Propovijed vojnog ordinarija u Bosni i Hercegovini mons. Mire Relote na proslavi sv. Klare Asiške u Brestovskom

Svetkovina sv. Klare Asiške svečano je proslavljena u kontemplativnom samostanu sv. Klare u mjestu Brestovsko 11. kolovoza 2026. godine. Svečano euharistijsko slavlje u 11 sati predslavio je vojni ordinarij u Bosni i Hercegovini mons. Miro Relota.

Propovijed mons. Mire Relote prenosimo u cijelosti.

---

Draga braćo i sestre u Kristu, drage sestre klarise, draga braćo svećenici, redovnici i redovnice, dragi hodočasnici koji ste danas došli iz različitih krajeva Bosne i Hercegovine i šire.

Postoje mjesta na koja čovjek dođe zbog običaja. Postoje mjesta na koja dođe iz znatiželje. Ali postoje mjesta na koja čovjeka dovede život. Brestovsko je takvo mjesto. Ovdje ljudi ne dolaze samo vidjeti samostan. Ovdje dolaze noseći nešto što se ne vidi izvana. Netko brigu za obitelj. Netko ranu iz prošlosti. Netko neizgovorenu molbu. Netko pitanje na koje dugo ne nalazi odgovor. Netko jednostavno dolazi jer mu je potrebno malo tišine. I zanimljivo je: ovdje čovjeka najprije ne dočeka velika riječ. Dočeka ga tišina. Ali ne svaka tišina. Postoji tišina praznine. Tišina usamljenosti. Tišina čovjeka koji više ne zna komu bi govorio. Ali postoji i sveta tišina. Tišina u kojoj Bog govori. Tišina u kojoj čovjek ponovno čuje svoje srce. Tišina u kojoj shvati da nije sam. Takva je tišina ovoga samostana.

I zato danas, na svetkovinu svete Klare, ne slavimo samo jednu sveticu iz trinaestoga stoljeća. Danas slavimo jednu istinu koja je potrebna svakom vremenu: čovjek bez Boga može imati mnogo toga, ali mu uvijek nešto nedostaje. Čovjek s Bogom možda nema sve što svijet obećava, ali ima ono što mu nitko ne može oduzeti – mir srca. Sveta Klara je to razumjela. Mogla je izabrati život ugleda, sigurnosti i bogatstva. Rođena u plemićkoj obitelji, imala je mogućnosti koje bi mnogi poželjeli. Ali njezino srce tražilo je nešto veće. Nije pobjegla od svijeta zato što ga nije voljela Ona je pronašla nešto što je bilo vrjednije od svega što joj je svijet mogao ponuditi. Pronašla je Krista. A kada čovjek pronađe Krista, tada više ne traži smisao života na pogrešnim mjestima. Zato je Klara mogla ostaviti mnogo. Ne zato što je malo cijenila život, nego zato što je otkrila njegovo pravo bogatstvo.

Draga braćo i sestre, mi živimo u vremenu velike buke. Nikada čovjek nije imao toliko mogućnosti govoriti, a nikada nije bilo toliko ljudi koji se osjećaju nečujnima. Nikada nismo bili toliko povezani tehnologijom, a toliko udaljeni jedni od drugih. Imamo mnogo informacija, ali često nedostaje mudrosti. Imamo mnogo brzine, ali nedostaje nam mira. Zato nam sveta Klara danas govori vrlo jednostavno: Vrati se u dubinu svoga srca. Pronađi Boga. Jer čovjek koji izgubi Boga polako izgubi i sebe. Sveti Ivan Pavao II. često je podsjećao da čovjek sebe potpuno razumije tek u susretu s Kristom. Bez Krista čovjek ostaje nedovršena slika samoga sebe. Zato je kršćanski život prije svega odnos. Ne samo običaj, tradicija, pripadnost. Nego prijateljstvo s Bogom.

Možda će netko danas pitati: čemu služi kontemplativni život?

Čemu sestre koje dane i noći provode u molitvi? Kakva je korist od života skrivenoga od očiju svijeta? Odgovor je jednostavan: zato što ono što je skriveno pred ljudima nije skriveno pred Bogom. Svijet često vidi samo ono što proizvodi rezultate koje može izmjeriti. Bog vidi ono što se događa u dubini čovjeka. Svijet vidi djelovanje. Bog vidi ljubav. Svijet vidi uspjeh. Bog vidi vjernost. Kad bi večeras prestala molitva ovoga samostana, možda bi sutra sve izgledalo isto. Ljudi bi išli na posao. Djeca bi išla u školu. Život bi se nastavio. Ali nešto bi bilo drugačije. Jedna rijeka milosti bila bi siromašnija. Jer Crkvu ne nose samo oni koji govore. Crkvu nose i oni koji mole. Crkvu ne grade samo oni koji su pred ljudima. Crkvu grade i oni koji su svakoga dana pred Bogom. Kontemplativni samostani nisu bijeg od svijeta. Oni su mjesto gdje se svijet donosi pred Boga. Ovdje se mole molitve koje možda nikada nećemo čuti. Ovdje se prikazuju suze koje možda nikada nećemo vidjeti. Ovdje se pred Gospodina donose obitelji, bolesnici, mladi, svećenici, redovnici, vojnici, branitelji, svi ljudi koji traže pomoć i blizinu. Zato je ovaj samostan u Brestovskom mnogo veći nego što pokazuju njegovi zidovi. Ovo nije zatvoreno mjesto. Ovo je otvoreno srce Crkve.

Hvala sestrama klarisama

Drage sestre klarise, danas vam želim zahvaliti. Ne samo u svoje ime. Nego u ime mnogih ljudi koji možda nikada nisu izgovorili ovu riječ. Hvala vam što molite onda kada drugi posustaju. Hvala vam što nosite ljude pred Gospodina. Hvala vam za razgovore koje ste vodile u tišini. Hvala vam za savjete koje ste dale bez velike riječi. Hvala vam što ste primile ljude koji su došli umorni, ranjeni i opterećeni. Mnogi su ovamo došli bez velikih očekivanja. Nisu dobili čarobni odgovor za sve probleme. Ali dobili su nešto možda još važnije. Dobili su mir. A mir je jedan od najvećih Božjih darova. To je taj tihi pastoral sestara klarisa. Pastoral koji se ne vidi na naslovnicama. Pastoral koji nema reklamu. Pastoral koji se događa u skrovitosti. Ali upravo zato pastoral koji duboko dotiče čovjekovo srce.

Kao biskup susrećem mnoge ljude. Susrećem njihove radosti i njihove teškoće. I često čujem kako ljudi govore: “Bio sam kod sestara u Brestovskom. Razgovarao sam. Pomolio sam se. Otišao sam drugačiji.” Evo, to je poslanje. Ne promijeniti sve preko noći. Nego pomoći čovjeku da ponovno pronađe Boga.

Sveta Klara i sveti Franjo – ljudi Evanđelja

Ove godine s posebnim zahvaljivanjem spominjemo i osamstotu obljetnicu smrti svetoga Franje Asiškoga. Franjo i Klara pripadaju zajedno. Dvoje ljudi koji su shvatili jednu veliku istinu: Evanđelje nije knjiga koju samo čitamo. Evanđelje je život koji živimo. Franjo nije ostavio svijetu bogatstvo, političku moć. Nije ostavio vojsku. Ostavio je ljubav prema Kristu. I zato ga svijet još uvijek pamti. Jer svetost nikada ne zastarijeva. Zastarijevaju ljudske ideologije. Zastarijevaju ljudske slave. Zastarijevaju prolazne moći. Ali čovjek koji je živio iz Boga ostaje živ u srcima generacija. Klara i Franjo nisu promijenili svijet bukom. Promijenili su ga svetošću.

Mir za Bosnu i Hercegovinu

Kao vojni biskup često govorim o miru. Ali pravi mir nije samo odsutnost sukoba. Mir nije samo trenutak kada prestanu oružja. Pravi mir počinje u čovjekovu srcu. Jer najveće bitke ne vode se uvijek na bojištima. Najveće bitke vode se u čovjeku. Bitka protiv mržnje. Protiv sebičnosti. Protiv neopraštanja. Protiv očaja. Zato nam treba molitva. Zato nam trebaju mjesta poput ovoga. Ovdje se ne proizvodi oružje. Ovdje se proizvodi mir. Ne ljudskom snagom. Nego Božjom milošću. Bosna i Hercegovina treba takva mjesta. Treba ljude molitve. Treba ljude pomirenja. Treba ljude koji neće pitati samo što mogu dobiti, nego što mogu darovati. Treba ljude koji će vjerovati da dobro nije uzaludno.

Draga braćo i sestre, sveti Ivan Pavao II. ostavio nam je riječi koje su obilježile njegovo služenje: “Ne bojte se! Otvorite, štoviše, širom otvorite vrata Kristu!” To je poziv i nama danas. Otvorimo Kristu vrata svojih obitelji. Otvorimo Mu vrata svojih rana. Otvorimo Mu vrata svoje budućnosti. Jer čovjek koji primi Krista nikada nije isti. Možda neće odmah nestati svi problemi. Možda neće odmah nestati sve kušnje. Ali čovjek više nije sam. A to mijenja sve. Kad se danas vratimo svojim kućama, možda ćemo zaboraviti neke riječi ove propovijedi. Ali ponesimo jednu sliku. Sliku samostanske svjetiljke. Dok se večeras budu gasila svjetla u mnogim kućama, ovdje će pred Gospodinom ponovno gorjeti svjetlo. Netko će moliti. Netko će spomenuti i vaše ime pred Bogom. Možda nikada nećete znati da je netko molio za vas. Ali tako djeluje ljubav. Ne traži da bude viđena. Ne traži priznanje. Samo daruje sebe. Takva je bila sveta Klara. Takve su naše sestre klarise. Takva treba biti i naša vjera.

Neka sveta Klara izmoli našim obiteljima vjernost, našim mladima hrabrost, našoj Crkvi obnovu, a našoj Bosni i Hercegovini dar mira i nade. I neka nas sve jednom Gospodin primi u svoje vječno kraljevstvo, gdje više neće biti boli ni podjela, nego samo punina života u Njegovoj ljubavi. Amen.  (kta)