Propovijed biskupa Palića u sarajevskoj katedrali na proslavi Srca Isusova, naslovnika Vrhbosanske nadbiskupije

Svečanim euharistijskom slavljem, koje je u katedrali Srca Isusova u Sarajevu u nedjelju 14. lipnja 2026. predvodio biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. Petar Palić, u zajedništvu s nadbiskupom metropolitom vrhbosanskim mons. Tomom Vukšićem, apostolskim nuncijem u BiH mons. Francisom Assisijem Chullikattom, biskupom banjolučkim mons. Željkom Majićem te umirovljenim nadbiskupom vrhbosanskim kardinalom Vinkom Puljićem, svečano je proslavljena svetkovina Srca Isusova, naslovnik Vrhbosanske nadbiskupije i sarajevske prvostolnice. Biskup Petar uputio je i prigodnu propovijed koju prenosimo u cijelosti:

 

 

Poštovani nadbiskupe Tomo, braćo u biskupskoj službi, braćo svećenici, sestre redovnice, braćo i sestre u Kristu!

1. Danas se okupljamo u radosti na svetkovinu Presvetoga Srca Isusova, zaštitnika ove katedrale i čitave Vrhbosanske nadbiskupije. Ima nečega duboko dirljivoga u činjenici da je upravo Srce Isusovo, to probodeno Srce iz kojega su potekli krv i voda, izabrano kao nebeski zaštitnik ove katedrale i nadbiskupije. U gradu koji je kroz svoju povijest upoznao i razdoblja zajedništva i trenutke teških iskušenja, uzdiže se ova katedrala kao trajni podsjetnik da posljednju riječ nemaju ni podjele ni strah, nego ljubav koja izvire iz Kristova Srca.

Kad je sluga Božji nadbiskup Josip Stadler prije više od stotinu godina podizao ovu katedralu i posvećivao je Srcu Isusovu, učinio je to s dubokim uvjerenjem da će upravo iz Kristove ljubavi ova mjesna Crkva crpiti snagu za svoj život. Posvetiti katedralu Srcu Isusovu znači reći: ovdje, u središtu ovoga grada, neka trajno odjekuje poruka da Bog nikada ne prestaje ljubiti čovjeka.

2. A upravo nas do toga vode i današnja svetopisamska čitanja. Prije nego što smo izgovorili Njegovo ime, On je znao naše. Prije nego što smo podigli pogled prema nebu, Njegovo se milosrđe već bilo nagnulo nad naš život. To je velika poruka današnje svetkovine i svih čitanja koja smo čuli: Bog nas je ljubio prvi.

U Knjizi Ponovljenoga zakona Mojsije podsjeća izabrani narod na tu veliku istinu. Bog nije izabrao Izraela zato što je bio najbrojniji, najmoćniji ili najzaslužniji među narodima. Izabrao ga je jednostavno zato što ga ljubi. U tome se otkriva nešto bitno o Bogu. Njegova ljubav nije nagrada za našu dobrotu, nego dar koji prethodi svakom našem odgovoru. Zato Mojsije može reći: „Tebe je Jahve, Bog tvoj, izabrao da budeš njegov narod, njegova predraga svojina.“ Ne zbog ljudskih zasluga, nego zbog Božje vjernosti i ljubavi.

3. Sveti Ivan ide još korak dalje i izgovara riječi koje sažimaju cijelo kršćanstvo: „Bog je ljubav.“ Ne kaže samo da Bog ljubi, nego da je ljubav sama srž njegova bića. Zato i može napisati: „U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego da je on ljubio nas.“

Braćo i sestre, tu dodirujemo samo srce naše vjere. Sve započinje Bogom i njegovom ljubavlju. On nas nije zavolio zato što smo bili dostojni njegove ljubavi, nego nas njegova ljubav osposobljava da živimo kao njegova djeca. Prije nego što smo ga tražili, on je tražio nas; prije nego što smo mu otvorili svoje srce, njegovo je Srce već bilo otvoreno za nas.

Sveti Augustin je to u svojim Ispovijestima izrazio potresnim usklikom: „Kasno sam te uzljubio, Ljepoto tako drevna i tako nova, kasno sam te uzljubio. A eto, ti si bio u meni, a ja sam bio izvan sebe.“ Bog je uvijek prvi. Ljubav Srca Isusova prethodi svakom našem traženju, svakoj našoj molitvi i svakom našem odgovoru.

Nije slučajno da je upravo u ovome mjesecu posvećenom Srcu Isusovu papa Lav XIV. pozvao cijelu Crkvu da obnovi osobni odnos s Kristom. Podsjetio nas je da upravo u susretu s Isusom nalazimo utjehu i da iz njegova Srca učimo suosjećanje prema svijetu. To je možda jedna od najvećih potreba našega vremena. Mnogo je ljudi oko nas koji nose svoje križeve, svoje rane i svoje osamljenosti. Samo srce koje je dotaknuto Kristovom ljubavlju postaje sposobno prepoznati i nositi teret drugoga.

4. U Evanđelju slušamo kako se Isus raduje u Duhu Svetom i kaže: „Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima.“ A zatim onaj najnježniji poziv koji je ikada izgovoren: „Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe i učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim.“

Ovo je jedino mjesto u Evanđelju gdje nam Isus otkriva kakvo je njegovo Srce. U nekoliko jednostavnih riječi dopušta nam zaviriti u samu dubinu svoje osobe: „Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca.“ Sveti Toma Akvinski u tome vidi objavu same unutarnje stvarnosti Kristove duše, izvora iz kojega proizlaze njegovo milosrđe, strpljivost i ljubav prema čovjeku.

5. Draga braćo i sestre, koliko nam je danas potrebna upravo ta riječ! Mnogi dolaze slaviti ovu svetkovinu noseći u sebi različite terete: brige za obitelj, neizvjesnost pred budućnošću, umor svakodnevice, razočaranja i pitanja na koja nije lako pronaći odgovor. Upravo takvima Isus upućuje svoj poziv. Poziva nas da mu dođemo sa svime što nosimo u srcu, jer njegovo Srce zna primiti čovjeka i onda kada je slab, umoran i opterećen.

Ovdje u Sarajevu ne moramo daleko tražiti primjer takvoga pouzdanja. Sluga Božji Josip Stadler znao je da se velika djela ne grade ljudskom snagom, nego osloncem na Boga. U teškim okolnostima svoga vremena nije se prepustio malodušnosti, nego je ustrajno radio, moleći i služeći. Njegov nas primjer podsjeća da kršćanska nada nije optimizam koji zatvara oči pred teškoćama, nego pouzdanje koje i kroz teškoće vidi Božju vjernost.

6. To je, braćo i sestre, poziv koji nam danas upućuje Srce Isusovo: da živimo s pouzdanjem, da ustrajemo na putu vjere i da ne dopustimo da nama ovlada strah.

Možemo živjeti s pouzdanjem jer onaj koji nas je prvi ljubio neće nas nikada napustiti. Papa Benedikt XVI. podsjećao je da kršćanstvo nije najprije etički izbor ni uzvišena ideja, nego susret s osobom, Isusom Kristom, susret s Onim koji nas ljubi. Pouzdanje ne znači da će nestati sve teškoće, nego da ni u jednoj od njih ne ostajemo sami.

Jednako tako, Srce Isusovo poziva nas na ustrajnost. Vjera nije prolazni osjećaj ni kratkotrajno oduševljenje, nego put koji traje cijeli život. Ni katedrale se ne grade u jednom danu, kao što se ni ljudsko srce ne preobražava preko noći. Vjera se gradi polako: dan po dan, molitva po molitva, vjernost po vjernost.

I konačno, Krist nas oslobađa straha. Sveti Ivan u današnjem čitanju kaže: „Straha nema u ljubavi, nego savršena ljubav izgoni strah.“ A strah je često veliki neprijatelj duhovnoga života. On nas paralizira, zatvara u nas same i oduzima nam hrabrost za dobro. Nasuprot tomu stoji Srce Isusovo, otvoreno na križu i rašireno za svakoga čovjeka, veće od svih naših tjeskoba, nesigurnosti i bojazni.

Iz Kristova Srca učimo gledati druge njegovim očima. Učimo biti ljudi suosjećanja, ljudi koji ne prolaze ravnodušno pokraj tuđe patnje, nego prepoznaju bližnjega kojemu je potrebna riječ, blizina, ohrabrenje ili pomoć.

7. Draga braćo i sestre, za koji ćemo trenutak pristupiti oltaru na kojemu se na otajstven način uprisutnjuje ista ona Kristova ljubav koju danas slavimo u njegovu Presvetom Srcu. Srce kojemu je posvećena ova katedrala i ova nadbiskupija nije tek pobožna uspomena ni lijep simbol naše vjere. U euharistijskom otajstvu sam nam Krist dolazi ususret i daruje se kao hrana za naš život.

Kad budete pristupali svetoj Pričesti, sjetite se da primate Onoga koji vas poznaje bolje nego što poznajete sami sebe, Onoga koji vas je ljubio prije nego što ste ga mogli ljubiti i koji ostaje vjeran i onda kada je naša vjernost slaba. U njegovo Srce možete položiti svoje brige, svoje strahove, svoje zahvalnosti i svoje nade. Ondje uvijek ima mjesta za čovjeka.

I zato pođimo danas iz ove katedrale ohrabreni i učvršćeni u vjeri. Pođimo sa sigurnošću djece koja znaju da ih Bog ne napušta i da ih njegova providnost vodi i onda kada put pred njima nije sasvim jasan. Jer ljubav koja izvire iz Kristova Srca nije prestala djelovati. Ona i danas prati njegovu Crkvu, krijepi naše obitelji i rasvjetljuje put svakome tko mu se iskreno povjeri. Neka nas ta ljubav nosi kroz dane koji su pred nama, da u svemu ostanemo postojani u vjeri, radosni u nadi i velikodušni u ljubavi.

Presveto Srce Isusovo, uzdanje naše i spasenje naše, smiluj nam se. Amen.