Homilija fra Massima Fusarellija u Međugorju na završnoj proslavi 800. godine franjevačkih obljetnica

Na proslavi 800. obljetnice preminuća svetog Franje, koju je franjevačka obitelj Hrvatske i Bosne i Hercegovina proslavila u subotu, 5. rujna 2026. u Međugorju svetu misu predslavio je generalni ministar Reda manje braće fra Massimo Fusarelli, a njegovu homiliju prenosimo u cijelosti.

---

Draga braćo i drage sestre,

Gospodin vam dao svoj mir!

Velika mi je radost slaviti s vama Osamstotu obljetnicu preminuća svetoga Franje, ovdje u Međugorju s franjevačkom obitelji Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Vaša prisutnost svjedoči o prokušanoj i živoj vjeri. Donosim vam pozdrav i bratsku blizinu cijeloga Reda.

Božja nam Riječ danas upućuje jednostavan, a istodobno zahtjevan navještaj: zajednica Isusovih učenika mjesto je na kojem milosrđe primljeno od Boga postaje milosrđe darovano braći i sestrama.

Matejevo Evanđelje nastalo je usred napetosti prve kršćanske zajednice, u kojoj su oproštenje trebale pratiti i konkretne riječi i geste. No Isus ide dublje. Ne radi se ponajprije o tome da se stvari dovedu u red, nego da se dopusti ljubavi da djeluje.

Sveti Pavao to kaže jednostavnim riječima: „Nikomu ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite.“ Svi smo dužnici ljubavi koju nismo sami proizveli, nego smo je najprije primili.

A Gospodin nam kaže: „Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.“ Upravo ta prisutnost Uskrsloga čini bratstvo mogućim. Nismo zajedno zato što smo savršeni. Zajedno smo zato što je Krist među nama.

Zato bratska opomena, o kojoj govori Evanđelje, nije osuda. Ona je briga. A prorok Ezekiel podsjeća nas na to slikom stražara: odgovorni smo jedni za druge. Stražar nije onaj koji nadzire da bi sudio, nego onaj koji bdije da se brat ne izgubi.

Ta riječ danas osvjetljava spomen Franjina preminuća.

Milosrđe je ključ za čitanje cijeloga njegova života.

Franjo je prošao kroz mnoge prijelaze i svaki ga je pripremao za onaj posljednji. U njemu vidimo put: primiti milosrđe, živjeti od milosrđa, darovati milosrđe.

Franjo je susreo gubavce.

U Oporuci priznaje da mu se ono što mu je prije bilo gorko pretvorilo u slatkoću duše i tijela. I taj prijelaz naziva milosrđem. To je odlučujuća riječ. Ona ne opisuje samo ono što Franjo čini za gubavca, nego ono što Bog čini u Franji.

Između njega i tih ranjenih tijela prošla je sama Božja ljubav. I ta mu je ljubav promijenila pogled. Franjo nije jednostavno počeo činiti dobro: naučio je gledati drukčije.

Iskazivao je milosrđe i prema svećenicima, čak i prema onima jadnima i slabima, obilježenima vlastitim krhkostima. Franjo ih nije želio osuđivati. Ne zato što nije vidio grijeh, nego zato što nije želio da grijeh bude posljednja riječ o osobi. U njima je prepoznao Sina Božjega.

I naučio je milosrđe živjeti sa svojom braćom, osobito s onima koji su bili najteži.

Jednom je ministru, koji više nije mogao podnositi tvrdoglavoga brata, Franjo napisao riječi koje ne stare: učini tako da nitko, koliko god sagriješio, ne ode od tebe a da u tvojim očima ne vidi tvoje oproštenje.

Ne kaže: zaboravi zlo. Ne kaže: pravi se da se ništa nije dogodilo. Kaže: ne dopusti da zlo ima posljednju riječ o bratu.

Gledati drugoga ne polazeći od njegovih pogrešaka, nego od vlastite potrebe da nam bude oprošteno: to mijenja sve.

I ovdje nam Franjo predaje nešto bitno za naš bratski život: nismo braća zato što smo svi dobri; braća smo zato što svi živimo od Božjega milosrđa.

Braćo i sestre, nije slučajno što sve ovo slavimo upravo ovdje.

Stoljećima su, u ovim krajevima, u mnogim trenucima kada je prisutnost Crkve bila krhka ili teško iskušavana, Manja braća ostajala uz narod: čuvari vjere i navjestitelji Evanđelja.

To je vaša povijest. To je povijest vjernosti.

I danas sinovi svetoga Franje primaju hodočasnike, čuvaju mjesta molitve, prate ljude, satima sjede u ispovjedaonici kako bi dijelili Božje oproštenje. Nastavite to činiti. S velikodušnom predanošću.

Jer primljeno milosrđe ne može ostati zatvoreno samo u nama. Primljeno milosrđe traži da bude darovano drugima.

Ovi krajevi još uvijek u svome tijelu nose rane nedavnoga rata: rane u kućama, u obiteljima, u sjećanju, u odnosima među ljudima i narodima.

Ovdje pomirenje nije samo riječ. Ono je još uvijek plodan plod Evanđelja.

A nama, sinovima i kćerima svetoga Franje, ova je služba mira povjerena na poseban način. Vi znate da se primljeno milosrđe može darovati drugima. Primili ste milosrđe: darujte ga. Darujte ga u svojim bratstvima, kada brat postane težak. Darujte ga ranjenim obiteljima. Darujte ga onima koji nose bolno sjećanje. Darujte ga među ljudima i narodima koji još moraju naučiti gledati jedni druge bez ogorčenosti.

I činite to ovdje, gdje mnogi dolaze tražiti mir.

Danas se spominjemo Preminuća. Franjo, sada već blizu smrti, grčevito se ne drži života. Prima ga još jednom iz Božjih ruku i ponovno taj isti život predaje Njemu. Zato može pjevati.

Franjo ide ususret sestrici smrti ne zato što je smrt postala laka, nego zato što je naučio ništa ne zadržavati za sebe: ni život, ni primljeno oproštenje, ni ljubav koju mu je Bog povjerio.

Preminuće je ispunjenje toga puta.

Onaj koji je primio milosrđe od siromašnih, od gubavaca, od braće, od Crkve, sada se potpuno predaje milosrđu Očevu. Primljeno milosrđe na kraju postaje darovani život.

Evo što nam Franjo predaje danas, osamsto godina poslije: predaje nam jedan put: primiti milosrđe, živjeti od milosrđa, darovati milosrđe.

Svi smo primili milosrđe. Danas na ovom mjestu darujmo milosrđe.

Primili smo mir. Nemojmo ga zadržati samo za sebe. Nosimo taj mir.

Primili smo Franjin pozdrav: Gospodin vam dao svoj mir. Navješćujmo ga svima.

Ovdje, na mjestu gdje zazivamo Mariju kao Kraljicu Mira – u BiH, u Hrvatskoj, Sloveniji, pozdrav svima vama hodočasnicima iz drugih zemalja – dopustimo da taj pozdrav još jednom prođe našim krajevima, našim bratstvima, našim obiteljima, našom poviješću. Primili smo svi pozdrav mira, nosimo ga svima. Amen.