Propovijed nadbiskupa Vukšića na proslavi 150 godina postojanja Župe i 190. godina samostalne kapelanije Crkvica u Zenici

Vrhbosanski nadbiskup mons. Tomo Vukšić uputio je 9. kolovoza propovijed u prigodi 150 godina postojanja Župe i 190. godina samostalne kapelanije Crkvica u Zenici. Propovijed prenosimo u cijelosti.

S ISUSOM U BUDUĆNOST: HRABRO SAMO! JA SAM! NE BOJTE SE!

150 godina postojanja Župe i 190. godina samostalne kapelanije

Crkvica u Zenici, 9. kolovoza 2026.

Danas je velika svečanost u Župi Bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije, koju bitno obilježavaju zahvalnost u sjećanju na prošlost i sve Božje blagoslove, radost molitve u sadašnjosti zbog Kristove stalne prisutnost te kršćanska nada i povjerenje u Krista koji svoj narod vodi u budućnost.

I.

Zahvalno sjećanje vrlo je važna oznaka ljudskoga života općenito, a plemenitih osoba posebice. Ono je prisutno na raznim područjima čovjekova života. Tako se svaki pojedinac sjeća vlastite prošlosti, posebice lijepih trenutaka i dragih osoba, ali također kušnja i događaja koji su ga žalostili, jer je sve to na neki način obilježilo njegovo postojanje. Jednako zapažanje o sjećanju vrijedi za obiteljski život, za prošlost selâ i gradova, država i različitih drugih ustanova i organizacija. Također zato što je prošlost, barem na način sjećanja, još uvijek prisutna i kao takva obilježava, a ponekad i uvjetuje, život i ponašanje u sadašnjosti te stoga u nekom smislu unaprijed vrši utjecaj i na buduće događaje. Tako je prošlost, iako je završila kao slijed povijesnih događaja, ipak još uvijek prisutna i živa po sjećanju ljudi, ali i djelatna po utjecaju koji to sjećanje vrši na život i društvene procese sadašnjega trenutka. A i naša budućnost, iako se još nije stvarno dogodila, ipak već je prisutna na način naših nada, očekivanja i želja koje bismo željeli ostvariti.

Crkva je zajednica koja se rado spominje svoje prošlosti. Dapače, Crkva je, po definiciji, istovremeno i nerastavljivo spomen prošloga dolaska Božjega među ljude, koja taj spomen pretvara u čin Božje prisutnosti u sadašnjem trenutku svakoga doba ljudske povijesti i u svakom vremenu nada se budućem životu u vječnosti. To se događa u općoj Crkvi Kristovoj, ali također u njezinim mjesnim zajednicama, koje se redovito nazivaju župe, i njezinim krajevnim dijelovima, koji su poznati kao biskupije.

Konkretan život Crkve na svakoj razini njezina postojanja sastoji se od stvarnih života njezinih vjernika pa je tako sveukupan život svake crkvene zajednice ustvari zbroj života svih pojedinaca od kojih se konkretna zajednica sastoji. Po tomu se njihove uzajamne povijesti prožimaju i skoro da jedna bez druge ne postoje, jer je svaka sastavni dio mozaika na kojemu je prikazana zajednica.

II.

Sve učestaliji izraz sjećanja u župnim zajednicama Vrhbosanske nadbiskupije jesu ozbiljne studije koje se, posebice u novije vrijeme, tiskaju u povodu velikih obljetnica. Tako je izraz zahvalnoga sjećanja i monografija Župe Bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije, koja ima sjedište u dijelu grada Zenice poznatom pod imenom Crkvica. Ona je priređena i objavljena u povodu 150. obljetnice postojanja (1876.) ove župe i u povodu 190 godina od osnutka kapelanije (1836.) u istomu mjestu, koja je prethodila Župi i na čijim temeljima je osnovana prva župna zajednica u gradu Zenici. Zato posebnu zahvalu zaslužuju pisac monografije i sadašnji župnik za predanost, kojom su ovaj posao priveli kraju, i za ogroman trud, koji su u njega uložili.

Najprije samostalna kapelanija a potom župa sa sjedištem u Crkvici najstarija je organizirana zajednica katoličkih vjernika novijega doba u gradu Zenici. Dapače, upravo po maloj crkvi, u kojoj su se vjernici dugo okupljali, ovaj dio Grada, zahvaljujući spontanoj reakciji ljudi, dobio je i danas nosi svoj službeni naziv – Crkvica. Tako je ova župa u odnosu na druge župne zajednice istoga Grada njihova časna prethodnica te upravo u njoj sve druge imaju svoj davni početak.

Vrlo me raduje kad god se neka župna zajednica sa zahvalnošću sjeća u povodu svojih jubileja. Ovaj put je to Župa Bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije u Zenici. Raduje me isto tako što, u povodu velikih jubileja Župe sa sjedištem u Crkvici, monografija pripovijeda također o prošlosti i sadašnjost Katoličke Crkve na području cijeloga grada Zenice.

Ovo je prigoda kad se moramo sjetiti, da je nekadašnju kapelaniju osnovao biskup Rafael Barišić, tadašnji apostolski vikar Bosne a kasnije upravitelj Hercegovačkoga vikarijata, a da je župu osnovao apostolski vikar Paškal Vujičić, koji je prije toga bio biskup u Albaniji i Egiptu gdje je blagoslovio početak radova na Sueskom kanalu. Stoga je današnji dan, osim prigoda za sjećanje, također zlatna prilika za molitvu za njih dvojicu biskupa, za sve svećenike koji su služili narodu Božjemu u ovoj župi te za sve ostale Kristove vjernike koji su ovdje slavili Boga i iskazivali ljubav prema Njegovim stvorenjima.

III.

Župna zajednica, koja se okuplja i Boga slavi u Crkvici, kao sve ostale župe grada Zenice tijekom svoje prošlosti iskusile su brojne Božje blagoslove i radost Kristove prisutnosti. Upoznale su također teške kušnje, nasilja i progone na koje ih je stavljala ljudska zloba i nečasni gospodari ovoga svijeta. Sve to donosilo je sa sobom, naravno, izazovne trenutke nesigurnosti i u dušama Isusovih vjernika izazivalo dvojbe i pitanja. No, i u vrijeme Božjih blagoslova, i u doba kušnja i u trenucima nesigurnosti i ozbiljnih pitanja katoličke vjernike ovoga Grada krasila je vjernost Kristu Gospodinu i njihova uporna želja da ovdje nastavi trajati katolička i hrvatska zajednica. I, zahvaljujući upravo toj vjernosti i upornoj želji, nama je danas moguće u ovolikom broju se okupiti i proslavljati velike župne jubileje. Dapače, oni su također izravan plod i vidljiva posljedica vjernosti i uporne želje prošlih generacija, koje od toga nisu mogle odvratiti ni opasne oluje tijekom njihove plovidbe na valovima vremena kroz more nesigurne povijesti. Znali su da je Isus s njima i da on svoje nikada ne ostavlja same. Vjerovali su mu i u tomu ustrajali. Hvala im svima i Bog ih blagoslovio!

Današnji odlomak iz Matejeva evanđelja (14,22-33) vrlo je poučan za Isusove vjernike, osobito kad se nađu u kušnjama. U njemu se pripovijeda kako je Isus, nakon što je nahranio mnoštvo na obali Tiberijadskoga mora, svoje učenike u večernja doba poslao da lađom preplove na drugu stranu mora, a on ostao i otpustio mnoštvo te je potom sam uzašao na Goru da se pomoli.

Dok je Isus molio u osami, a učenici dugo plovili u lađi, te se bili mnogo stadija otisnuli od kraja, zapuhao je protivan vjetar pa je lađa bila šibana valovima. I naravno, svjesni opasnosti, učenici su bili u strahu. No, o četvrtoj noćnoj straži, kako veli sveti tekst, što je bilo vrijeme između tri sata ujutro pa do izlaska sunca, a mi bismo kazali u zoru, dođe Isus k učenicima hodeći po moru, što je učenike još više prestrašilo jer su pomislili da je neka utvara. No, usred velikoga straha i opće pometnje u kojima su se našli učenici, Isus im se približava i progovara: „Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!“

Ovo je odlomak, koji pripovijeda čudesan povijesni događaj Isusova hoda po moru i njegovo stišavanje opasnoga vjetra. No, osim što je povijesni izvještaj o Isusovu čudu, ovo je odlomak iz Evanđelja u kojemu treba prepoznati poruku o Isusovoj prisutnosti među učenicima i njegovoj božanskoj zaštiti, posebice kad učenike zahvate opasnosti, kušnje i izazovi. Pri tomu, poruka je ove zgode također da Isus svojom intervencijom odgovara na pouzdanje učenika, koji riječima apostola Petra najprije mole: „Gospodine, spasi me!“ te, zajedno s Petrom, potom ispovijedaju vjeru da je Isus Krist Sin Božji. To jest, pouzdanje u Božju providnost i vjera u Isusovo božanstvo, bile su pretpostavka da Petar i drugi učenici osjete Božju čudesnu blizinu. I obratno, nedostatak pouzdanja i vjere kod Petra u jednom trenutku pretvaraju se u povratak straha u njemu te je počeo tonuti u more.

Isus je obećao da će uvijek biti sa svojom Crkvom kad je rekao: „Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta“ (Mt 28,20). I vjeran svojoj riječi, Isus je s nama na razne načine. Ponajprije prisutan je po slavlju liturgijskih tajna, njegovih sakramenata, a među njima posebice po Euharistiji, njegovu tijelu i krvi. Prisutan je i govori po Riječi Božjoj koja nam se naviješta. Među nama je i po braći sestrama, Božjim slikama i prilikama. Osobito je pak prisutan po siromasima, ljudima u potrebi i onima koji trpe jer, gdje god postoji patnja i gdje god je čovjek ugrožen, trpi i ugrožen je Krist. Prisutan je Isus osobito po djelima dobrote i ljubavi, jer su ona odbljesak i nastavak Božje dobrote i njegove ljubavi, a ljudi koji tako rade i naučavaju su produžena Božja ruka u svijetu i odjek Božjega glasa među ljudima.

Prisutni Isus i danas jednako govori i hrabri svoje učenike. Raduje se našem pouzdanju i vjeri te i nama, dok plovimo kroz nesigurnosti mora vlastitih života, ponavlja: „Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!“ A mi mu, zajedno s Petrom, odgovaramo: „Uistinu, ti si Sin Božji!“

Vođeni tom vjerom, molimo neka, po zagovoru Blažene djevice Marije, začete bez istočnoga grijeha, nebeske zaštitnice župne zajednice u Crkvici, dragi Bog blagoslovi svećenike i ostale Kristove vjernike koji u naše vrijeme slave Boga i svjedoče Kristovo Evanđelje u Crkvici i drugim župnim zajednicama grada Zenice.