Propovijed nadbiskupa Vukšića na susretu svećenika Plehanskog arhiđakonata

U župi sv. Ante Padovanskog u Gornjim Močilima-Sijekovcu održan je u četvrtak 12. ožujka 2026. susret svećenika Plehanskog arhiđakonata, posljednji od četiri Arhiđakonatska susreta održana u Vrhbosanskoj nadbiskupiji od kraja veljače do sredine ožujka. Prije radnog dijela nadbiskup Tomo predvodio je misno slavlje pod kojim je uputio propovijed naslovljenu „Osobno posvećeni, svećenici su posvetitelji drugih i tako nastavljaju isusovo djelo posvećivanja“:

Okupljeni smo na susretu svećenika Plehanskog arhiđakonata, koji je četvrti ovakav susret tijekom mjeseca veljače i ožujka i njime završavamo niz ovogodišnjih sastanaka ove vrste. I kao što je bilo također na drugim susretima, također danas svakoga od vas ponaosob pozdravljam na čelu s arhiđakonom i dekanima i svima zahvaljujem za vaše svećeničko služenje, naviještanje i svjedočenje narodu Božjemu na mjestima i službama koje po Božjoj providnosti obnašate u Crkvi.

I.

Razmatranja za vrijeme Euharistijskih slavlja posvetili smo, naravno, temama koje su povezane sa svećeničkom službom i po kojima se ona prepoznaje. U tom nizu na prvom susretu, kao oni koji su poslani moliti sa zajednicom i za zajednicu, razmišljali smo na temu: Zahvaljujem ti, Gospodine, jer si čuo riječi mojih usta (usp. Ps 138,1-3). Na drugom mjestu vodila nas je misao da su svećenici, kao odgojitelji Božjega naroda, dužnici svima, što proizlazi iz dragovoljnoga pristanka staviti se u službu Isusove želje, da se njegovo evanđelje propovijeda po svemu svijetu i svakom stvorenju (usp. Mk 16,15). A budući da se kršćansko naviještanje potvrđuje i dokazuje djelima, potom smo podsjetili na istinu: Poslanje svećenika bitno je obilježeno odnosom prema drugima, osobito prema drugim prezbiterima.

Nakon razmišljanja o molitvi svećenika, o njihovu naviještanju i svjedočenju djelima te o brizi za druge ljude, danas bismo, prepuštajući se i ovaj put vodstvu saborskoga dokumenta o životu i djelovanju prezbitera, željeli razmijeniti misli o našoj najčasnijoj službi, onoj posvetiteljskoj, to jest o nama kao službenicima sakramenata i posebice Euharistije (usp. PO, br. 5) te o potrebi jedinstva i sklada života svećenika (usp. PO, br. 14).

Poznato nam je da Bog, koji je jedini svet i posvetitelj, uzima ljude za svoje suradnike i pomoćnike, pozvane ponizno služiti djelu posvećivanja da, sami prožeti Božjom svetošću i osobno posvećeni, budu posvetitelji drugih i tako nastave Isusovo djelo posvećivanja. Ti uzeti između ljudi su prezbiteri te, kao dionici Kristova svećeništva, oni nastupaju u službi Krista Gospodina, koji u liturgiji po svom Duhu neprestano vrši svećeničku službu.

U djelu posvećenja, koje se ostvaruje osobito slavljenjem sakramenata, Euharistija se pokazuje kao izvor posvećenja i vrhunac cjelokupne evangelizacije. Naime, poučeni u istinama vjere, katekumeni se postupno privode sudjelovanju na Euharistiji, a vjernici, koji su već obilježeni svetim krstom i potvrdom, primanjem Euharistije posvema urastaju u Kristovo tijelo.

II.

Često izloženi sličnim uvjetima te vezani i mnogo puta rastrgani brojnim dužnostima svoje službe, prezbiteri ne mogu a da se bez tjeskobe ne pitaju kako bi svoj unutrašnji život mogli spojiti u jedinstvo sa svojom vanjskom djelatnošću. Drugi vatikanski sabor (usp. PO, br. 14) vrlo dobro uočava da u suvremenom svijetu, u kojemu prevladava žurba te ljudi moraju brinuti se za mnoge poslove, čovjek živi u opasnosti da se pogubi u tom mnoštvu i žurbi. I dok se i sami prepoznajemo u spomenutoj analizi stanja, zahvalni smo Saboru za ponuđeno rješenje ove velike suvremene dileme u riječima: „Ovo jedinstvo života ne može se postići ni pukim vanjskim sređivanjem pastoralnih obaveza, a ni samom praksom pobožnih vježbi, kolikogod to inače može mnogo koristiti. Prezbiteri mogu izgraditi to jedinstvo slijedeći u vršenju službe primjer Krista Gospodina, kojemu je bila hrana činiti volju onoga koji ga je poslao da dovrši njegovo djelo."

Svećenik rješenje za svoje dileme i izazove života traži u vjeri tako što nasljeduje Isusov primjer i način prepoznavanja Božje volje i njezina vršenja. A svaki put kad tako prezbiteri djeluju, po tim svojim službenicima nastavlja vršiti volju Očevu sam Krist, koji ostaje počelo i izvor jedinstva njihova života. Odnosno, Sabor je izričit: „Prezbiteri će to jedinstvo svoga života postići, ako se povežu s Kristom u prihvaćanju Očeve volje i darivanju samih sebe za stado koje im je povjereno. Ako budu tako vršili ulogu Dobroga Pastira, naći će u samom izvršavanju pastoralne ljubavi vezu svećeničkoga savršenstva, koje će u njihovu životu i djelovanju uspostavljati jedinstvo."

Pastoralna ljubav prema vjernicima očituje se slavljenjem svetih tajna i naviještanjem poruka Božjih. Ona se njima hrani i iz njih proistječe, a naročito iz euharistijske žrtve. Naime, osim što je znak Kristove prisutnosti, Euharistijsko slavlje je također sakrament susreta Krista i čovjeka. Ono je osobito znak susreta Krista i svećenika koji slavi Euharistiju. To je susret koji na djelatnoj razini dovodi do poistovjećivanja svećenika s Kristom, zato što svojim djelom svećenik nastavlja Kristovu službu posvećivanja ljudi i svijeta. I jer je posvećivanje drugih ljudi vrhunac svećenikova služenja, Euharistija predstavlja središte i korijen čitavoga života prezbitera. S jedne strane, ostvaruju se uvjeti za posvećenje drugih a, s druge, ono što se zbiva na oltaru svećenik nastoji primijeniti na sebe.

Da bi svećenici mogli konkretno ostvariti, provjeravati i čuvati jedinstvo svoga života, Sabor zahtijeva da sve svoje pothvate, nasljedujući Kristov primjer, promatraju u svjetlu Božje volje. Pri tomu, katolički svećenik nikada ne djeluje na svoju ruku. On postoji sȁmo kao dio Crkve te djeluje u Crkvi i s Crkvom. To jest, po Kristu, s Kristom i u Kristu. Zato svećenik stalno propituje i provjerava kakav sklad postoji između njegova života, njegovih riječi i pothvata, i pravila evanđeoskoga poslanja Crkve. Naime, vjernost prema Kristu ne može se odvojiti od vjernosti prema Crkvi, jednostavno zato što je ona njegovo mistično tijelo a on njezina glava. Drugim riječima, pastoralna ljubav nije neka vrsta slobodnog umijeća svećenika, nego zahtijeva da prezbiteri uvijek rade usklađeno, vjerni apostolskom nauku i povezani u zajedništvo s biskupima i drugom braćom u svećeništvu, kako ne bi uzalud trčali (usp. Gal 2,2). Kad tako razmišljaju i djeluju, prezbiteri će naći jedinstvo vlastitoga života u samom jedinstvu poslanja Crkve. Na takav način će se sjediniti sa Gospodinom i po njemu s Ocem u Duhu Svetom, da bi se tako mogli napuniti utjehom i preobilovati radošću.

III.

Prema liturgijskoj rasporedbi tekstova iz Svetoga Pisma, koji se navješćuju za vrijeme Euharistijskih slavlja, danas je na redu odlomak iz dijela Knjige proroka Jeremije (usp. 7,23-28). Prorok ga je posvetio potrebi pravoga čašćenja Boga u hramu i opasnosti da se to čašćenje pretvori u neistinito, pa je upravo po tomu ovaj odlomak vrlo prikladan za razmatranje svećenicima kao službenicima kršćanskih hramova.

Gospodin je, naglašava Jeremija, ocima izabranoga naroda zapovjedio da slušaju njegov glas, pa će on biti njihov Bog a oni će biti njegov narod, te da idu putem kojim je on zapovjedio kako bi im bilo dobro. Međutim, oni ga nisu poslušali, ni uho svoje prignuli, već pođoše po savjetu i okorjelosti zloga srca svojega; okrenuli su Bogu leđa, a ne lice (usp. Jer 7,23-24). Umjesto da budu dosljedni obećanjima i poslušni glasu Božjemu, mislili su da to mogu nadomjestiti izvanjskim vježbama u hramu, što Jeremija kritizira.

Vjera izabranoga naroda, slično kao u kršćanstvu, ponajprije je bila unutrašnja stvar čovjeka koja se izražavala i bila označena također liturgijskim činima u hramu. No, kad se radi o onome o čemu piše Jeremija, nered se sastojao u izvanjskom vršenju obreda bez osobne poslušnosti Gospodinovu glasu. To jest, vršenje bogoštovlja i pojedini liturgijski čini nikako nisu vidljive religiozne vježbe ili rutinski običaj, nego moraju biti vanjski izraz unutrašnjih stavova, vanjsko pobožno očitovanje unutrašnje žive vjere, vidljivi znakovi zajedništva s Bogom. To je Jeremija govorio, ali ga narod i službenici hrama nisu slušali. Stoga su njihov život, njihova religioznost, njihove žrtve i njihovo bogoštovlje bili nedosljedni, licemjerni i dvolični.

Svojim tumačenjem Jeremija prepoznaje, da se opačina i zloba mogu očitovati ne samo u obliku pojedinoga grešnog čina već da mogu postojati i kao stanje. Takva osoba je iznutra neposlušna Bogu i time udaljena od njega a samo na izvanjski način vrši pobožne čine. Time i ti čini, iako izvana izgledaju pobožni, ustvari su licemjerni i time grešni.

Zahvalni Gospodinu za sve trenutke svoje dosljednosti i djela koja su to potvrđivala, svjesni smo i svojih slabosti te, posebice u ovo korizmeno vrijeme, ispovijedamo da želimo biti bolji posvetitelji drugih. Molimo Božje milosrđe da nas blagoslovi obraćenjem i da naši čini u hramu uvijek budu izraz našeg unutrašnjeg stanja. Stoga, riječima današnjega misnog psalma, kličemo Gospodinu i uzvikujemo Spasitelju svome. Pred lice Božje stupamo s hvalama i kličemo mu u pjesmama. Prigibamo koljena i padamo nice. Klanjamo se Gospodinu koji nas stvori, jer on je Bog naš a mi narod njegov (usp. Ps 95,1-2.6-7). Odnosno, ponovimo to još jednom: kad je prožet Božjom svetošću i osobno posvećen, svećenik je dosljedan posvetitelji drugih i nastavlja Isusovo djelo posvećivanja.