Propovijed nadbiskupa Vukšića na đakonskom ređenju u sarajevskoj katedrali

Na Svjetski misijski dan u nedjelju, 18. listopada, u sarajevskoj katedrali Srca Isusova pod pontifikalnim misnim slavljem vrhbosanski nadbiskup metropolit Tomo Vukšić u koncelebraciji vojnog ordinarija u BiH Mire Relote, provincijala Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Zdravka Dadića, generalnog vikara Vrhbosanske nadbiskupije mons. Slađana Ćosića, tridesetak svećenika te uz sudjelovanje brojnih vjernika za đakone je zaredio sedmoricu kandidata, među njima i četvoricu s afričkog kontinenta. Tom prigodom vrhbosanski nadbiskup izrekao je propovijed koju u donosimo u cijelosti:

NEKA SVAKI JEZIK ISPOVIJEDA, DA ISUS KRIST JEST GOSPODIN

Misijska nedjelja i ređenje đakona

Sarajevo, 18. listopada 2026.

Ovom Euharistijom sudjelujemo u slavlju dana Gospodnjega s dvostrukom radošću. Ponajprije, zajedno s cijelom Katoličkom Crkvom, ovu nedjelju obilježavamo kao dan posebno posvećen misijskom poslanju, misionarima i svima koji na bilo koji način pomažu i podržavaju, molitvom i doprinosima, plemenito djelo širenja Evanđelja i zasađivanja novih zajednica Crkve Kristove. S druge strane, radosni smo što će upravo za vrijeme ove Mise red đakonata primiti sedmorica naše braće: trojica Hrvata iz ovoga starog dijela Crkve, koji svoje daleke početke ima čak u propovijedanju i djelovanju jednog učenika apostola Pavla (usp. 2 Tim 4,10), i četvorica iz afričkih zemalja Ugande, Malavija, Burundija i Ruande, mladih crkvenih zajednica koje su nastale tijekom novijih stoljeća kao plod misionarskoga djelovanja. To su dvije teme života Crkve Kristove, misije i sakrament reda, koje se vrlo sretno danas povezuju u jednu cjelinu.

I.

Isus je postao čovjek, da ljude vrati u stanje dobrote, da ljudsko stvorenje ne bude daleko od života Božjega, da ljudi odlože prijašnje ponašanje, staroga čovjeka, kojega, kako piše apostol Pavao, varave požude vode u propast, i da obuku novoga čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine, odnosno da započnu novi život u Kristu. (Usp. Ef 4,22-24). Osim što je postao čovjek i uskrsnuo radi vječnog spasenja svakoga čovjeka, Isus je došao u ovaj svijet također zato da i njega svojim primjerom i naukom preobrazi, kako bi mogli zaživjeti novo nebo i nova zemlja, veliki i sveti Šator Božji s ljudima, u kojemu će Bog prebivati s njima, odnosno kako bi svi narodi i rase bili složan narod Božji, a on Bog s njima. (Usp. Otk 21,1).

U svrhu spasenja čovjeka i nastanka novoga neba i nove zemlje, Isus se poslije uskrsnuća više puta ukazivao nekim svojim učenicima i poticao ih da nastave njegovo djelo. Oni su potom o svom iskustvu kazivali drugima koji su ih, međutim, slušali uglavnom s nevjericom. U tom nizu ukazanja, neposredno prije uzašašća Isus se ukazao također jedanaestorici apostola dok su, kako veli sveti tekst, bili za stolom. I nakon što je prekorio njihovu nevjeru i okorjelost srca jer nisu povjerovali onima, koji su već prije vidjeli Isusa uskrsla od mrtvih, te nakon što ih je svojim ukazanjem osokolio i ojačao njihovu vjeru, rekao im je: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju." (Mk 16,15). U nastavku istog izvještaja evanđelist Marko kazuje da je Gospodin Isus, pošto je to rekao apostolima, bio uzet na nebo i sjeo zdesna Bogu. Ohrabreni apostoli pak, poslušni Isusovoj želji, otišli su i propovijedali posvuda, a Gospodin je surađivao u njihovu djelovanju i utvrđivao Riječ popratnim znakovima. (Usp. 16,19-20).

II.

Riječi da učenici pođu po svijetu i navješćuju evanđelje svemu stvorenju istovremeno su Isusova želja i zapovijed i poznate su pod imenom „sveopće poslanje" Crkve i odnosi se doslovce na svakoga njezina člana. Ono je sveopće, jer uključuje sve učenike u smislu, da je vršenje toga poslanja moralna obveza svakoga kršćanina, sastavni dio njegova identiteta, i da nitko nije oslobođen obveze biti aktivan svjedok evanđelja, naravno u skladu sa službom koja mu je povjerena i u mjeri u kojoj mu je to moguće. Ovo poslanje je sveopće također u povijesnom smislu, što znači da je svaki dan ljudske povijesti, sve do kraja vremena, jednako predviđen za njegovu provedbu. Poslanje je sveopće i u zemljopisnom smislu, jer cijela Zemlja je stvorenje Boga, kojemu je drag svaki njezin dio te stoga želi da se posvuda čuje Riječ Božja. No općenitost ovoga poslanja osobito je draga, jer ona neprolazno uključuje i zauvijek, u vrijednosnom smislu, u istu ravan stavlja sve ljude, narode i rase te njihove jezike i kulture. Naime, kako je napisao još apostol Pavao, Bog je Krista, koji je trajan lik Božji, preuzvisio i darovao mu ime nad svakim imenom. Učinio je to zato da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ i da se na svakom jeziku ispovijeda vjera, da Isus Krist jest Gospodin, a sve na slavu Boga Oca. (Usp. Ef 2,9-11).

III.

Osim svjedočenja Evanđelja u redovitim prilikama života i djelovanja, u svrhu širenja Evanđelja mnogi su kršćani, posebice svećenici, redovnici i redovnice, a u novije vrijeme i brojni vjernici laici, odlazili u daleke krajeve i među ljude, koji nisu poznavali Krista. Širili su radosnu vijest Evanđelja i ugradili svoje živote u nastanak novih crkvenih zajednica i njihov rast. Tako je bilo od prvih apostolskih vremena i ostalo sve do misionara naših dana.

Danas u ovom Euharistijskom slavlju u sarajevskoj katedrali svjedoci smo velikoga dara Božjeg u obliku sretnoga događaja, u kojemu smo svjedoci susreta i suradnje Crkve iz Europe i crkvenih zajednica iz Afrike. Ovaj događaj je plod ponajprije općega poslanja kršćana u službi širenja Evanđelja. On je plod također posluha tom poslanju i spremnosti naše pokrajinske Crkve, a u ovom primjeru Franjevačke provincije Bosne Srebrene i Vrhbosanske nadbiskupije te njihovih odgojnih i obrazovnih ustanova, da u službi općega poslanja Crkve pomognu zajednicama u Africi. Ovaj događaj je isto tako plod otvorenosti afričkih crkvenih zajednica, da osluškuju iskustva starijih Crkava i prihvate njihovu pomoć. Stoga srdačno čestitam i zahvaljujem našim odgojnim ustanovama i Bogoslovnom teološkom fakultetu koji su, kroz odgoj i studij ovih đakona, koji potječu iz raznih naroda, rasa, jezika i kultura, utjelovili Isusovo opće poslanje i djelom ga danas radosno pokazuju crkvenoj i društvenoj javnosti. Zahvaljujem također i dvjema afričkim franjevačkim zajednicama za povjerenje, koje su imali i poslali nam svoje kandidate radi priprave za redovničko i svećeničko zvanje. Isto tako, čestitam i zahvaljujem njihovim roditeljima, župnim zajednicama, odgojiteljima i svima koji su ih podržavali tijekom njihove priprave.

Radujemo se s braćom koja će danas primiti red đakonata, čije ređenje je zaista privilegirani događaj općega poslanja na djelu. Drago nam je također što će sva sedmorica u narednim mjesecima zajedno obaviti dodatnu pripravu i usporedno svoje đakonsko pastoralno iskustvo stjecati u župnim zajednicama naše Nadbiskupije u koje će biti raspoređeni. Oni će, pripravljajući se za svećeničko ređenje, krštavati, vjenčavati, predvoditi sprovodne obrede, naviještati evanđelje, propovijedati i održavati vjeronaučne pouke, u čemu im želimo svaki Božji blagoslov. I naravno, čestitam vama, dragi đakoni, i radujem se budućoj suradnji s vama u izvršavanju Kristove zapovijedi koja je naše zajedničko poslanje.