Homilija biskupa Palića na spomendanu bl. fra Serafina Glasnovića Kodića i bl. don Antona Muzića

Donosimo u cijelosti homiliju mostarsko-duvanjskog biskupa Petra Palića izrečenu u srijedu 5. studenoga u Župi Bezgrešnog začeća BDM u zagrebačkoj Dubravi, prigodom misnog slavlja u čast blaženih mučenika fra Serafina Glasnovića Kodića i don Antona Muzića.

Bl. Fra Serafin Glasnović Kodić i bl. don Anton Muzić

Zagreb-Dubrava, 5. studenoga 2025.

Braćo svećenici,

draga braćo i sestre!

1. S velikom radošću okupljamo se danas u ovom svetom trenutku, kako bismo proslavili i zahvalili Bogu za neizmjeran dar svjedočanstva vjere, nade i ljubavi koje su nam ostavili Blaženi Serafin Glasnović Kodić i don Anton Muzić. Ovo naše okupljanje i ovo slavlje nije samo prilika prisjetiti se njihovih života, nego i da duboko u srcu upijemo snagu i hrabrost koju su oni pokazali u najtežim trenucima svoga života, svjedočeći svoju vjeru, svećeništvo i ljubav prema Bogu i Crkvi.

Danas, dok slavimo njihovo mučeništvo, svjesni smo da nam ovi mučenici ostavljaju ne samo primjer hrabrosti, nego i živo svjedočanstvo vjernosti Kristu i Njegovoj Crkvi. Oni nisu samo žrtvovali svoje živote, nego su to učinili iz ljubavi prema Bogu i svome narodu. I baš kao što nas Isus poziva da budemo Njegovi učenici, oni su pokazali što znači nositi svoj križ i slijediti Ga do kraja, bez obzira na cijenu.

Danas se sjećamo njihove žrtve, ali se također prisjećamo i njihovih života, života koje su živjeli u ljubavi prema Bogu i bližnjemu, u službi istine i pravde, i u hrabrosti koju samo Božja milost može podariti.

I zato, braćo i sestre, radost slavlja koju danas doživljavamo, nije samo radost sjećanja, već i poziv da se pitamo: Kako mi živimo svoju vjeru? Jesmo li spremni poput naših blaženika odabrati Krista, nositi svoj križ i ostati vjerni do kraja?

2. Današnje Evanđelje suočava nas s jednim od najzahtjevnijih odlomaka u cijelom Svetom pismu. Isus se okreće velikom mnoštvu koje Ga prati i kaže: “Ako tko dođe k meni, a ne mrzi svoga oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i samoga sebe, ne može biti moj učenik” (Luka 14,26). Ove riječi nisu ugodne. Nisu ni trebale biti.

Ali na današnji dan, dok slavimo život i svjedočanstvo Blaženog Serafina Glasnovića Kodića i don Antona Muzića, ove riječi postaju stvarne i opipljive. Ove riječi postaju stvarnost u životima dvojice hrvatskih svećenika iz Janjeva i Letnice, s Kosova, koji su točno razumjeli što Isus traži.

Bit ću veoma jasan u vezi s time tko su ti ljudi bili. Oni nisu bili samo mučenici Katoličke Crkve, iako to doista jesu, prepoznati, od Crkve proglašeni i štovani kao blaženici. Bili su hrvatski svećenici, sinovi hrvatskog naroda, rođeni u mjestima najstarije hrvatske dijaspore. I ovo nije nevažan detalj. To je ključno za razumijevanje njihovog svjedočanstva. Ima, nažalost, onih koji niječu njihov identitet, koji bi prepisivali njihovu povijest, koji bi ukrali čak i njihovo sjećanje. No, istina je važna. Identitet je važan. Ovi ljudi bili su Hrvati koji su dali svoje živote za Krista, i njihov hrvatski identitet bio je dio dara koji su ponudili Bogu.

3. Godine 1945., kada je komunistički režim Envera Hoxhe počeo sustavno progoniti Crkvu u Albaniji, blaženi fra Serafin i don Anton suočili su se s izborom o kojem Isus govori u današnjem Evanđelju. Mogli su se odreći svoga svećeništva, redovništva, zanijekati svoju vjeru, napustiti svoje vjernike i nastaviti živjeti. Ili su mogli ostati vjerni i umrijeti. Izabrali su Krista. Izabrali su križ i svoja tijela i živote suobličili raspetom Kristu mučeničkom smrću: fra Serafin u svibnju 1947.,u svojoj 54. godini života, a don Anton u proljeće 1948. godine u svojoj 27. godini života.

A upravo ta ljubav prema Kristu i vjeri, koja je ispunjenje svih zapovijedi, bila je temeljna snaga mučenika poput bl. fra Serafina i don Antona. Sv. Pavao nam u Poslanici Rimljanima poručuje: „Nikomu ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite.“ (Rim 13,8). Ljubav prema Bogu i bližnjemu, kako piše Pavao, ispunjava sav zakon. I naši mučenici, u svojim posljednjim trenucima, pokazali su što znači ljubav koja ne poznaje granice, ljubav koja ne čini zlo bližnjemu, nego njih same čini svetima i postojanima u vjeri. Njihova je ljubav bila poput one koju Pavao opisuje: bez kompromisa, bez straha, bez obzira na cijenu.

4. Isus kaže u našem Evanđelju: „Tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!“ (Luka 14,27). Za bl. fra Serafina i don Antona, ovo nije bila metafora. U komunističkim zatvorima Albanije nosili su doslovne križeve: križ mučenja, križ izolacije, križ gledanja kako njihova subraća svećenici bivaju ubijeni, križ svijesti da bi samo jedna riječ odricanja mogla okončati njihovo trpljenje.

U današnjem Evanđelju, prije nego što govori o križu, Isus pripovijeda dvije parabole, o čovjeku koji gradi kulu i o kralju koji ide u rat. Obje priče imaju istu poruku: izračunajte cijenu. Razmislite što će to zahtijevati. Ne počinjite ako niste spremni završiti.

Naši blaženi mučenici izračunali su cijenu. Znali su što će odanost zahtijevati. Režim nije skrivao svoje namjere. Izbor je bio jasan: surađivati ili umrijeti. I oni su izabrali radije umrijeti nego iznevjeriti Krista, Njegovu Crkvu ili svoj svećenički identitet.

5. Ali ovdje moramo pogledati dublje. Zašto je njihov identitet tako važan? Zašto inzistirati na ovom pitanju kada neki mogu reći: “Nismo li svi mi samo katolici? Nismo li svi samo kršćani?”

Da, svi smo mi katolici. Da, svi smo mi jedno u Kristu. Ali Bog nas ne stvara kao apstraktna, univerzalna bića. Stvara nas kao posebne ljude, na posebnim mjestima, s posebnim jezicima, kulturama i povijestima. Kada je Bog postao čovjekom u Isusu Kristu, nije postao generički ljudsko biće. Postao je židovski muškarac, u određenom vremenu i na određenom mjestu, govorio je aramejski, živio unutar specifične kulturne tradicije.

Drugi vatikanski koncil nas uči da Crkva obogaćuje raznolikost naroda i kultura. Svaka nacija, svaki narod, donosi svoje darove univerzalnoj Crkvi. Hrvatski narod je Crkvi dao svetce i mučenike, teologe i misionare, bogatu duhovnu tradiciju. Blaženi fra Serafin i don Anton dio su tog dara.

Negirati njihov hrvatski identitet, tvrditi da su nešto što nisu, nije samo povijesna neistina, to je duhovna krađa. Oduzima hrvatskom narodu pravo na naslijeđe svetosti. Oduzima sveopćoj Crkvi razumijevanje kako milost djeluje kroz specifične kulture i narode.

6. I ovo nas dovodi do ključne istine za naše vrijeme: očuvanje identiteta ne protivi se kršćanskoj univerzalnosti. To je način na koji doprinosimo toj univerzalnosti. Kada nam Isus u današnjem Evanđelju kaže da se moramo “odreći svega što posjedujemo” kako bismo bili Njegovi učenici (Luka 14,33), On od nas ne traži da se odreknemo svog identiteta koji nam je Bog dao. On od nas traži da ga pravilno nosimo, ne kao idol, ne kao oružje protiv drugih, nego kao dar koji ćemo ponuditi.

Blaženi fra Serafin i don Anton nikada nisu koristili svoj hrvatski identitet kao razlog za mržnju prema drugima ili za nijekanje duhovne tradicije i identiteta drugih. Živjeli su među Albancima. Pomagali su Albancima. Voljeli su svoje albanske susjede. Ali nisu prestali biti Hrvati kako bi to činili. Njihova ljubav bila je ukorijenjena u njihovom identitetu, a ne protivna njemu.

7. Braćo i sestre, to je model i za sve nas danas. U svijetu koji često zahtijeva da izbrišemo svoje identitete u ime jedinstva, ili suprotno, da oružjima svojih identiteta napadamo druge, ovi mučenici nam pokazuju treći put: da cijenimo tko smo kao dar od Boga, da taj dar stavimo u službu sveopće Crkve i da budemo spremni prije umrijeti nego negirati bilo koji dio istine, uključujući istinu o tome tko smo.

Kada za nekoliko trenutaka primimo Euharistiju, primit ćemo Krista koji je isti za sve narode. Ali primit ćemo Ga kao bilo koji drugi narod koji je Bog stvorio. I tako mora biti. Euharistija ne briše naše identitete, ona ih posvećuje. Čini ih svetima. Pretvara ih u darove ljubavi.

Blaženi Serafine, bl. don Antone i bl. fra Alojzije, molite za nas. Pomozite nam shvatiti cijenu, nositi svoje križeve i ostati vjerni svakoj istini, bez obzira na cijenu.

Amen.