Propovijed nadbiskupa Vukšića na Tijelovo

Vrhbosanski nadbiskup mons. Tomo Vukšić slavio je u četvrtak 4. lipnja svetu misu na Svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Kristove u sarajevskoj katedrali Srca Isusova. U nastavku prenosimo u cijelosti propovijed koju je mons. Vukšić uputio na Tijelovo.

 

 

Propovijed na Tijelovo

SVETI TOMA AKVINSKI: BLAGDAN SLAVNI SVETKUJEMO, USTANOVU SPOMINJEMO GOZBE ŠTO JE DADE SPAS.

Tijelovo, 4. lipnja 2026.

Svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Kristove, odnosno Tijelova, kako ju se obično naziva u hrvatskom izgovoru, je blagdan kojim Crkva ispovijeda vjeru da je Isus stalno prisutan među njegovim vjernicima pod prilikama kruha i vina. Ta Isusova prisutnost svaki put iznova se događa kad Crkva slavi Euharistiju i kad vjernici pristupaju pričesti kao svojoj duhovnoj hrani i popudbini u hodu prema vječnom spasenju.

U nizu načina ispovijedanja vjere u Isusovu prisutnost po sakramentu Euharistije na poseban način se ističe današnja svetkovina. I dok se radujemo što Isus ostaje sa svojim učenicima do kraja povijesti, pridružujemo se riječima svetoga Tome Akvinskoga, koji je nazvan i teologom Euharistije i katoličku vjeru ispovjedio riječima: „Nauke nam svete glase: / Kruh u Tijelo pretvara se, / Vino u krv Gospodnju. / Ne shvaćamo, ne gledamo, / Al’ po jakoj vjeri znamo / Što van reda biva tu. / U dva lika tu se taje / Silne stvari, kojima je / Tek vanjština razlikom / Tijelo hrana, Krv je piće, / Kristovo je ipak biće / Sve pod svakom prilikom.“

I.

Budući da je Euharistija znak i očitovanje Isusove stvarne prisutnosti, ona je samim time izvor i vrhunac svega kršćanskog života, a svi ostali sakramenti, kao i sve crkvene službe i djela apostolata, prisutnost kršćana u svijetu i svako njihovo djelovanje tijesno su povezani s Euharistijom i prema njoj su usmjereni. To je jednostavno zato što Euharistija sadrži svekoliko duhovno dobro Crkve, to jest samoga Krista (usp. KKC 1324-1327)

Euharistija je također spomen na Isusov pashalni misterij, osobito na Posljednju večeru. Ona je njegovo sakramentalno ponovno zbivanje, ali i događaj po kojemu Crkva naviješta Isusovu smrt i uskrsnuće. I tako će biti sve do Kristova ponovnoga dolaska. U tom smislu Crkva ponavlja Kristove riječi i čine. O tomu apostol Pavao poučava: „Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe“ (1 Kor 11,26). I u skladu s tom vjerom i tim naukom, svaki put kod slavlja Euharistije zajednica ponavlja: „Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo.“

Vjerna Isusovoj želji i nalogu, Crkva se od početka okupljala oko čaše blagoslovne i kruha i lomljenja kruha. O tomu svjedoče i Djela apostolska u kojima o prvoj zajednici u Jeruzalemu čitamo: „Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, u lomljenju kruha i molitvama. [...] Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu“ (Dj 2,42.46). Na drugom mjestu, u istom svetom spisu piše sveti Luka da su se učenici također u drugim mjestima sabirali lomiti kruh u prvi dan tjedna (Dj 20,7), to jest u nedjelju koja je vrlo brzo, upravo zbog sjećanja na Isusovo uskrsnuće koje se dogodilo u taj dan i zbog okupljanja zajednice na Euharistiju, prozvana Dan Gospodnji.

II.

Od apostolskih vremena slavlje Euharistije se nastavilo sve do naših dana. Uvijek je imalo isto osnovno ustrojstvo kakvo i danas nalazimo svagdje u Crkvi i tako će Isusovo vazmeno otajstvo Crkva činiti, slaviti i navješćivati do kraja vremena, sve dok Krist ponovno ne dođe.

Osnovni ustroj Euharistijskoga slavlja rane Crkve, baštinjen od apostola i sačuvan sve do danas, opisan je vrlo rano u zapisima starih kršćanskih pisaca i kroz cijelu povijest odvija se u dvije cjeline. Prva je cjelina okupljanje vjernika, bogoslužje riječi s naviještanjem biblijskih tekstova, homilijom predvoditelja slavlja koja tumači Riječ Božju i sveopćom molitvom okupljene zajednice. Drugi dio je Euharistijsko bogoslužje s prikazanjem kruha i vina, te potom izgovaranjem Gospodinovih riieči ustanove Euharistije, posvećujućom zahvalnom molitvom zazivanjem Duha Božjega i pričešću vjernika. Pri tomu je prisutna u karitativna i socijalna oznaka Euharistije, koja se očituje u dragovoljnom prinosu darova vjernika

Svi spomenuti elementi Euharistijskoga slavlja naznačeni su u najstarijem njegovu opisu kojega nam je ostavio sveti Justin mučenik a nastalo je oko 155. godine. A s obzirom na njegovo značenje, prikladno ga je, upravo na svetkovinu Tijelova, još jednom ponoviti okupljenoj zajednici:

,,Apostoli su u svojim spomen-zapisima, koji se zovu Evanđelja, ovako predali da im je Isus naredio kada je uzeo kruh i zahvalivši rekao: Ovo činite meni na spomen, ovo je moje tijelo, a isto tako uzeo čašu i zahvalivši rekao: Ovo je moja krv, i da je to predao samo njima. A mi odonda nadalje uvijek jedni druge na to podsjećamo. I koji imamo, pomažemo potrebnima i vazda se držimo zajedno. Za sve što prinosimo zahvaljujemo Tvorcu svega po njegovu Sinu Isusu Kristu i po Duhu Svetome.

A u dan zvan nedjelja drži se zajednički sastanak svih bilo da borave u gradu ili na selu. Koliko već ima vremena, čitaju se spomen-zapisi apostola i knjige proročke.

Nato, kad čitač prestane, predstojnik nas opomene i potakne živom riječju da se ugledamo u one primjere.

Zatim se dižemo svi zajedno i molimo molitve. A poslije molitava, kako već rekosmo, donese se kruh, vino i voda, a predstojnik upravi Bogu molitve i zahvale iz dna duše. A narod odobravajući klikne: Amen. Od euharistijske se hrane svakomu dijeli i svatko prima, a nenazočnima se šalje po đakonima.

Imućni i koji hoće, daju što hoće. A što se skupi, pohrani se u predstojnika, i on se stara za siročad, i jadnike koji trpe s bolesti ili drugog uzroka, pa iza utamničenike i nadošle strance: uopće, svi su mu nevoljnici na brizi.

U nedjelju dolazimo svi na zajednički sastanak jer je to prvi dan, kad Bog preokrenu mrak i pratvar te stvori svijet, a Isus Krist, naš Spasitelj, istoga dana ustade od mrtvih: razapeše ga uoči subote, a dan poslije subote, to jest u nedjelju, ukaza se svojim apostolima i učenicima i nauči ih ono što dajemo i vama na razmišljanje.’’

III.

U svojoj besjedi u Kafarnaumu glede pričesti, da bi vjernici imali život u sebi, Isus je kazao: „Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta. (…) Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. (Iv 6,51.53-54)

Da bi Isusov učenik na dostojan način odgovorio ovom Njegovu pozivu, treba učiniti sve da bude dostojan i pripravi se za taj sveti trenutak. U tom smislu sveti Pavao poziva na ispit savjesti kada piše: „Stoga tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se, dakle, svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela“ (1 Kor 11, 27-29).

Vjeran nauku Svetoga Pisma, glede pričesti sveti Justin je pisao: „U Euharistiji nitko nema pravo udjela osim onoga koji vjeruje da je istinito što učimo i koji se okupao kupelju otpuštenja grijeha i preporođenja i koji onako živi kako nam je Krist predao. Ne uzimamo to kao običan kruh ili obično piće, već kao što je po Riječi Božjoj utjelovljeni Isus Krist, naš Spasitelj, imao i tijelo i krv za naše spasenje, isto tako poučeni smo da po molitvi i zahvali koja potječe od njega ta euharistijska hrana koja pretvorbom hrani našu krv i tijela, jest i tijelo i krv tog utjelovljenog Isusa.“

IV.

Euharistija je i slika jedinstva s Kristom i međusobnoga zajedništva članova Crkve. Kao što od mnoštva grozdova nastaje jedno vino i od njega jedna čaša blagoslovna koja je zajedništvo Krvi Kristove; i kao što od mnoštva klasova nastaje kruh koji lomimo i koji je zajedništvo Tijela Kristova, tako mi mnogi jesmo u Kristu jedno Tijelo (usp. 1 Kor 10,16-17). To Kristovo tijelo postaje vidljivo u zajedništvu Crkve u kojoj su vjernici, kao dionici jednoga tijela, povezani s Kristom i s drugim vjernicima. I sve dok su sjedinjeni s Kristom, sjedinjeni su također s drugima.