Propovijed nadbiskupa Vukšića na misnom slavlju u župi Bistrica kod Uskoplja

Vrhbosanski nadbiskup mons. Tomo Vukšić predslavio je u srijedu 20. svibnja misu u župi sv. Male Terezije od Djeteta Isusa u Bistrici kod Uskoplja u prigodi dolaska relikvija zaštitnice župe i njezinih svetih roditelja Ljudevita i Zelije Martin. Propovijed nadbiskupa Vukšića prenosimo u cijelosti.

Župa sv. Male Terezije od Djeteta Isusa, Bistrica

20. svibnja 2026.

Zaista je osobiti privilegij biti danas ovdje u ovoj župnoj zajednici okupljeni ponajprije oko oltara Gospodnjega i riječi Božje koja odzvanja ovom svetom dvoranom, ali i u društvu svetaca, odnosno u društvu zemnih ostataka svete Male Terezije i njezinih jednako svetih roditelja.

Privilegij je to koji ponajprije u svima nama budi i posebne osjećaje pobožnosti i zahvalnosti Božjoj providnosti što je zemne ostatke ovih svetaca dovela u ovu župnu zajednicu i što ovdje kao okupljena zajednica Isusovih vjernika možemo po njihovom zagovoru uputiti svoje molitve pred lice Božje.

U ovoj župi je to dodatni privilegij jer je i sama župa posvećena nebeskoj zaštiti svete Male Terezije i u župi se redovito na osobit način obraća molitvama u njezin zagovor, moleći dragoga Boga za blagoslov za cijelu zajednicu, ali i za sve vjernike koji se ovdje okupljaju na slušanje riječi Božje i slavljenje tajna Božjega spasenja.

Ove godine je to posebni privilegij u povodu stote obljetnice proglašenja svetom svete Male Terezije što se dogodilo 1925.godine. Na mnogo strana svijeta postojala je želja da njezini zemni ostaci budu doneseni u različite zajednice.

Naravno da se nije moglo svuda stići tijekom protekle godine, pa smo mi u BiH među onima koji nisu došli na red 2025. godine, ali smo došli na red ove godine kao i još neke okolne zemlje. Odredili smo da na pet mjesta na području naše biskupske konferencije budu izloženi na štovanje zemni ostaci ovih svetaca.

Ponajprije u dvije karmelske zajednice. Jedna na Buškom jezeru u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji, druga u samostanu sestara karmelićanki u Sarajevu. Također i u tri župe u našim biskupijama jer tako je providnost vodila prošlost naše Crkve da u svakoj od naših biskupija postoji doslovce samo po jedna župa kojoj je sv. Mala Terezija nebeski zaštitnik.

Tako su zemni ostaci ovih svetaca i s Buškoga jezera bili u Ledincu, pa su došli u Karmel u Sarajevo. Iz Sarajeva su ovdje što je četvrta postaja, a odavde će poći u župu Presnače na području Banjolučke biskupije.

Naravno, zahvalni dragome Bogu za ovu milost prisutnosti svetaca u našim zajednicama, red je da danas svi zajedno postavimo pitanje koja je svrha i koje je značenje pohoda relikvija ovih svetaca, kao i uopće štovanja relikvija svetaca što je redovit, vrlo lijep i čest običaj u našoj Crkvi.

Ponajprije odgovarajući na to pitanje moramo poći od istine da je Presveto Trojstvo nebeskoga Sina poslalo na ovaj svijet ne samo da poučava i propovijeda, nego da bude znak utjelovljene Božje svetosti na ovoj zemlji.

I kao takav, s jedne strane učitelj, s druge strane kao primjer, poziv je svim vjernicima s jedne strane na poslušnost riječi Božjoj, a s druge strane na nasljedovanje i vršenje svetosti, naravno, u mjeri u kojoj nam je to moguće.

Odlazeći s ovoga svijeta, Krist Gospodin je ustanovio Crkvu, zajednicu svojih vjernika koju je nazvao svojim tijelom, tijelom kojemu je on glava. Uskrsnuvši s ovoga svijeta, ostavio je Crkvu da nastavi njegovo djelo poučavanja i njegovo djelo svjedočenja svetosti.

Ponekada kad govorimo o svetosti, složit ćemo se, vjerujem da nam to izgleda toliko idealno i nedostižno da mnogo puta izgledamo gotovo obeshrabreni kad govorimo o svetosti. Ponekada oni koji namjeravaju i žele poraditi malo više na sebi ne bi li se barem nešto svetosti ostvarilo u njihovim životima, u napasti su da možda pomisle kako je to doza oholosti i nastojanje oko nečega što je prilično daleko.

Naspram takvim napastima, draga braćo i sestre, i po primjeru ovih zemnih ostataka izloženih danas ovdje, te primjeru mnoštva drugih svetaca dokaz je da je svetost u ljudskom životu ostvariva.

Naravno, Isusov primjer svetosti je nedostižan za bilo koje Božje stvorenje i nedostižan u njegovom stupnju za bilo kojega sveca, običnoga čovjeka. Ni svetost svete Male Terezije, ni svetost njezinih roditelja, kao ni svetost bilo kojega drugoga sveca nije božanska. Nije u stupnju božanska i u količini božanska, ali je u podrijetlu božanska. Nadahnuta je, potaknuta je, hranjena je, vođena je božanskom svetosti. Ona je slika božanske svetosti. I ako se prisjetimo istine o čovjeku da je stvoren na sliku i priliku Božju, onda ova sličnost s Bogom odnosi se ponajprije na Božju svetost.

Stvoren da bude svet. Svrha stvaranja ovoga svijeta i čovjeka u njemu jest posvećenje ovoga svijeta i posvećenje čovjeka. I ne samo da su nam sveci dokaz da je svetost koja se ostvarila u njihovim životima i koju je Crkva kao zajednica Isusovih vjernika službeno priznala moguća, nego su vrlo vidljiv, vrlo konkretan, svaki od tih svetaca, poziv nama, živim udovima Kristovoga tijela, da vođeni vlastitom glavom Kristu Gospodinu, nešto od svetosti vlastite glave, po zagovoru onih koji su to učinili prije nas, ostvarimo u vlastitom životu.

I kad to nastojimo, onda nam današnji odlomak iz Ivanove poslanice nudi pravilo, nudi recept, nudi način na koji je to moguće ostvariti u ljudskom životu i koji je ustvari jedini način da se to ostvari.

Kaže Ivan: "Ljubite jedni druge." Draga braćo i sestre, mi kršćani jesmo pozvani ljubiti i voljeti druge, ali ne na način na koji to rade i zbog čega to rade drugi ljudi koji se ne ponose Kristovim imenom.

Kršćanin nije pozvan ljubiti druge zato što mu je netko simpatičan, zato što mu je netko koristan, zato što mu je netko zemaljski prijatelj, zato što mu je netko poznanik, zato što živi u istome mjestu, stanuje u istoj ulici, u istoj zgradi, pa moraju i trebaju surađivati.

Sve su to lijepe stvari, ali to je najobičniji humanizam. To još nije kršćanstvo. Kršćanin ljubi druge jer je Bog ljubio nas. Motivacija i uzrok naše ljubavi prema drugim ljudima jest ljubav Božja prema nama.

Mi koji smo ljubljeni od Boga već po tome što smo stvoreni i poslani u ovaj život koji bi trebao završiti vječnim životom, poslani smo također tu ljubav, koja je iskazana prema nama sa strane Nebesa, pokazati prema ostalim Božjim stvorenjima i da na takav način budemo slika i prilika prisutnosti Božje ljubavi na ovome svijetu.

"I onaj tko ljubi od Boga je", kaže Ivan. I obratno, onaj tko to ne čini nije od Boga. Njegovo djelo nije od Boga, njegov način nije od Boga. Svrha je, dakle, pohoda ovih relikvija da nas podsjeti upravo na sve ovo i na mnogo toga drugoga.

Neka dragi Bog po njihovom zagovoru učini kako bismo mi ovdje okupljeni i svi drugi ljudi vođeni primjerom svetaca koji su nesebično ljubili dragoga Boga i ljude oko sebe mogli to ostvariti u vlastitim životima.

Samo u mjeri u kojoj sami budemo ljubili, ostvarivat ćemo ljubav u sebi samima. Naime, ljubav, vjera, nada, te glavne kreposti našega života, te sveukupnost dobrote, ljepote i Božje miline u ljudskom životu, rastu samo u mjeri u kojoj se posreduje i dijeli drugima.

To je kapital koji paradoksalno raste u mjeri u kojoj se razdjeljuje, u mjeri u kojoj se svjedoči, propovijeda i daje drugima. Ljubav svetaca, ljubav prema Bogu, svjedočena prema Bogu i svjedočena prema ljudima, u njima samima je rasla i narasla do stupnja svetosti koju je Crkva prepoznala i priznala. Upravo takvi jesu primjer svima nama.

I uz sve to važno je također znati da ništa od svetosti, ništa od dobrote, ništa od ljubavi, ništa od naše vjere kojom se ponosimo, draga braćo i sestre, iako jeste naše osobno, nikada ne smije ostati samo naše privatno.

Svi smo pozvani po zakonu ljubavi i poslanju Isusovih učenika posredovati i širiti dalje ono što se zove Božji nauk i Božja svetost. Stoga, neka ovi sveci čiji su zemni ostaci danas ovdje izloženi, budu svima nama poput znakova pored puta.

Na našem životnom putu neka nas njih troje, a i svi ostali sveci naše Crkve, vode pravim putem. Neka ovo naše današnje druženje s Bogom u svetoj misi, slušanje njegove riječi i slavljenje sakramenta euharistije, ostanu naše trajno stanje prijatelja Božjih, početna točka našega obraćenja i našega posvećenja po Kristu Gospodinu našemu. Amen