Papa: Biskupska služba zahtijeva da živimo „srcem u nebu, a nogama na putu“

Papa Lav XIV. je u pismu objavljenom 19. rujna 2026., a upućenom biskupima Latinske Amerike i Kariba, povodom treće obljetnice kanonizacije njihova zaštitnika svetoga Turibija Mongrovejskog, ponovno promišljao o biskupskoj službi. Prisjećajući se zajedničkog pastoralnog iskustva u Peruu – budući da je veliki apostol Latinske Amerike bio nadbiskup Lime – Sveti je Otac podsjetio na uvodne obrede po kojima svaki novi biskup preuzima u posjed službu i biskupiju, piše Vatican News.

„Srcem u nebu, a nogama na putu“

Prvi susret s vjernicima, na vratima katedrale, događa se u zajednici čiji je put započeo mnogo prije biskupova puta. Da bi je u potpunosti upoznao, biskup je pozvan proći njezinim putem kako je to činio sveti Turibije, koji se zalagao za evangelizaciju koja je uključivala poznavanje mjesnih jezika i izgradnju veza s narodom – podsjetio je rimski biskup te dodao:

„Postoje stvarnosti jedne biskupije koje teško dospijevaju na nečiji radni stol. Stoga se pobrinimo da pastoralni posjet zadrži svu svoju snagu: osobno pođimo ususret našim zajednicama, slušajmo naše stado i tražimo one koji rijetko imaju priliku približiti se biskupu. Služba apostolskog nasljednika zahtijeva da živimo srcem u nebu, a nogama na putu.“

Vratiti se u školu križa

Osvrćući se na gestu biskupova primanja i cjelivanja raspela kojim daje obećanje darivanja samoga sebe, Petrov je nasljednik istaknuo da ju je sveti Turibije nastavio ostvarivati na svojim putovanjima i u svojim naporima tako što je bio blizak domorodačkom stanovništvu, ispravljajući zloporabe te ostajući blizu siromašnima i onima koji su trpjeli:

„Draga braćo, potrebno je često se vraćati u školu križa. Napuštanje stada može započeti mnogo prije vidljivog bijega, kada udobnost, strah ili osobni interesi postanu važniji od dobra vjernika.“

Posvećivati i biti posvećeni

Papa Lav je potom istaknuo da je blagoslovljena voda simbol koji sjedinjuje biskupa i vjernike u jednom Krštenju. Onaj koji posvećuje i dalje ima potrebu biti posvećen – napomenuo je te dodao:

„Čuvajmo stoga svoj unutarnji život i sačuvajmo svijest da smo učenici kojima je potrebno obraćenje.“

Poticati euharistijsko klanjanje

U tišini pred Presvetim biskup otkriva kako pastiri dolaze i odlaze, kako nastaju nove hitne potrebe i izmjenjuju se projekti, ali Krist ostaje. Sveti je Otac stoga potaknuo biskupe da im euharistijsko klanjanje bude pastoralni prioritet, pružajući vjernicima vrijeme i prostor kako bi mogli osjetili da su poduprti na svojim životnim putovima i vidjeti kako se otvaraju putovi koje nikakvo planiranje ne bi moglo predvidjeti.

Bdjeti nad jedinstvom

Od kontemplacije se približavamo Gospodinovu oltaru kojega ovdje promatramo kao onoga koji oko sebe okuplja svoju Crkvu i čini je jednim tijelom. Nekadašnji sveti nadbiskup Lime služio je velikoj i raznolikoj zajednici, nastojeći je održati ujedinjenom – istaknuo je Papa te dodao da je to zadaća nad kojom je potrebno bdjeti i danas kako bi raznolikost naših biskupija pronašla svoje jedinstvo u Kristu.

Strpljivi i čvrsti usred zavodljivosti glasova

Rimski je biskup potom istaknuo da se obred nastavlja čitanjem apostolskih pisama i bule kojom Papa imenuje pastira svake partikularne Crkve. On ne dodjeljuje tu službu sam sebi nego je prima i vrši u zajedništvu s Crkvom – napomenuo je Papa te dodao da je sveti Turibije tu dužnost ispunjavao prihvaćanjem odluka Tridentskog koncila, održavanjem pokrajinskih koncila i biskupijskih sinoda te svojim katehetskim zalaganjem.

„U vremenu u kojemu mnogi glasovi prisvajaju autoritet nad savjesti vjernika, biskup mora pružiti učenje koje je jasno, strpljivo i ukorijenjeno u tom zajedništvu, kako bi pomogao svome narodu prepoznati glas jedinoga Pastira.“

Približiti se biskupu s povjerenjem

Nakon toga kler i vjernici pristupaju svome novom biskupu. Ta gesta postaje odgovornost koja osobito dolazi do izražaja u odnosu biskupa prema prezbiterima koji su s njime na poseban način sjedinjeni u istom svećeništvu i poslanju povjerenom partikularnoj Crkvi. Stoga je Petrov nasljednik potaknuo biskupe da čine isto, osobito u prvim godinama služenja, pazeći da nitko ne misli da se svome pastiru može približiti samo kada postoji neki problem koji treba riješiti:

„Biskupsko se očinstvo mnogo puta prepoznaje onda kada svećenik zna da može s povjerenjem pokucati na vrata biskupske kuće.“

Neizostavno mjesto molitve

Nakon pročitanoga Evanđelja dolaze riječi samoga biskupa koji se svome narodu obraća tek nakon što je Božju Riječ primio, razmatrao i slušao. Taj redoslijed u sebi nosi važnu poruku:

„Neka nijedna hitna potreba ni pastoralna zadaća, koliko god bila potrebna, ne potisne molitvu na drugo mjesto iza propovijedanja. Odvojimo uvijek potrebno vrijeme za slušanje Riječi i brižljivo pripremanje načina na koji ćemo je pružiti svome narodu.“

Nakon mise valja nastaviti obred u svakodnevnom životu

Zatim dolazimo do trenutka prikazanja darova, u kojemu se nazire ono što će biskup iz dana u dan polagati u Gospodinove ruke: rad, projekte, odluke, osobe, brige i nade – istaknuo je rimski biskup te dodao:

„Bit će trenutaka kada će jasno vidjeti put kojim treba ići, ali i onih kada će iskusiti vlastitu malenost: sve to nalazi svoje mjesto na pateni. Biskup se mora nastaviti darivati s vjernošću, dok plod, u konačnici, pripada Bogu.“

Biskup mora nastaviti slaviti sve te obrede i nakon mise, sve dok čitav njegov život ne postane, u Kristu, prinos Ocu – zaključio je papa Lav XIV., povjeravajući biskupe Latinske Amerike i Kariba, kao i njihovo poslanje, Gospi od Guadalupe. (kta)