Propovijed nuncija Chullikatta na Veliku Gospu u župi Prisoje

Više tisuća župljana, hodočasnika i vjernika iz okolnih mjesta okupilo se u subotu 15. kolovoza 2026. u Prisoju na proslavi svoje župne svetkovine – Velike Gospe. Nakon procesije s Gospinim likom uz pjevanje litanija svetu misu predvodio je apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini mons. Francis Assisi Chullikatt, prvi nuncij koji je pohodio župu u njezinoj više od stogodišnjoj povijesti. Tom prigodom nuncij Chullikatt uputio je homiliju koju donosimo u cijelosti:

Draga braćo i sestre u Kristu Isusu,

posebna mi je radost slaviti s vama svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije, koja je tako duboko ukorijenjena u povijest ove drage Župe, koja ove godine zahvaljuje Gospodinu za 102. obljetnicu svoga osnutka.

Najprije vam želim prenijeti blagoslov i očinsku blizinu Svetoga Oca Lava XIV., koji je duhovno blizak svim kršćanskim zajednicama, a osobito onima koji, iako prolaze kroz kušnje povijesti, ostaju postojani u vjeri i u punom zajedništvu s Crkvom.

Na ovu svetkovinu Crkva nas poziva da uzdignemo pogled prema nebu, a da pritom ne odvratimo pogled od zemlje. Marija nas uči da nas kršćanska nada ne udaljava od odgovornosti koje nosi povijest, nego nam daje snagu da se s njima suočimo s pouzdanjem.

Liturgija nam predstavlja „Ženu zaodjenutu suncem, s mjesecom pod nogama i s vijencem od dvanaest zvijezda na glavi“. To je slika proslavljene Crkve i Blažene Djevice Marije, u kojoj već promatramo ispunjeno obećanje spasenja.

Pred tom Ženom stoji zmaj, simbol sila zla koje se nastoje suprotstaviti Božjem naumu. I naše je vrijeme obilježeno ratovima, nasiljem i nepravdama. Čini se kao da zlo prevladava. Ipak, poruka Knjige Otkrivenja nedvosmislena je: konačna pobjeda pripada Bogu. Marija Uznesena njezin je sjajni znak i podsjeća nas da nikakva sila zla ne može nadvladati Gospodinov naum spasenja.

Sveti Pavao podsjeća nas da ta pobjeda izvire iz Kristova uskrsnuća, kojim je pobijedio grijeh i smrt. Marija je prvo stvorenje koje u toj pobjedi u potpunosti sudjeluje. U njoj promatramo odredište na koje Bog poziva cijelo otkupljeno čovječanstvo: naše konačno odredište nije grob, nego život vječni. Tu spasenjsku istinu Marija naviješta u himnu Veliča, slaveći Božju vjernost njegovim obećanjima i učeći nas da prava veličina proizlazi iz poniznosti, služenja i prihvaćanja njegove volje.

Draga braćo i sestre,

otajstvo Marijina uznesenja na nebo na osobit način odjekuje ovdje, u ovoj dragoj zajednici Prisoja, čija je povijest duboko isprepletena s vjerom njezinih stanovnika. Ova je zemlja upoznala žrtvu, naporan rad i iseljavanje. Mnogi vaši sinovi i kćeri danas žive u iseljeništvu, ali se svake godine vraćaju na mjesto gdje su primili krštenje, naučili moliti i gdje počivaju njihovi najmiliji. To je znak da su korijeni vjere dublji od svake udaljenosti. Zato se spontano nameće poznata hrvatska poslovica: „Svuda pođi, kući dođi“.

No postoji domovina još veća od zemlje vaših otaca: dom Oca nebeskoga. Svako zemaljsko hodočašće zadobiva svoj puni smisao kada srce usmjerava prema toj konačnoj domovini.

U tom svjetlu posebno značenje poprima vaša drevna tradicija slavljenja ove svetkovine na groblju. Nastala je u stoljećima osmanske vladavine, kada je upravo groblje često bilo jedino mjesto na kojem su se kršćani mogli okupljati. Ta tradicija i danas snažno progovara.

Ovdje počivaju oni koji su vam prije svega predali vjeru, zajedno s jezikom, običajima, identitetom i kulturom hrvatskoga naroda, kao i ljubavlju prema zemlji vaših otaca. Kao što već više puta bilo rečeno, svaki pedalj tla vaše zemlje čuva grobove i tragove prošlosti. Tako groblja postaju tihi čuvari pamćenja i kontinuiteta jednoga naroda. A narod koji sa zahvalnošću čuva sjećanje na svoje pokojne, čuva i svoje korijene, svoj identitet, a s njima i svoju budućnost.

Čuvati, međutim, vlastiti identitet znači i ne dopustiti drugima da ga definiraju ili određuju umjesto vas. Prepustiti drugima njegovo čuvanje i određivanje značilo bi odreći se temeljnog i neotuđivog prava, kako na zajedničkoj tako i na osobnoj razini. Riječ je o nepovredivom pravu na priznanje i poštovanje vlastitoga identiteta te na slobodno određivanje oblika vlastite zastupljenosti na političkoj, društvenoj i razini zajednice.

Stoga, ono što je jedan narod tijekom povijesti brižno čuvao i očuvao – često uz cijenu velikih žrtava, pa čak i mučeništva – kao sastavni dio vlastitoga identiteta, pripada njegovoj baštini; nijedan drugi narod niti pojedinac ne može to legitimno prisvojiti kao svoje.

Slaveći danas euharistiju uz grobove svojih pokojnika, ispovijedamo vjeru u Krista koji je pobijedio smrt i svima otvorio put u život vječni. Za kršćanina groblje nije mjesto posljednje riječi, nego mjesto iščekivanja uskrsnuća. Upravo se ovdje sjećanje preobražava u nadu, jer Krist je uskrsnuo.

Predragi vjernici,

ova je zajednica, iako brojčano razmjerno malena, iznimno bogata svećeničkim i redovničkim zvanjima. To je dragocjen dar koji treba čuvati. Zvanja se rađaju ondje gdje se vjera živi u obiteljima, gdje se zajedno moli i gdje nedjeljna euharistija ostaje središte kršćanskoga života.

Na poseban se način obraćam vama, dragi mladi. Ne bojte se otvoriti svoje srce Kristu. On i danas poziva radnike u svoju žetvu. Ugledajte se na svećenike, redovnike i redovnice koji su rođeni u ovoj župi: njihov život svjedoči da se isplati potpuno se darovati Evanđelju.

Ove ste godine primili i relikviju blaženoga Alojzija Stepinca, hrabroga pastira i vjernoga Kristova svjedoka. Njegov nas život podsjeća da je vjernost Evanđelju vrjednija od svakoga ljudskog uspjeha te da se svetost sastoji u tome da u svim životnim okolnostima ostanemo sjedinjeni s Gospodinom.

Neka njegov zagovor podupire ovu župu, neka vašim obiteljima izmoli radost vjere, mladima hrabrost za velike životne odluke, a vašoj zajednici dar novih i svetih duhovnih zvanja.

Draga braćo i sestre,

za koji ćemo trenutak nastaviti slavlje euharistije, koja je srce kršćanskoga života. Prikažimo Gospodinu svoje obitelji, djecu, mlade, starije, bolesnike, sve koji žive daleko od rodnoga kraja, kao i sve svoje pokojnike.

Marija, proslavljena na nebu, podsjeća nas da je svrha kršćanskoga života svetost. Hodeći s Kristom i oslonjeni na majčinsku zaštitu Blažene Djevice, možemo s pouzdanjem gledati u budućnost, sigurni da ćemo se jednoga dana i mi pridružiti njezinoj vječnoj pjesmi Veliča u domu Očevu.

U ime Isusovo i Marijino, Bože naš, sve na slavu tvoju. Amen.