Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 5. studenog

Papa Lav XIV. na redovnoj općoj audijenciji u srijedu 5. studenoga održao je katehezu u sklopu ciklusa „Isus Krist naša nada“ naslovljenu „Uskrsnuće Kristovo i izazovi suvremenoga svijeta“ o temi „Uskrs daje nadu svakodnevnom životu“. Katehezu donosimo u cijelosti, preuzetu od Informativne katoličke agencije:

LAV XIV.

OPĆA AUDIJENCIJA

Trg sv. Petra

Srijeda, 05. studenoga 2025.

CIKLUS KATEHEZÂ – JUBILEJ 2025.

Isus Krist naša nada

IV. Uskrsnuće Kristovo i izazovi suvremenoga svijeta

3. Uskrs daje nadu svakodnevnom životu

Draga braćo i sestre, dobar dan! Dobro došli svi.

Isusov Uskrs nije događaj koji pripada nekoj davnoj prošlosti, zapečaćen u tradiciji poput tolikih drugih epizoda ljudske povijesti. Crkva nas uči da se svake godine na Uskrsnu nedjelju, a svakoga dana u euharistijskom slavlju, živo spominjemo Kristova uskrsnuća, jer se u euharistiji na najpotpuniji način ostvaruje obećanje Uskrsloga: „Evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta“ (Mt 28,20).

Zato je pashalno otajstvo središte kršćanskog života, oko kojega se okreću svi drugi događaji. Možemo, bez ikakva sentimentalizma, reći: svaki je dan Uskrs. Ali kako to živjeti? Iz trenutka u trenutak proživljavamo različita iskustva: bol, patnju, tugu, isprepletenu s radošću, čuđenjem, mirom. A kroz sve te situacije ljudsko srce čezne za puninom, za dubokom srećom.

Velika filozofkinja 20. stoljeća, sveta Terezija Benedikta od Križa (Edith Stein), koja je duboko promišljala otajstvo ljudske osobe, podsjeća nas na tu stalnu težnju prema ispunjenju: „Ljudsko biće uvijek ponovno čezne da mu bude darovano postojanje, kako bi moglo zahvatiti ono što mu trenutak daje, ali mu istodobno i oduzima“ (Essere finito [Biti konačan] i Essere eterno [Biti vječan]. Per una elevazione al senso dell’essere, Rim, 1998., str. 387). Uronjeni smo u granice, ali smo i trajno usmjereni na njihovo nadilaženje.

Uskrsna poruka je najradosnija i najpotresnija vijest koja je ikada odjeknula kroz povijest. To je „Evanđelje“ u pravom smislu riječi: svjedočanstvo pobjede ljubavi nad grijehom i života nad smrću. Zato je ona jedina sposobna utažiti čovjekovu žeđ za smislom koja muči njegov um i srce. Čovjek je nošen nutarnjim pokretom prema „onostranome“ koje ga neprestano privlači. Ništa prolazno ne može ga zadovoljiti. Težimo beskonačnom i vječnom. A to se sudara s iskustvom smrti – koje nam se približava kroz patnju, gubitke i neuspjehe. Od smrti, kako pjeva sveti Franjo, „nijedan živi čovjek ne može pobjeći“ (Pjesma brata Sunca).

No sve se mijenja onoga jutra kada su žene, došavši na grob da pomažu Gospodinovo tijelo, pronašle prazan grob. Pitanje koje su mudraci s Istoka postavili u Jeruzalemu: „Gdje je taj novorođeni kralj Židovski?“ (Mt 2,1-2) nalazi svoj konačni odgovor u riječima tajanstvenog mladića u bijelom, koji na uskrsno jutro govori ženama: „Isusa Nazarećanina, Raspetoga, tražite. Nije ovdje! Uskrsnuo je.“ (Mk 16,6).

Od toga jutra do danas, Isus nosi novi naslov: Živi. On sam se u Otkrivenju predstavlja ovako: „Ja sam Prvi i Posljednji, i Živi! Mrtav bijah, a evo živim u vijeke vjekova“ (Otk 1,17-18). U njemu imamo sigurnost da uvijek možemo pronaći polarnu zvijezdu prema kojoj usmjeravamo svoj život – i onda kada se čini kaotičnim, nejasnim, ispunjenim patnjom i zlom u svim njegovim oblicima. Razmatrajući otajstvo uskrsnuća, nalazimo odgovor na žeđ za smislom.

Pred našom krhkom ljudskošću uskrsna poruka postaje lijek i ozdravljenje – ona hrani nadu pred strašnim izazovima koje nam život svakodnevno donosi, bilo osobno bilo na razini cijeloga svijeta. Iz perspektive Uskrsa Put Križa (Via Crucis) postaje Put svjetla (Via Lucis). Potrebno je ponovno okusiti i razmatrati radost nakon boli, proći u novom svjetlu sve etape koje su prethodile Uskrsu.

Uskrs ne uklanja križ, ali ga pobjeđuje u čudesnom dvoboju koji je promijenio ljudsku povijest. I naše vrijeme, opterećeno tolikim križevima, zaziva zoru uskrsne nade. Kristovo uskrsnuće nije ideja ni teorija, nego Događaj – temelj naše vjere. On, Uskrsli, po Duhu Svetome i danas nas na to podsjeća, da bismo bili njegovi svjedoci i ondje gdje ljudska povijest više ne vidi svjetlo na obzoru. Uskrsna nada ne razočarava. Istinski vjerovati u Uskrs kroz svakodnevni život znači dopustiti da nas on preobrazi – kako bismo i mi preobražavali svijet snagom blage i hrabre kršćanske nade.

* * *

Braćo i sestre,

pozivam vas da se pridružite mojoj molitvi za sve koji su pogođeni oružanim sukobima u različitim dijelovima svijeta. Posebice mislim na Mjanmar i potičem međunarodnu zajednicu da ne zaboravi mjanmarski narod te da pruži potrebnu humanitarnu pomoć.

Upućujem srdačnu dobrodošlicu vjernicima koji govore talijanskim jezikom. Posebno pozdravljam skupinu GEN 3 Pokreta fokolarina, Sestre Naše Gospe od Dobrog Pastira, te vjernike iz Astija, Castel del Piana i Laurije.

Pozdravljam također Salezijanski oratorij iz Caserte, Ugostiteljsku školu „Filippo De Cecco“ iz Pescare i Talijansku udrugu katoličkih učitelja.

S osobitom naklonošću pozdravljam sudionike Jubilarnog dana agro-okoliša: dragi prijatelji, zahvaljujem vam na vašem dragocjenom radu po kojem nastaju plodovi zemlje i potičem vas da posvetite svu pažnju brizi za stvoreni svijet.

Na koncu, pozdravljam mlade, bolesne osobe i novovjenčane supružnike.

Nedavni blagdan Svih svetih potiče me na razmišljanje o zajedničkom pozivu na svetost: svi smo pozvani biti sveti. Stoga vas pozivam da se sve više prianjate uz Krista, slijedeći mjerila istine kojima su nam sveci dali primjer.

Svima moj blagoslov!