijana biskupa, svetaca i izravnih suradnika u čuvanju jedinstva Crkve, postoje još neke važne poruke koje kao službenici Crkve u njihovu životu trebamo uočiti i u svome svećeničkom djelovanju primijeniti.

Ponajprije, radi se o tomu da su sve karizme u Crkvi, slično kao što su i udovi u ljudskom tijelu, u službi cjeline, zajedništva udova i njihova jedinstva. Kao što su pojedini udovi tijela, iako međusobno različiti i mnogi, u službi drugih udova i svi zajedno tvore jedno tijelo, slično sve karizme, koje potječu od istoga Duha, iako različite i brojne, ne mogu biti razlog podjela. Crkva, naime, nije jedna samo u zbroju pojedinih ljudi i vidljivih zajednica u svom povijesnom očitovanju, nego je ona jedna ponajprije u zajedništvu, slozi i uzajamnom služenju različitih karizma i služba, koje postoje i vrše se u zajednici i na način zajedništva i uzajamne, to jest sinodalne, odgovornosti. Crkva je jedna po tomu što je intenzivno i kvalitetno jedno s Kristom i po tomu što je ona djelatna i vidljiva na Kristovu putu. Krist je njezina istina i život, ali on je i njezin put (usp. Iv 14,6). Naime, od toga da su pojedinci i crkvena zajednica s Kristom proizlazi, i na tomu se zasniva, svako njihovo vidljivo međusobno zajedništvo i sudjelovanje u poslanju Crkve. I samo na tomu se gradi i traje njezino vidljivo jedinstvo, koje smo kao svećenici također pozvani u naše vrijeme utvrđivati i čuvati.

Sveti Kornelije predsjedao je Zajednici Isusovih vjernika kad su u njoj postojale razne podjele. One su nastale zbog nekih šizmatika i posebice zbog otpada dijela braće i sestara u vrijeme Decijeva progona koji su se, nakon što su se progoni smirili, željeli vratiti u crkveno zajedništvo. Na to su se neki od kršćana, koji nisu bili podlegli strahu već su ustrajali, otvoreno pobunili. U takvu stanju Crkve Ciprijan, kao biskup u Kartagi, zauzima srednji stav prema onima, koji su željeli vratiti se u crkveno zajedništvo, te 251. godine održava sinodu. Taj pokrajinski sabor je kao svoje zaključke prihvatio Ciprijanove stavove o pastoralu milosrđa i strpljivosti, to jest da obraćenom grešniku Isus oprašta, odnosno da posrnuli, nakon što izvrše pravednu pokoru, mogu dobiti oprost i opet biti članovi Crkve. Taj prijedlog afričkoga biskupa Ciprijana prihvatio je i Kornelije nakon što je izabran za papu. K tomu, sveti Ciprijan je, u svrhu održavanja Kartaške sinode i očuvanja zajedništva u Crkvi, sastavio spis s naslovom „O jedinstvu Crkve", što je prvo djelo u povijesti kršćanstva čija je tema isključivo Crkva i njezino jedinstvo.

I na kraju, od njihove međusobne korespondencije sačuvana su dva Kornelijeva pisma Ciprijanu i devet Ciprijanovih odgovora Korneliju. Osim što u tim pismima treba prepoznati hrabru suradnju u izgradnji Crkve Božje i brigu za njezino jedinstvo, za nas svećenike je vrlo poučno uočiti i u našim međusobnim odnosima primijeniti iskrenu radost jednoga zbog uspjeha drugoga, njihovu uzajamnu podršku i spremnost, da bez ustezanja javno kažu da je zasluga jednoga također uspjeh drugoga. Na primjer, piše: „Ciprijan Korneliju, bratu u biskupstvu. Svjesni smo, najdraži brate, tvoje vjere, tvoje snage i tvog otvorenog svjedočanstva. Sve je to velika čast za tebe i donosi mi toliko radosti da sebe smatram sudionikom i partnerom u tvojim zaslugama i pothvatima. Jer budući da je Crkva jedna, ljubav je jedna i nerazdvojna, a sklad srca je jedno i nerazdvojno, te koji svećenik, slaveći pohvale drugoga svećenika, ne bi se radovao kao u vlastitoj slavi? A koji brat ne bi bio sretan zbog radosti svoje braće? Sigurno se ne može zamisliti ushićenje i veliku radost, koja je bila ovdje s nama, kad smo uočili tako lijepe stvari i uznali dokaze hrabrosti koje ste dali. Bili ste vođa braći u ispovijedanju vjere, a sama ispovijest vođe bila je još jača ispovijest braće. Tako ste, dok ste prethodili drugima na putu slave, stekli mnoge drugove za istu slavu, i dok ste se pokazali spremnima prvo i zauvijek ispovjediti, uvjerili ste sve ljude da ispovijedaju istu vjeru."