Gromiljak: Propovijed nadbiskupa Vukšića na proslavi 150. obljetnice i patrona Župe Imena Marijina

U Župi Imena Marijina u Gromiljaku pokraj Kiseljaka u subotu, 12. rujna, svečano je proslavljena 150. obljetnica osnutka Župe, a ujedno je proslavljen i patron župe. Propovijed vrhbosanskog nadbiskupa mons. Tome Vukšića izrečenu na misnom slavlju prenosimo u cijelosti.

IME MARIJINO: LJUBLJENI OD BOGA VRŠE VOLJU BOŽJU I ČUVAJU DOSTOJANSTVO ČOVJEKA I NARODA

Sto pedeset godina postojanja župe

Gromiljak, 12. rujna 2026.

Na svetkovinu imena Marijina, kad slavimo ovo euharistijsko slavlje u povodu sto pedesete obljetnice postojanja župne zajednice u Gromiljaku, za početak našega razmišljanja predlažem započet ćemo s onih nekoliko riječi, izgovorenih u molitvi neposredno prije navještaja odlomaka iz Svetoga pisma. U njima smo kazali da je Blažena Djevica Marija, odnosno njezino ime, znak naše nade. Pa polazeći od ove osnovne misli, koja vodi vjernike na svim okupljanjima na današnju svetkovinu, ponajprije zahvaljujemo dragom Bogu za dar Blažene Djevice Marije, kojim je On obdario ljudski rod, jer je po njoj poslao Spasitelja svijeta. Ona je pak svojim pristankom doprinijela da Spasitelj svijeta dođe na ovaj svijet, da po njemu hodi, propovijeda i čini dobra djela te se Gospa tako, nakon promisli dragoga Boga, u povijesnom smislu nalazi na početku toga Božjeg plana spasenja i po tomu jest znak nade naše. Marijino ime je znak nade za nas, ali i za cijeli ljudski rod koji vapi za redom već na ovoj zemlji i, naravno, vapi za spasenjem svakoga pojedinog čovjeka i cijeloga ljudskog roda.

I.

Ime Marija u hrvatskoj verziji potječe iz židovskoga jezika, kojim je Blažena Djevica govorila i u kojemu je rođena, a u tome jeziku njezino ime glasi Mirjam. I sastavljeno je ustvari od dviju riječi, od „myr“ što u tom jeziku znači blagoslovljena, a ono „jam“ bi bio skraćen oblik Božjeg imena Jahve, Gospodin. Odnosno, u hrvatskom prijevodu u opisnom smislu Mirjam, odnosno Marija, je ona koja je blagoslovljena od Boga. I kad izgovaramo molitve njoj u zagovor, pozdravljamo je kao blagoslovljenu među ženama. Tako ju je anđeo oslovio. No, i bez naših molitava i prije anđelova pozdrava, njezini roditelji su je, po Božjem promislu, nazvali Mirjam, blagoslovljena od Boga, koja će, svojom suradnjom s Božjom nakanom da spasi ljudski rod, zaista postati znak nade cijeloga ljudskog roda.

Marija je znak nade ponajprije po svom božanskom materinstvu, po kojemu je svijetu darovala Božjega sina, Spasitelja. To je najveći znak nade koje je ijedno ljudsko stvorenje moglo i može donijeti na ovaj svijet. Krist je nada naša. Nada je njegovo drugo ime i tako je nazvan na mnogo mjesta u Svetome pismu. A ona, koja ga je donijela na ovaj svijet, zaista je, ne samo u povijesnom smislu prethodnica te nade, nego i znak, najava, zvijezda zornica, ona koja je najavila i doprinijela da nada naša dođe na ovaj svijet. Ona je uzvišena dika roda našega (usp. Jdt 15,9), kako pjeva današnji psalam njoj u čast. Ona je dika ljudskoga roda i po tome također znak nade svima, a posebice nama koji ispovijedamo vjeru u Krista Gospodina i njoj se preporučamo u zagovor.

U današnjem odlomku iz Evanđelja (Lk 1,26-38) čuli smo Marijin odgovor riječi na najavu glasa s nebesa da će roditi i začeti Spasitelja svijeta. Kazala je: Neka mi bude po riječi Božjoj, Evo službenice Gospodnje. To jesu riječi, koje je izgovorila Blažena Djevica Marija i kojima je izrazila svoj osobni pristanak uz volju Božju. Ali te su riječi, osim što podsjećaju na povijesni događaj koji se davno dogodio, također poziv nama da nasljedujemo primjer Blažene Djevice Marije. Nikako nije, naime, dovoljno, da joj se samo preporučujemo u moćan zagovor kod dragoga Boga, jer je potrebno izvršavati ono što je ona za sebe samu kazala. To jest, i mi u svom životu bismo to također trebali učiniti, nasljedujući njezin primjer.

Evo službenika i službenice Gospodnje! Neka mi bude po riječi tvojoj! Koliko god ove Gospine riječi izgledaju na prvi pogled jednostavne, one su u duhovnom smislu zaista vrlo zahtjevne. Riječima izgovorena volja, da se bude službenica i službenik Gospodnji, postaje je vrlo zahtjevna zadaća da se te riječi ostvare u vlastitom životu. K tomu, Gospine riječi: Neka mi bude po riječi tvojoj! – njezine su riječi kojima je vlastiti život prepustila Božjoj providnosti. Stoga po njezinu zagovoru molimo Božji blagoslov, kako bismo u vlastitom životu ne samo izgovarali riječi da želimo biti službenici i službenice Gospodnje, nego također da po njezinu zagovoru i s Božjim blagoslovom to zaista ostvarimo u vlastitim životima. I s druge strane, da nas njezin zagovor prati u našoj želji da svoja nastojanja i živote prepustimo providnosti Božjoj da ih vodi.

Koliko god na prvi pogled Gospine riječi izgledaju jednostavne, u smislu njihova ostvarenja one su zaista zahtjevne. Velik je to znak koji nam je ostavila blažena Djevica Marija. I neka uz taj znak bude spomenut još jedan, koji proizlazi iz Gospinih riječi izgovorenih na drugome mjestu.

U Kani Galilejskoj, da spasi obraz siromašne obitelji kojoj je ponestalo vina, nekolicini poslužitelja Gospa je kazala: Učinite ono što vam Isus kaže (usp. Iv, 2,5). Izvorno, bile su to riječi Gospine preporuke za onu situaciju. Ali to su Marijine riječi, koje se trebaju i daju primijeniti doslovce za svaku situaciju našega života, ljudske povijesti, međuljudskih međudržavnih odnosa, za svaku situaciju radi izgradnje društvene sloge, kulture, zajedništva i znanosti.

Učinite i činite ono što vam Isus kaže! To su riječi, koje odzvanjaju kroz cijelu povijest i silna su Gospina pouka i baština, ostavljena svakom pojedincu i cijelom ljudskom rodu. Stoga i danas, nama danas ovdje okupljenima ali i cijeloj našoj društvenoj zajednici, ponavlja: Činite ono što vam On kaže! I kamo sreće kad bi tako bilo, jer svijet bi zaista bio blagoslovljen mnogo više negoli je na ovaj način. Bio bi mnogo više miran. Bio bi svijet posvema miran i blagoslovljen, kad bi se činilo ono što dragi Isus očekuje i što pravila njegove ljubavi naviještaju i traže od svakoga čovjeka.

II.

Ime Marijino, znak naše nade, dolazi ne samo kao odjek Gospinih riječi iz dalekih biblijskih dana, zabilježenih u Svetom pismu, nego je prisutno i kao nada u obliku Gospine prisutnosti i njezina zagovora kroz cijelu ljudsku povijest. A Ime Marijino, kao opći blagdan u Katoličkoj crkvi, nastalo je, pretpostavljam da barem neki od vas to znadete, 1684. godine i određeno je da se slavi na 12. rujna. Naime, godinu dana prije toga, upravo na taj dan, Beč je obranjen pred najezdom Osmanlija i sačuvana je sloboda. Zabilježili su kroničari da se danima cijela bečka zajednica molila Gospi u zagovor te su protumačili da se oslobođenje Beča, osim po zaslugama onih koji su se u fizičkom smislu borili za tu slobodu, dogodilo i po Gospinu zagovoru. I godinu dana poslije toga, jer se sve dogodilo 12. rujna 1683., taj nadnevak je proglašen blagdanom Gospina imena, njezina imendana. I postavljamo opet pitanje: Koja bi bila suvremena poruka blagdana Imena Marijina?

Kao što se u davna doba 1683. godine spriječilo porobljavanje i obranila sloboda, sigurno je da ovim blagdanom Crkva, po Gospinu zagovoru, stalno poziva na prestanak svakog oblika porobljavanja, na zaštitu ljudske slobode i dostojanstva. Crkva poziva na prestanak svakoga zlosilja, kako u onog koji se događa na najgrublji način u obliku ratnih pohoda, tako i na prestanak ugrožavanja pojedinaca i cijelih naroda u svim mogućim drugim oblicima, bilo da se radi u kulturnom, društvenom ili političkom ugrožavanju, bilo u bilo kojem drugom smislu. Svaki čovjek je stvoren na sliku i priliku Božju, a jedna od osnovnih oznaka dragoga Boga je da je slobodan. Čovjek je, dakle, stvoren da bude slobodan, da ga nitko ni na koji način ne porobljava ni vojnim pohodima ni drugim fizičkim nasiljem, da ga ne ugrožava nepravdama, političkim manipulacijama ili preglasavanjem, niti dominacijom jedne narodne grupe nad drugom. Sloboda je također znak i poruka Gospina imena, a prestanak porobljavanja je vapaj Blažene Djevice Marije radi zaštite dostojanstva svakoga čovjeka i svakoga naroda. Poruka je to koja je vrlo suvremena također u naše vrijeme.

III.

I treća misao, kojom bih želio završiti ovo razmišljanje, jest zahvalnost.

Župa Gromiljak, kao što vam je svima poznato, osnovana je prije sto i pedeset godina. U ta doba biskup na ovim prostorima bio je apostolski vikar Paško Vujičić i živio je ovdje u blizini, u Brestovskom. Tijekom svoje službe, koju je vršio u teška vremena osmanske dominacije, osnovao je više od dvadeset župa. Taj veliki lik naše narodne hrvatske prošlosti i vrlo zaslužan biskup, najprije je bio franjevac u Veneciji, zatim biskup u Albaniji, pa biskup u Egiptu i na kraju biskup u Bosni. Osnovao je mnogo naših župnih zajednica, a vjerojatno bi i više da nisu bile teške prilike. Stoga on zaslužuje ne samo spomen, nego i trajnu molitvu i zahvalu, posebno onih zajednica u našoj Nadbiskupiji koje je osnovao.

Veliku zahvalnost i molitve zaslužuju također svi svećenici, koji su kroz stoljeće i pol služili ovom dijelu naroda Božjega. Neka ih sve dragi Bog blagoslovi, a pokojne neka nagradi vječnim životom. Hvala i svim pokojnim redovnicama i vjernicima, koji su ovdje svjedočili i širili Evanđelje. A sve žive neka blagoslovi duhovnim stanjem imena Marijina, ljubljenih od Boga, te budemo dika ne samo roda našega, nego i Boga svoga. Da svojim ponašanjem doprinosimo te se slava Božja u svijetu širi i da se, po zagovoru Blažene Djevice Marije, štiti i promiče dostojanstvo i sloboda svakoga čovjeka i naroda.