Propovijed nadbiskupa Vukšića na misnom slavlju u povodu 70. obljetnice smrti Sluge Božjega o. Gerarda (Grge) Tome Stantića

70. obljetnica smrti sluge Božjega oca Gerarda Tome Stantića obilježena  je svečanim misnim slavljem u crkvi sv. Stjepana Kralja u karmelićanskom samostanu u Somboru u srijedu, 24. lipnja. Euharistijsko slavlje predvodio je vrhbosanski nadbiskup mons. Tomo Vukšić, u koncelebraciji s biskupom Subotičke biskupije mons. Franjom Fazekašem te velikim brojem karmelićana i svećenika. Propovijed nadbiskupa Vukšića prenosimo u cijelosti:

Hvaljen Isus i Marija.

Dragi brate biskupe, draga braćo svećenici i dragi narode Božji. Započet ćemo ovo naše zajedničko razmišljanje jednom od posljednjih misli iz odlomka iz evanđelja koji nam je upravo naviješten, a gdje smo čuli kako je Ivan rastao i duhom jačao. Danas, naime, na svetkovinu Ivana Krstitelja koju slavimo kao onu koja je danas po redu u našem liturgijskom kalendaru. Ali kad smo okupljeni u povodu sto i pedesete godišnjice rođenja i sedamdesete godišnjice rođenja za nebesa oca Gerarda, odnosno oca Grge, kako sam pročitao da su ga ovdje rado zvali. Sva pouka i svetoga Ivana Krstitelja i sluge Božjega čije obljetnice su nas danas ovdje okupile, poručuju nam kako nam je zadaća rasti i duhom jačati. Svo nasljedovanje s naše strane njihovih primjera, draga braćo i sestre, svodi se na to. Rasti svakodnevno i u svakom smislu i duhom jačati kao Isusovi sljedbenici i njegova Božja dobra djeca. Danas kad smo okupljeni oko primjera svetosti Ivana Krstitelja, moramo se prisjetiti da on stoji na početku onoga što zovemo Isusov način povijesti spasenja. Njegova je uloga, obično se pripovijeda, bila u tome da pripravi narod Gospodnji na Isusov dolazak. I istina je da je to njegova časna uloga bila. No, u tom njegovom izvršavanju vlastitoga poslanja postoji i još časniji trenutak. To je onaj kad je Ivan vjerom kojom je bio obasut prepoznao u svom rođaku Isusu Gospodina i kad ga je pokazao kao takvoga drugim u svojoj generaciji riječima: "Evo jaganjca Božjega, evo onoga koji oduzima grijehe svijeta." Ovo prepoznavanje Isusa kao našega Gospodina i kao jaganjca Božjega koji spašava sve ljude, ponajprije tako što poništava i oprašta njihove grijehe, jest poslanje, draga braćo i sestre, cijele Crkve kroz svo vrijeme njezina postojanja jest poslanje svakoga Isusova učenika, bez obzira je li to biskup, svećenik, redovnik, redovnica ili običan Kristov vjernik. U vjeri prepoznati da Krist jest Gospodin, da on jest jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta sva je čast i svo poslanje cijele Crkve i svakoga Isusova učenika. Stoga, zahvaljujući za taj sjajan primjer Ivana Krstitelja, ponajprije ispovijedanje vjere u Kristovo božanstvo i njegovo spasiteljsko poslanje, zahvaljujemo dragome Bogu i za sve one koji su osobito na svetački način nakon Ivana kao Božji poslanici na ovome svijetu prepoznavali i vjerom ispovijedali Krista Gospodina i naviještali ga drugima kao onoga koji spašava ponajprije tako što oprašta i liječi sve grijehe i sve ljudske slabosti. Svetost, draga braćo i sestre, jest nešto što je ponajprije naša želja, naš plan, naše nastojanje i željeti biti poput ovih velikih likova nikako ne može biti smatrano umišljenošću i ne daj Bože ohološću, nego se radi o izvornoj kršćanskoj želji koju u vlastitom životu treba njegovati s poniznošću, kao što je to činio Ivan Krstitelj. Naime, svetost Crkve i svetost njezinih članova jedina je ispravna povijest Crkve. Sve u Crkvi što nije svetost i pogotovo ono što je, ne daj Bože, u sukobu sa svetošću, nije povijest Crkve, nego anti-povijest Crkve. Sveci su jedini autentični i jedini do kraja ostvareni Isusovi učenici. I zato jesu jedina i autentična povijest Crkve na Kristov način jer ih je mnogo. Neka njihova imena znademo, ali znademo i da postoji ogroman broj onih čija imena ne znamo u formalnom smislu kao svece, pa ih jednom riječju nazivamo općinstvo svetih. Sve njih anonimne za naše znanje, ali stvarne u Božjem viđenju molimo večeras za zagovor kako bi svatko od nas rastao svakodnevno i duhom jačao, kao što je Ivan sazrijevao i u svom proročkom i u svom vjerničkom poslanju. Upamtimo, draga braćo i sestre, barem ovu misao da je prava povijest kršćanstva i prava povijest Crkve jedino ona koja se naziva povijest svetosti, a da je sve drugo u Crkvi njezina anti-povijest u toj mjeri u kojoj je u sukobu sa svetošću. Molimo dakle dragoga Boga večeras da nas blagoslovi ponajprije željom, a onda i nastojanjem da nasljedujemo primjere onih koji su se ugradili i svojim riječima i svojim nakanama i svojim mislima i svojim djelovanjem u ono što obično nazivamo povijest spasenja, Isusov način spašavanja ljudskoga roda i svih Božjih stvorenja. Molimo dragoga Boga da Ivan Krstitelj koji nadahnjuje mnoge druge svece, a koji je, ponovimo to, prepoznao Krista Gospodina, bude i nama koji ono što je on učinio ponavljamo doslovce na jedan drukčiji način, ali ponavljamo svaki put kad slavimo svetu misu. U liku Isusa došao je Krist Gospodin, druga božanska osoba i Ivan ga prepoznaje kao Spasitelja i ispovijeda da je on Jaganjac Božji. Ista stvarnost samo na euharistijski način, draga braćo i sestre, događa se svaki put kad slavimo svetu misu. I večeras za vrijeme ovoga euharistijskoga slavlja pod prilikama kruha i vina Krist Gospodin bit će i jest prisutan u ovoj crkvi i govorio je po odlomcima iz Svetoga pisma koji su nam naviještani kao riječ Božja. Prisutan je i riječju i stvarno pod prilikama kruha i vina. Cijela Crkva nasljedujući primjer Ivana Krstitelja ponavlja ono što je on učinio. Evo Jaganjca Božjega i večeras ćemo ponoviti pod kraj svete mise. Dakle, Ivanove riječi kojima je on ispovjedio vjeru u Krista Gospodina i nazvao ga pred ostalim suvremenicima Jaganjcem Božjim koji spašava je poslanje Crkve koja to ostvaruje na misterijski način u obliku sakramenta euharistije. Zazivamo i večeras dolazak u ljudsko društvo Krista Gospodina. Ne ovaj put u tijelu ljudskome, nego pod prilikama kruha i vina, ali ga zazivamo kao svoga Spasitelja i Jaganjca Božjega da nama, osobito večeras ovdje okupljenima, oprosti sve naše slabosti i mane i privede nas na svjetlo Kraljevstva Božjega. U tom nizu od Ivana Krstitelja pa do danas, draga braćo i sestre, bezbrojan je dakle niz slugu Božjih koji su svetost ostvarili u svome životu. Za nas obične smrtnike, slabe ljude, oni su ponajprije stvaran dokaz da je svetost u ljudskom životu moguća. I s druge strane da je obraćenje, bez obzira na dubinu padova koje se čovjeku mogu dogoditi, također moguće. Pretpostavka, naime, svakoga oblika kršćanske svetosti jest obraćenje, želja za novim, za boljim, za drukčijim, za svjetlijim nego li je bilo ono jučer. Zahvaljujemo dragome Bogu i za primjer Gerarda koji je danas u stanju sluge Božjega. Zahvaljujemo dragome Bogu što u povodu sto i pedesete obljetnice njegova rođenja i sedamdesete obljetnice njegovoga, recimo tako, rođenja za nebesa smo večeras ovdje okupljeni i zaista je sretna okolnost da je cijela nadbiskupija ovu godinu njemu posvetila, njemu ponajprije u obliku njegove duhovnosti, njegova načina svjedočenja za Krista Gospodina, njegova načina življenja svećeničke službe, njegova načina posredovanja Božjega milosrđa, njegova načina propovijedanja i svjedočenja dobrote i pogotovo njegov način opraštanja obraćenima u sakramentu svete ispovjedi. Pročitao sam da je nekada napisao kako najveći sveci nisu oni koji su najmanje sagriješili, nego oni koji su najviše ljubili. Nema, draga braćo i sestre, ni čovjeka, a ni sveca koji nije griješio. I veličina svetosti ničija, pa ni Ivana Krstitelja, ne mjeri se količinom maloga broja njegovih grijeha, nego količinom ljubavi prema Bogu i prema braći i sestrama, grijesima usprkos iz kojih se čupao, molio Božje oproštenje i nasljedovao primjer poniznosti Krista Gospodina. Stoga molimo dragoga Boga da po zagovoru svih svetaca slugu Božjih, također slugu Božjega Gerarda, kad to bude volja Božje providnosti, dovede na čast oltara. I neka njegova duhovnost koja vas ovdje okuplja i koja nas je večeras u povodu ovih velikih obljetnica zajedno dovela na ovo euharistijsko slavlje, bude još jedna prigoda za zahvalu Kristu Gospodinu za njegov dolazak. Zahvala Ivanu Krstitelju što ga je prepoznao i nazvao pravim imenom. Zahvala što smo članovi Crkve koja Ivanov primjer svaki put kod slavlja euharistije doslovce ponavlja. I zahvala što ćemo mi to također večeras ovdje učiniti. Neka nas sve to, nasljedovanje primjera svetaca i osobito ispovijedanje vjere u Krista Gospodina, Jaganjca koji oprašta grijehe, privede u stanje da svakodnevno rastemo i svakodnevno jačamo. Jer jedino to jest put svetosti i jedino to jest put nasljedovanja primjera Ivana Krstitelja i zajedno s njim primjera Krista Gospodina. Amen.