Propovijed biskupa Relote na proslavi patrona sarajevske vojne kapelanije

Blagdan sv. Ivana Kapistrana, zaštitnika sarajevske vojne kapelanije koja okuplja vjernike, djelatnike Ministarstva obrane i pripadnike Oružanih snaga BiH iz Sarajeva, Pazarića i s Pala, svečano je proslavljen 21. listopada 2026. u župnoj crkvi u Tarčinu. Euharistiju je u crkvi sv. Ivana Krstitelja predslavio je vojni ordinarij u BiH Miro Relota čiju propovijed, izrečenu tom prigodom, u nastavku prenosimo u cijelosti:

Draga braćo i sestre,

lijepo je da se danas okupljamo oko oltara Gospodnjega i da ovu našu zajednicu, naše obitelji, sve ono što nosimo u srcu stavimo pred Boga.

Današnja Božja riječ govori nam o jednom velikom daru, ali zajedno s darom govori i o odgovornosti. Sveti Pavao u Poslanici Efežanima govori o milosti koja mu je dana da naviješta Kristovo otajstvo. On svoju službu ne doživljava kao nešto što je sam izabrao i što pripada samo njemu. On zna da je primio dar i da je taj dar namijenjen drugima. To je važna poruka i za svakoga od nas. Čovjek ne živi samo od onoga što je sam stekao. Mnogo toga što imamo primili smo od drugih, a prije svega primili smo od Boga. Primili smo život, vjeru, obitelj, prijatelje, vrijeme. I zato se naš život ne može svesti samo na pitanje: što još mogu dobiti? Evanđelje nas danas poziva na drugo pitanje: što mogu dati od onoga što mi je povjereno?

Isus govori o upravitelju koji je postavljen da se brine za druge i da im u pravo vrijeme daje ono što im je potrebno. Ne traži se od njega nešto izvanredno. Traži se da bude vjeran. To je možda jedna od najljepših riječi današnjega Evanđelja: vjernost. Biti vjeran u malim stvarima, biti vjeran svojoj riječi, svome pozivu, čovjeku koji nam je povjeren. Biti vjeran i onda kada nas nitko ne promatra. Jer upravo tada se vidi kakvo je naše srce. Isus kaže: „Blago onome sluzi kojega gospodar, kada dođe, nađe da tako radi.“ Ne kaže: blago onome koji je napravio nešto veliko i što će svi zapamtiti. Blago onome koji je vjeran u onome što mu je povjereno. To je vrlo jednostavan, ali zahtjevan put svetosti. Često mislimo da svetost mora izgledati kao nešto veliko. A možda svetost najčešće izgleda vrlo obično: kao roditelj koji strpljivo sluša svoje dijete, kao čovjek koji pošteno radi svoj posao, kao netko tko posjeti bolesnoga, kao vjernik koji u tišini moli i kada mu molitva nije laka.

Današnje Evanđelje nas zato poziva na budnost. „Budite pripravni“, kaže Isus. Budnost ne znači živjeti u strahu od Božjega dolaska. Kršćanska budnost nije strah, nego svjesnost da je svaki dan dar i da svaki dan ima smisla. Ne znamo koliko ćemo imati vremena. Ne znamo koji će biti naš posljednji razgovor, posljednji susret ili posljednja prilika da nekome učinimo dobro. Zato ne treba odgađati dobro. Ako možemo danas oprostiti, zašto čekati? Ako možemo danas reći „hvala“, zašto to ostaviti za sutra? Ako možemo danas nekome pomoći, zašto čekati bolji trenutak? „Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati.“ Ova rečenica može nas uplašiti ako je shvatimo kao prijetnju. Ali možemo je razumjeti i kao poziv na zahvalnost.

Bog nam je mnogo dao. I zato naš život ima smisla kada ono što smo primili postaje dar drugome. I možda je upravo tu najdublja poveznica s današnjim spomenom sv. Ivana Kapistrana. On je svoj život razumio kao služenje. Nije živio za sebe, nego iz svijesti da mu je nešto povjereno. Njegova svetost nije bila u tome da je bio čovjek bez slabosti i teškoća, nego u tome što je svoj život stavio u službu Boga i ljudi. Zato nam svetci nisu dani da ih samo promatramo izdaleka. Oni su nam dani kao podsjetnik da je svetost moguća i da svaki naš život može postati mjesto Božjega djelovanja. Danas, dok molimo zagovor sv. Ivana Kapistrana, možemo se zapitati: što je meni Bog povjerio? Možda obitelj. Možda službu. Možda odgovornost prema drugim ljudima. Možda dijete koje treba više moje pažnje. Možda roditelja kojemu treba moja blizina. To su naše svakodnevne prilike za svetost.

U prvom čitanju sveti Pavao govori i o „otajstvu Kristovu“ koje je sada objavljeno svim narodima. Božji plan nije zatvoren za nekolicinu. Krist dolazi svakom čovjeku. I Crkva je pozvana biti mjesto u kojem će čovjek osjetiti da je prihvaćen, da je vrijedan i da za njega postoji mjesto. Zato nam danas treba upravo takva Crkva: Crkva koja zna slušati, koja ne živi od osude, nego od milosti; koja čuva istinu, ali je govori s ljubavlju; koja zna biti blizu čovjeku i onda kada je njegov život složen i ranjen.

Draga braćo i sestre, možda ne možemo promijeniti velike stvari u svijetu, ali možemo promijeniti nešto u svojoj kući, u svojoj obitelji, u svome srcu. Možemo biti malo strpljiviji. Možemo nekome vratiti nadu. Možemo učiniti dobro koje nitko neće vidjeti. I možda upravo takve stvari Bog najviše vidi. Zato danas molimo: Gospodine, hvala ti za sve što si nam dao. Pomozi nam da ne živimo kao vlasnici onoga što nam je povjereno, nego kao njegovi dobri upravitelji. Daj nam mudrosti da prepoznamo što od nas tražiš. Daj nam vjernosti u malim stvarima. Daj nam srce koje će biti otvoreno za drugoga. I kada jednoga dana dođeš, daj da nas pronađeš budne – ne u strahu, nego u ljubavi; ne praznih ruku, nego s dobrim djelima koja smo učinili iz ljubavi prema tebi i prema čovjeku. Po zagovoru sv. Ivana Kapistrana čuvaj naše obitelji, našu zajednicu i sve one kojima smo poslani služiti. A nama daruj milost da ono što smo od tebe primili znamo pretvoriti u dar drugima. Amen.