Propovijed nadbiskupa Vukšića na misi ređenja u sarajevskoj katedrali

Nadbiskup metropolit vrhbosanski mons. Tomo Vukšić tijekom svečanog euharistijskog slavlja na svetkovinu sv. Petra i Pavla 29. lipnja 2026. u katedrali Srca Isusova u Sarajevu predvodio je svečano euharistijsko slavlje i zaredio za svećenike đakona Vrhbosanske nadbiskupije vlč. Marka Tunjića te đakona Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Roberta Bašića. Tom prigodom vrhbosanski nadbiskup izrekao je propovijed naslovljenu „Hrabrost i dosljednost u naviještanju Kristova nauka te samozatajnost i poniznost u vršenju službe“ koju prenosimo u cijelosti:

 

 

„Ova su dvojica krvlju svojom zasadila Crkvu; ispili su čašu Gospodnju i postadoše prijatelji Božji." To su riječi ulazne pjesme kojima, prema službenom crkvenom misalu, započinje Euharistijsko slavlje na svetkovinu apostola Petra i Pavla. Važna su te riječi jer na svoj način sažimaju svu povijesnu istinu o velikoj ulozi i važnom poslanju ove dvojice Isusovih apostola u nastanku i oblikovanju rane Crkve, o njihovoj dubokoj osobnoj duhovnosti te vjernosti Kristu i njegovu nauku, o hrabrom propovijedanju i snažnom svjedočenju za Krista te o tomu da su na taj način postali prijatelji Božji, što je razlog da ih cijela Crkva od pamtivijeka s dubokom zahvalnošću časti na privilegiran način.

I.

Apostoli su svakodnevno živjeli s Kristom, pratili su ga posvuda u njegovu djelovanju i pozorno slušali njegove propovijedi po čemu su postali autentični i kvalificirani svjedoci povijesne istine o Isusu te vjerni čuvari i dosljedni prenositelji njegova nauka. Zato pamćenje, svjedočenje i naviještanje apostola ima jedinstveno značenje u Crkvi, kako za prvu generaciju kršćana tako i za svaku drugu sve do svršetka svijeta, te se s važnošću njihove uloge ne može ni usporediti ničija druga u povijesti kršćanstva. Naime, ono što je Isus činio i govorio Crkva poznaje zahvaljujući pamćenju i naviještanju apostola koje je Crkva čuvala i prenosila.

Apostoli su kao tijelo, posebno izabrano od Isusa, po karizmi i službi apostolstva koju im je darovao i povjerio Krist, poučavali Kristov zakon, sačuvali cjelovit njegov nauk i prenijeli novim generacijama poruku i sadržaj Božje objave. Njihovo propovijedanje označilo je početak vjere te nastanak i oblikovanje prvih crkvenih zajednica te ih bitno obilježava zauvijek.

II.

Petar i Pavao imali su, međutim, posebnu ulogu među apostolima. O tomu predslovlje današnjeg Euharistijskog slavlja kaže da je Petar bio prvi u ispovijedanju vjere, a Pavao u tumačenju njezinih dubina te da je Petar od vjernih Židova osnovao prvu Crkvu, a Pavao objavio ime Gospodina, svetog Oca i svemogućega vječnog Boga, poganima i postao učitelj naroda.

Odlomak iz Lukina evanđelja (usp. Mt 16,13-19), koji se naviješta za vrijeme Misnih slavlja na današnju svetkovinu, pripovijeda zgodu koja se dogodila kod Cezareje Filipove, antičkoga grada nedaleko od izvora rijeke Jordana na području današnje Sirije. Važan je to izvještaj jer se upravo tada dogodilo da je Petar, u ime svih apostola, na Isusovo pitanje što oni kažu tko je Isus, ispovjedio vjeru u Kristovo božanstvo riječima: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga." I po tomu je Petar postao i zauvijek ostao prvi u ispovijedanju vjere, a Isus ga je zato nazvao Petar-Stijena i obećao mu da će na toj stijeni sagraditi Crkvu svoju i da je vrata paklena neće nadvladati.

U današnjem drugom čitanju čuli smo kratak odlomak iz poslanice koju je apostol Pavao, pod kraj svoga zemaljskog života kad je bio posvema svjestan da je prispjelo vrijeme za njegov odlazak s ovoga svijeta, kao neku vrstu oproštajnoga pisma od dragoga prijatelja, uputio svom učeniku Timoteju (usp. 2 Tim 4,6-8.17-18). I gledajući unazad na svoje djelo naviještanja, Pavao veli da je bio dobar boj za nebesko kraljevstvo, trku života završio i vjeru sačuvao te sa zahvalnošću dodaje: „Gospodin je stajao uza me, on me krijepio da se po meni potpuno razglasi Poruka te je čuju svi narodi."

III.

Osim autoriteta, proizašloga iz izravnog iskustva s Isusom, koji je imao Petar zajedno s drugim apostolima, te iz Isusova ukazanja i izravne objave čime je bio počašćen Pavao (usp. Dj 9,1-19; 1 Kor 9,1; Gal 1,15; Ef 3,2-3), njih dvojica su za Krista u baštini Crkve ostavili i svoje svjedočanstvo života i krvi. Za Božju stvar učinili su mnogo. Dapače, izvršili su sve što im je bilo moguće. I darovali su Bogu sve što su imali. Za Božje ime darovali su ne samo svoje dane, sposobnosti i djelovanje, nego i vlastite živote.

Po svojim važnim ulogama u nastanku Crkve, po nasljedovanju Krista i samozatajnom djelovanju, hrabrom svjedočenju i predanom naviještanju Petar i Pavao zauvijek su najdublje nadahnuće za sve Isusove učenike, a posebice za Kristove svećenike. Stoga je danas, na dan ređenje novih svećenika, osobito važno ponoviti da naročito svećenici u životima i djelovanju Petra i Pavla trebaju prepoznati različite nijanse i iščitavati brojne poruke, važne za nasljedovanje u svećeničkom životu i djelovanju.

Iako su za svećenike zaista vrlo važni svi Petrovi i Pavlovi načini djelovanja i njihove pouke i treba ih nasljedovati u duhovnom životu i pastoralnom djelovanju, u našem vremenu čine se za dušobrižnike posebno važnim i suvremenim dvije poruke, koje proizlaze njihova primjera osobnoga pristajanja uz Krista i njihova načina propovijedanja. Jedna je hrabrost i dosljednost u naviještanju cjelovita Božjeg nauka, a druga je samozatajnost i poniznost u vršenju vlastite službe.

Suvremeni način života i razmišljanja često nameće odnos prema istini kroz naglašeni relativizam te se svaka istina u najboljem slučaju vidi samo kao jedno od mišljenja. U takvu okruženju kulture mišljenja, koja postaje sve raširenija, vrlo je zahtjevno biti svjedok istine, a posebice svjedok Božje vječne istine, njezinih objavljenih neprolaznih članaka i pravila morala. A glede cjelovitosti nauka, od svećenika se u njegovu poslanju očekuje Petrova razboritost u hrabrom naviještanju i Pavlova dosljedna energičnost. Glede toga poznat je i važan Pavlov poziv Timoteju da propovijeda cjelovitu Riječ, jer da će doći vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka, nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima i od istine će uho odvraćati (usp. 2 Tim 4,3-4).

Druga oznaka našega vremena, koja se sve češće nameće na raznim područjima života te odnosa među ljudima i u društvu općenito, prepoznaje se kao populizam u načinu komuniciranja i djelovanja te inflatorni elitizam u oholom nametanju protagonista. I jedno i drugo svećeniku bi moralo biti strano jer njega, koji nasljeduje primjer Krista i naviješta njegovi nauk, također u načinu naviještanja trebaju resiti Kristova samozatajnost i poniznost. Odnosno, kako je pisao apostol Petar, „svi se jedni prema drugima pripašite poniznošću jer Bog se oholima protivi, a poniznima daruje milost" (1 Pt 5,5).

Neka, po zagovoru svetih apostola Petra i Pavla, sve Kristove svećenike resi zdravi ponos što ih je Bog pozvao u časnu službu! Neka ih odlikuje vjernost Kristovu nauku i dosljednost u osobnom životu te poniznost u služenju i naviještanju! Neka, nasljedujući primjer svetoga Petra i Pavla, propovijedaju Evanđelje i zasađuju Crkvu Božju! I neka s Kristom ispijaju čašu Gospodnju i tako postanu prijatelji Božji.