Nadbiskup Vukšić predvodio proslavu 150. obljetnice župe Kiseljak i posvetio župnu crkvu i oltar

Svečanim misnim slavljem, koje je u nedjelju 20. rujna 2026. u zajedništvu s vojnim ordinarijem u BiH mons. Mirom Relotom i nadbiskupom vrhbosanskim u miru kardinalom Vinkom Puljićem te uz sudjelovanje velikog broja vjernika predslavio nadbiskup metropolit vrhbosanski mons. Tomo Vukšić, župa sv. Ilije Proroka u Kiseljaku proslavila je 150. obljetnicu postojanja.

Pod svetom misom, u kojoj je koncelebriralo 20-ak svećenika, među kojima provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Zdravko Dadić, kreševski dekan i župnik fra Josip Tomas i župnik župe Kiseljak fra Antun Perković, nadbiskup Vukšić posvetio je župnu crkvu i oltar.

Kod oltara su asistirali franjevački bogoslovi predvođeni ceremonijarom fra Ilijom Alandžakom, gvardijanom i župnikom u župi sv. Ante Padovanskoga u Beogradu.

Uvodeći u svetu misu nadbiskup Tomo je najprije pojasnio sam čin posvete te je blagoslovljenom vodom poškropio narod, oltar i zidove crkve.

U prigodnoj propovijedi nadbiskup Vukšić promišljao je o naviještenom evanđeoskom odlomku – Isusovoj prispodobi o radnicima koje gospodar vinograda unajmljuje u različite ure, od ranoga jutra pa sve do predvečerja, a svi na kraju primaju istu nagradu: jedan denar.

Pojasnio je kako njome, kao i brojnim drugim svojim prispodobama u kojima redovito koristi primjere iz svakodnevnog života, Isus svojim učenicima želi približiti njima nerazumljivo Kraljevstvo Božje zbog čega često koristi usporedbeni izraz „kao kad…“.

„Što je zapravo Isus htio reći ovom svojom prispodobom da je kraljevstvo Božje 'kao kad…'? Ponajprije, da bismo razumjeli što Isus zapravo želi reći onoj konkretnoj zajednici svojih učenika, trebamo se prisjetiti da je u religiji koju su oni dotada nasljedovali i u religiji u kojoj je Isus rođen Bog bio 'nacionalni Bog'. Narod izabrani imao je svoga Boga i sljedbenici te religije nisu mogli biti oni koji nisu bili članovi toga naroda. Stoga je čak i svako društveno druženje s pripadnicima drugih bilo jedva prihvatljivo. Isusu tako zbog te okolnosti mnogo puta prigovaraju što se druži sa Samarijancima, Samarijankama, i tako dalje, koji su bili pripadnici drugih naroda koji nisu slijedili židovsku religiju. Isus, dakle, priprema svoje učenike na njihovo buduće poslanje: da je Bog kojega On propovijeda i Kraljevstvo nebesko koje On navješćuje Bog svakoga čovjeka, Bog svih naroda, te Kraljevstvo nebesko – kao stanje duha i mirne savjesti sloge s pravilima Božjega zakona – stvar svakoga čovjeka i stvar svakoga naroda. I tko to ne bude shvatio – iako prvi po izabranju kao Izabrani narod – moglo bi mu se dogoditi da bude posljednji. A oni posljednji, to jest oni do kojih riječ Božja stigne na kraju ljudske povijesti, slikovito dana – 'o jedanaestoj uri ljudske povijesti' – moglo bi se dogoditi da budu prvi“, pojasnio je nadbiskup Vukšić, naglasivši kako stoga kršćani ne vjeruju u „nacionalnog Boga“ niti je kršćanstvo „nacionalna vjera“: „Ta vjera i Bog ne poznaju nikakva povijesna ograničenja i nikakve granice. Na svim stranama, sa svih strana granica pravilo je nebeskoga Kraljevstva da vlada dobrota“.

Primijetivši nadalje kako primjer iz spomenute Isusove prispodobe čovjek lako može protumačiti nepravednim jer onaj koji je radio cijeli dan prima isto što i onaj koji je došao pred sam kraj, pojasnio je da takvo shvaćanje proizlazi iz ljudske navike da nagrade i darove promatraju prvenstveno kroz prizmu zasluga. „U Kraljevstvu nebeskom nagrade i Božji blagoslovi ne daju se po zaslugama nego po potrebi onoga kome je Božji dar i blagoslov potreban. Stoga, svakome – svakom narodu i svakom pojedincu, bez obzira kad je započeo svoje djelovanje u Kraljevstvu nebeskom – dragi Bog daje denar, daje sve, daje cijelo. Ovo pravilo Božje dobrote nikako ne dovodi u pitanje pravilo pravde. Sve ono što je po pravdi bilo dogovoreno s onima što su započeli ujutro, izvršeno je. Ali oni koji su započeli potkraj dana, i ne znajući da se u vinogradu – slikovito rečeno – radi, imaju doma svoje obitelji, imaju svoje potrebe i na te potrebe gospodar iz Isusove prispodobe odgovara svojom dobrotom. 'Jer treba', daje se. Naravno, i 'jer je pravedno', daje se. Zakinuti pravdu strašan je grijeh, ali dovesti u pitanje dobrotu još je teži grijeh“, naglasio je vrhbosanski nadbiskup.

Pozvao je stoga sve da, po zagovoru proroka Ilije pod čijom se zaštitom vjernici tu već stoljeće i pol okupljaju, grade zajednicu u kojoj će dobrota biti pravilo srca, savjesti i djelovanja, poštujući pravilo pravde. „Svakome treba dati ono što je njegovo, a onome tko nema i onome tko treba, treba dati i više od onoga što je njegovo i više od onoga što je objektivno zaradio, 'jer mu treba'. To je svrha djelovanja svih naših Caritasa; to je svrha kršćanske ljubavi; to je iskorak iz pravde u ljubav i dobrotu“, kazao je nadbiskup Vukšić.

„U tome su nam, na osobit način, primjer sveci i veliki likovi iz naše crkvene prošlosti. Stoga je krasan običaj da se u oltare, kad god je to moguće, kad ih se posvećuje, ugrađuju relikvije moći svetaca. Mi ćemo danas u ovaj oltar ugraditi relikvije svetaca čiji su posmrtni ostaci nađeni u rimskim katakombama. A ovaj običaj ugrađivanja moći odnosno relikvija u oltare ponajprije je zato da, na simbolički način, zajednici koja se okuplja oko oltara stalno poručuje da je društvo svetaca jedino pravo društvo za Krista Gospodina koji na oltar dolazi pod prilikama kruha i vina. Društvo svetaca. On, zajedno sa svecima, slavi liturgiju i u njegovoj funkciji, u njegovoj službi je svećenik koji pristupa tome oltaru, a sve u službi budućih svetaca koji se okupljaju u ovakvim dvoranama“, posvijestio je pastir Crkve vrhbosanske.

Zazvavši na kraju zagovor proroka Ilije, nadbiskup Tomo molio je Božji blagoslov za tu crkvu i sve koji se u njoj okupljaju, za sve koji su pridonijeli njezinoj izgradnji i uređenju, kao i za sve stanovnike toga mjesta i kraja. Vjernike je pozvao da po primjeru svetaca grade svetost u vlastitom životu i tako budu svjedoci Božje dobrote u svijetu. Podsjetivši na riječi proroka Izaije prema kojima Božji putovi nisu ljudski putovi te da Njegove misli nisu ljudske misli, istaknuo je kako Božja logika nadilazi ljudsko shvaćanje pravde i otvara prostor dobroti i ljubavi. Stoga je zaključio pozivom da dobrota i ljubav budu pravilo ljudskih misli, odnosa i djelovanja – u Kiseljaku, njegovoj okolici i bilo gdje u svijetu.

Poslije homilije uslijedio je obred posvete. Nakon otpjevanih litanija i izgovorene povelje o posveti crkvi i oltara nadbiskup je u oltar položio relikvije kostiju mučenika čija su tijela nađena u rimskim katakombama te je potom posvetio najprije oltar pa na simboličan način crkvu tako što je pomazao četiri križa na crkvenim zidovima.

Prije završnog blagoslova župnik fra Antun pozdravio je sve nazočne te uputio zahvalu nadbiskupu kao i svima koji su na bilo koji način pomogli kod organiziranja proslave. Nadbiskupu Vukšiću potom je uručen prigodan dar.

Poslije mise druženje se nastavilo kod zajedničkog stola.

Župa Kiseljak za proslavu se duhovno pripremala trodnevnim misnim slavljima. Prvi i drugi dan svetu misu predvodio je fra Mario Knezović, župnik i gvardijan u župi sv. Petra i Pavla u Mostaru, a misu uočnicu fra Damir Pavić, tajnik provincije Bosne Srebrene. Na dan središnjeg slavlja, u jutarnjim satima, proslavljena je sveta misa koju je predvodio kreševski dekan fra Josip za sve pokojne župljane, svećenike, časne sestre i sve žrtve ratova i poraća.

Župa Kiseljak nastala je 1876. odvajanjem od župe Banbrdo. U župi su se mise slavile najprije u manjoj kapelici, dok je prva crkva sagrađena na brijegu tek 1897., prema projektu Josipa Vancaša. Ova crkva je porušena 1984. jer nije više mogla udovoljavati potrebama te je 1986. završena nova crkva prema projektu Antuna Karavanića. U svojim počecima župa je brojala oko 800 vjernika, najveći broj vjernika bilježi 1991. kada je bilo prisutnih 5.990 župljana. Danas župa broji oko 4.500 vjernika. (kta)