Nadbiskup Vukšić i arhiepiskop Hrizostom potpisali Zajedničku izjavu u povodu 1700. godišnjice Nicejskoga sabora

Nadbiskup i metropolit vrhbosanski mons. Tomo Vukšić i arhiepiskop sarajevsko-srebrenički i mitropolit dabrobosanski Hrizostom potpisali su u Sarajevu 5. studenog Zajedničku izjavu u povodu 1700. godišnjice Nicejskoga sabora na početku međunarodnog znanstvenog simpozija „Nicejski koncil i njegovo naslijeđe: izazovi i perspektive u suvremenom teološkom diskursu” koji se 5. i 6. studenoga održava na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.

Izjavu prenosimo u cijelosti.

Zajednička izjava u povodu 1700. godišnjice Nicejskoga sabora

1. Gospodin, dobri Promislitelj i darežljivi Pastir, dao je našem naraštaju čast, ali i obvezu da slavimo veliki jubilej – sedamnaest stoljeća od dana kada su se u maloazijskoj Niceji, današnjem Izniku, sabrali kršćanski biskupi, teolozi i svećenici na Prvom ekumenskom saboru. Njime je započela nova epoha u životu Kristove Crkve, a baštinici te epohe i tog sabora danas su svi kršćani koji se sa svetom ljubavlju sjećaju ovog značajnog događaja, svojevrsne prekretnice u životu Doma Očeva i Tijela Kristova. Zato smatramo svojom dužnošću da se najprije umom i srcem vratimo u to vrijeme, a zatim da se zapitamo: kako se to Nicejski sabor odražava u našoj današnjici i u svijetu oko nas?

2. Prije 1700 godina, na domaku Carigrada koji je još bio carsko gradilište, u drevnoj Niceji, čije je samo ime najavljivalo pobjedu kršćanstva, okupilo se više od 300 biskupa na saboru kojim će započeti era ekumenskih sabora. Razlog za saborovanje nije bio malen: aleksandrijski svećenik Arije uzbudio je najprije svoju mjesnu Crkvu, a zatim i cijeli tadašnji svijet pogrešnim učenjem o Sinu Božjem. Iako asketskog života, popularan među ranim redovništvom i narodom, Arije je započeo rat protiv onoga što je i tada i danas bilo najvažnije uvjerenje kršćanstva – protiv biblijski potvrđenog i apostolskom Predajom utvrđenog učenja o Bogu kao istinskom i vječnom Ocu svoga Sina i Mudrosti (Iv 1,1).

Mnoštvo teologa od tada do danas istraživalo je uzroke Arijeva krivovjerja. Je li ga tako naučio njegov učitelj, antiohijski prezbiter Lucijan, i sam sklon pogrešnim tumačenjima Svetog pisma, ali manje uporan od svojeg učenika u nastojanju da druge uvjeri u svoje zablude? Ili je uzrok bila pogrešna vizija monoteizma u kojoj nije bilo mjesta za ono najvažnije što nam je objavljeno i potvrđeno u Kristu – za radosnu vijest o Bogu kao vječnom prožimanju Oca, Njegova Sina i Njegova Duha Svetoga? Ili je Arije bio zaveden pogrešnim i apstraktnim filozofskim učenjima o Bogu kao bezličnom Jednom, koji nikada ne može biti u istinskom odnosu ni s kim drugim? Ma koji bio razlog, Arijevo učenje o tome da Sin Božji, Krist, nije istinski Sin nego samo prvotno stvorenje, uzburkalo je duhove u Aleksandriji. Pokušao je tamošnji dobri pastir i razboriti teolog, biskup Aleksandar, Ariju objasniti besmislenost njegova shvaćanja, ukazujući mu da Sveto pismo Krista naziva „odsjajem slave Očeve i otisak bića Njegova“ (Heb 1,3), ali oholi prezbiter nije htio poslušati svojeg biskupa. I ne samo da se nije odazvao pozivu na pokajanje, nego je počeo okupljati sve one koji su željeli da Radosnu vijest kršćanstva svedu na spekulaciju o Jednom koje ne rađa i ne može rađati – na bajke o Kristu koji zapravo nije Sin, o Bogu koji nije Otac i o Duhu Svetom koji je, prema Ariju, samo službena sila tog Jednog.

To je bilo vrijeme kada je sveta Kristova Crkva tek dobila prve godine mira zahvaljujući pobožnom caru Konstantinu i njegovu uvjerenju da je za dobro svake države potrebno da u njoj svi ljudi, pa i kršćani, imaju trajan mir i sigurnost. Još se nije osušila tinta na carskom potpisu Milanskog edikta 313. godine, mučenici koji su ispovijedali vjeru za vrijeme strašnih Dioklecijanovih progona još su vidali rane, porušene crkve tek su se počele uzdizati – a Arije je već oko 318. godine uznemirio Crkvu svojom drskom herezom.

Kako je stvar poprimila razmjere koje su obuhvaćale cijeli nastanjeni svijet (čak i prostore izvan granica Rimskog Carstva), bilo je nužno sazvati takav sabor na kojem će se svi biskupi iz cijelog svijeta sastati na jednom mjestu i posvjedočiti istinsku vjeru. Sam car shvatio je da je to i njegova briga, i briga njegove države. Uputio je pozive na sve četiri strane svijeta i zaista su sa svih strana – od Španjolske do Perzije, i od današnje Njemačke do južnog Egipta i Sudana – došli biskupi, njih 318, u stari grad Niceju, nedaleko od Carigrada koji se oko 324. godine počeo graditi. Niceja se nalazila blizu mora, ali točno na obali jezera Askaliona, gotovo u središtu tadašnjeg svijeta, podjednako udaljena od najudaljenijih točaka Crkve čija je riječ već nadilazila granice Carstva. Sabor je započeo u svibnju i trajao do srpnja 325. godine.

Ekumenski sabori su živi događaji u kojima se očituje djelovanje Duha Svetoga kroz bogoslovlje saborskih Otaca, a ne dosadne administrativne procedure. I danas nas nadahnjuje samo upoznavanje s radom tog sabora. Predaja spominje epizodu sa sv. Nikolom Mirlikijskim, koji se, čak i fizički, suprotstavio Arijevu bezumlju. Oci su ga tada prekorili zbog načina na koji je branio vjeru, ali su pohvalili njegovu revnost u obrani pobožnosti od bezbožnosti i bestidnosti.

Zapisi svjedoče da je borba za pravovjerje bila teška i uporna. Pravovjerni Oci nalazili su u Svetom pismu retke koji su se suprotstavljali Arijevoj zabludi, naglašavajući da je Krist – Snaga Božja, Sin Božji i Riječ Božja. No, arijanci su svaku njihovu biblijsku tvrdnju izvrnuli i lukavo tumačili u suprotnom smislu. Tada su Oci odlučili da tekst ispovijesti vjere Cezarejske Crkve, koji im je bio predložak za nicejski simbol vjere, dopune izrazima koji se nisu mogli lako relativizirati: istaknuli su da je Sin „istobitan s Ocem“ i da je „iz biti Očeve“. Tako više arijanci nisu mogli smutiti vjernike tvrdeći da je Sin samo u prenesenom smislu „sin“ svojega Oca. Oci Niceje nisu učinili ništa drugo nego potvrdili ono što je sam Krist rekao: „Ja sam u Ocu i Otac je u meni“ (Iv 14,10); „Tko je vidio mene, vidio je Oca“ (Iv 14,9); „Ja i Otac jedno smo“ (Iv 10,30). Tako je nastao predložak vjerovanja koji su Oci Drugog ekumenskog sabora dopunili 381. godine i koji je ostao središtem naše vjere i danas. Izraz „istobitan“ odigrao je ključnu ulogu u definiranju granica kršćanskog pravovjerja, kako tada, tako i danas.

3. Koliki je danas značaj ovog sabora Bogom nadahnutih otaca u Niceji? Toliki, da ga je nemoguće prenaglasiti. Ne samo da su Oci sabora točno i dalekovidno odredili mjerilo osnovne kršćanske pravovjernosti, nego su nam pokazali put sabornosti, put okupljanja, put univerzalnosti Crkve kao način na koji Tijelo Kristovo odgovara na izazove vremena. Iako danas živimo u drugačijoj epohi, briga da se nađu teološki odgovori na sumnje i nemire ostaje ista.

Današnja vremena bitno se razlikuju od onih prije 1700 godina: mnogi kršćani, osobito u Europi, zaboravljaju nicejske, kršćanske korijene svoje i naše civilizacije te žive potpuno ravnodušni prema vjeri nicejskih Otaca. Velika kriza u kojoj se o dogmama kršćanstva govori s nerazumijevanjem ili otvorenim prezirom pokazuje dubinu ponora u kojem se današnja europska civilizacija nalazi. Ako se sv. Grgur Nazijanski prije 1700 godina žalio da se u Carigradu njegova vremena na tržnicama i u kupalištima raspravlja o teološkim pitanjima, danas živimo u civilizaciji u kojoj mnogi tzv. liberalni kršćani, pa i neki propovjednici, žalosno ali otvoreno govore o „zastarjelosti“ kršćanskih učenja i prevladanosti kršćanskog etosa.

Zato se pitamo: kako i kada to može biti zastarjelo učenje da Bog jest Sveto Trojstvo, da jest vječna i bezuvjetna ljubav Oca, Sina i Duha Svetoga, da je Bog toliko ljubio svijet da je i Sina svoga jedinorođenog dao da bude Žrtva prinesena za život svijeta? Kada i kako je prestalo biti važno shvaćanje da čovjek ima dostojanstvo jer ga je trojstveni Bog stvorio? Kada i kako je postalo nevažno vjerovati u Boga koji je postao čovjek da bi čovjek mogao biti „pobožanstvenjen“, postati mali bog po milosti? I čemu da se nada civilizacija u kojoj je kršćanstvo u najboljem slučaju stara kulturna baština, a često ni toliko? Je li stanje ohlađene ljubavi, moralne ravnodušnosti, porasta pobačaja i samoubojstava samo plod zaborava Nicejske vjere? Nije li civilizacija u čijem središtu više nije Bogočovjek došla do svog apsurda – jer svaki dan strahujemo od nuklearne apokalipse i gledamo tisuće ljudi kako ginu u ratovima, nedostatku ljubavi, klinikama za pobačaje i eutanazije? Nije li cijena zaborava Nicejske vjere prevelika za čovječanstvo, osobito za nekoć kršćansku Europu – južnu, sjevernu, istočnu i zapadnu? Mi mislimo i kažemo da jest. Mislimo i kažemo: jubilej 1700 godina Nicejskog sabora treba nas opomenuti i poučiti da se ponovno okrenemo vjeri u Krista Isusa, u Njegova Oca darovatelja svih dobara i Duha Svetoga koji oživljuje i uzdiže.

Ovaj jubilej treba biti poziv na preokret i pokajanje, na obnovu kršćanskih impulsa u nama i u ljudima oko nas. Pozvani smo tu vjeru svjedočiti aktivnom brigom za one za koje je Krist raspet – a to je svaki bližnji čovjek, svako ljudsko biće, nerođeno i rođeno, jer je svaki čovjek stvoren kao slika i prilika trojstvenog biblijskog Boga (Post 1,16).

U Sarajevu, 5. studenoga 2025.