Govor Svetoga Oca Lava XIV. na susretu s članovima španjolskoga Parlamenta

Pape Lav XIV. posjetio je u ponedjeljak 8. lipnja 2026. Kongres zastupnika, sjedište institucionalnoga, pravnoga i demokratskoga života Španjolske, u Palacio de las Cortes u Madridu. Govor Svetoga Oca Lava XIV. na susretu s članovima španjolskoga Parlamenta prenosimo u cijelosti.

Madrid, 8. lipnja 2026.

G. predsjedniče Vlade,

gđo predsjednice Kongresa zastupnika,

g. predsjedniče Senata,

g. predsjedniče Ustavnog suda,

gđo predsjednice Vrhovnoga suda i Općega vijeća sudbene vlasti,

članovi Kongresa zastupnika i Senata,

dame i gospodo,

zahvaljujem gospođi predsjednici na njezinim ljubaznim riječima kao i na pozivu koji je Apostolska Stolica primila prigodom moga putovanja u ovu zemlju te na srdačnosti kojom ste me primili u ovoj povijesnoj palači Kongresa zastupnika, istaknutom sjedištu institucionalnoga, pravnog i demokratskog života Kraljevine Španjolske. Pred vas stupam kao rimski biskup i pastir Katoličke Crkve, svjestan da poslanje povjereno nasljedniku apostola Petra kao načelu i temelju jedinstva biskupâ i vjernikâ (usp. Lumen gentium, 23) na osobit način postavlja Apostolsku Stolicu u dijalog s narodima i državama.

Moja prisutnost među vama želi biti znakom blizine prema Španjolskoj, u okviru uzajamne suradnje te riječ ponuđena u službi ljudske osobe. Crkva „hodi s čovječanstvom“, dijeli njegove nade i rane, sluša pitanja svakoga doba i dopušta da je izazove „sve ono što se tiče postojanja muškaraca i žena današnjice“. Stoga, kada se obraća javnomu životu to čini uz poštivanje vlastitoga poslanja institucija i legitimne odgovornosti onih koji su primili mandat zakonodavne vlasti. Ona priznaje „autonomiju zemaljskih stvarnosti“ i „razlikovanje između crkvene zajednice i političke zajednice“; i upravo, polazeći od te svjesnosti, nudi promišljanje koje proizlazi iz želje služiti općemu dobru i podsjetiti na ono što suživot doista čini ljudskim (usp. Magnifica humanitas, 18-19).

U ovoj se dvorani pravno oblikuje društveni suživot. Ovdje se razlike slušaju, uređuju i, kada je moguće, pretvaraju u zajedničku odluku. Stoga, iznad legitimne raznolikosti stajališta, svaka zakonodavna djelatnost na kraju se suočava s presudnim pitanjem: koja predodžba o ljudskoj osobi nadahnjuje zakone i kakav tip društva ti zakoni izgrađuju?

Pred takvim pitanjem, Španjolska posjeduje osobito bogato pamćenje. Njezin se zemljopisni i politički identitet isprepleo s poviješću u kojoj su se vjera i razum, umjetnost i pravo, tradicija i misao znali plodno susretati. U njezinim katedralama i sveučilištima, u njezinoj besmrtnoj književnosti, u njezinim pravnim ustanovama i u samoj duši njezina naroda, i dalje živi baština koja je oblikovala njezin način življenja slobode, vršenja pravednosti i uređivanja zajedničkoga života.

Od univerzalnih stranica Don Quijotea, gdje je Cervantes proglasio da je „sloboda […] jedan od najdragocjenijih darova koje je nebo podarilo ljudima“ (Don Quijote od Manche, II, 58), pa do duhovne dubine svete Terezije Avilske, te od velike španjolske pravne tradicije do metafizičke tjeskobe Unamuna koji je podsjećao da se čovjek „ne miri s time da posve umre“ (O tragičnom osjećaju života, I), Španjolska je znala gledati na ljudsko biće kao na nešto više od običnoga djelića društvenoga, gospodarskog ili političkog poretka: prepoznala ga je kao stvorenje otvoreno istini, obdareno slobodom i pokretano žeđu za vječnošću koju nijedna vremenita stvarnost ne može ugasiti; jednom riječju kao nekoga čije dostojanstvo prethodi svakoj korisnosti i kojemu je podložno zakonodavno djelovanje.

Stoga, kada se danas govori o ljudskoj osobi, sjećanje prirodno vodi prema Salamanci i misli koja je ondje sazrijevala. Simbolična prisutnost kraljeva Izabele i Ferdinanda u ovoj dvorani podsjeća na trenutak kada se Španjolska našla pred povijesnim odgovornostima univerzalnih razmjera; nekoliko godina poslije Salamanca je, s osobitom lucidnošću, morala preuzeti moralno i pravno promišljanje koje je ta situacija zahtijevala. Na tom sveučilištu, prije petsto godina, kada su se otvarali novi svjetovi i goleme mogućnosti u odnosima među narodima, neki su učitelji shvatili da se razum ne može prizivati kako bi se legitimitetom zaodjenulo ono što su sila ili interes predstavljali kao prikladno. Tako su u povijesno razlučivanje unijeli pitanje o neumanjivoj vrijednosti svakoga ljudskog bića i o moralnim granicama vlasti. Treba priznati da društvo, pa i sama Crkva, nisu uvijek bili dorasli intuicijama koje su nalazile odjek u vlastitoj kršćanskoj tradiciji.

Ipak, to je pitanje otvorilo intelektualni i moralni obzor koji je daleko nadilazio vlastiti povijesni kontekst. Intuicija totus orbis, ljudske zajednice šire od bilo koje pojedinačne vlasti, omogućila je potvrdu postojanja pravnih i moralnih veza među narodima. Iz Španjolske je promišljanje škole iz Salamance – osobito ono fra Francisca de Vitorije, zajedno s drugim dominikancima i isusovcima – pridonijelo oblikovanju pravne i moralne svijesti sposobne podsjetiti da vlast uvijek uključuje odgovornost te da svako ljudsko biće mora biti priznato kao nositelj prava i obveza. Ta težnja nastavlja odjekivati i danas: da dostojanstvo, pravda i opće dobro budu mjerilo društvenih odnosa, kako na nacionalnoj tako i na međunarodnoj razini.

To je jedna od velikih baština Španjolske: spojiti povijesno djelovanje s jasnoćom moralnoga razuma. Taj doprinos, rođen na obalama Tormesa, nadmašio je aule i knjižnice te postao dijelom šire svijesti koju dijeli međunarodna zajednica i koja se i dalje pita kako izgraditi mir na priznanju osobe, a ne na nametanju sile. Ta baština živi i u ovom Cortesu svaki put kada se zakonodavac pita kako omogućiti da ono što je moguće bude pravedno, da ono što je zakonito bude doista ljudsko i da volja većine čuva ona dobra koja pripadaju svima te poštuje ono što nijedna većina ne može legitimno povrijediti.

Pitanje iz Salamance nastavlja pratiti zauzetost onih koji djeluju u javnomu životu. Danas se novi svjetovi koji se otvaraju pred nama više ne ucrtavaju na zemljopisnim kartama: oni se razotkrivaju u tehnici, gospodarstvu, biomedicini i digitalnom svijetu, gdje ljudska moć zadire u sve osjetljivija područja osobnoga i društvenoga života.

Napredak pruža čudesne mogućnosti, a danas to na osobit način vidimo u razvoju umjetne inteligencije i novih tehnologija. Kao što sam podsjetio u svojoj nedavnoj enciklici, tehnologija sama po sebi nije neutralna jer poprima lice onih koji je osmišljavaju, financiraju, uređuju i koriste (usp. Magnifica humanitas, 9); stoga se, pred preobrazbama našega vremena, naše razlučivanje mora usredotočiti na mjesto koje ljudska osoba zauzima u našim odlukama i na to kako se danas, na nov način, promatraju dostojanstvo rada, solidarnost, socijalna politika i opće dobro.

To razlučivanje polazi od jedne temeljne tvrdnje: svako doista pravedno društvo počiva na priznanju nepovrjedivoga dostojanstva ljudske osobe. To dostojanstvo prethodi svakom priznanju države i ne može biti podređeno promjenjivim društvenim suglasnostima ili nestalnim većinama trenutka (usp. Benedikt XVI., Govor njemačkom Saveznom parlamentu, 22. rujna 2011.). Ono pripada svakomu ljudskom biću samom činjenicom njegova postojanja i zato mora biti mjerilo svakoga pozitivnog pravnog poretka. Kršćanska ga vjera naviješta polazeći od Objave; ljudski razum može ga prepoznati kao zahtjev upisan u istinu o čovjeku (usp. isto). Kada to uvjerenje ostane živo, pravo postaje zaštita svih i jamstvo protiv nametanja posebnih interesa i programa.

Na toj osnovi danas mi je dano uputiti mirnu, ali odlučnu riječ onima koji nose tešku odgovornost pravnoga uređivanja društvenoga suživota. Taj suživot može biti ugrožen kulturom odbacivanja, kako je papa Franjo više puta upozoravao (usp. Govor Plenarnoj skupštini Papinske akademije za život, 27. rujna 2021.). U tom smislu, ako se život prestane priznavati kao temeljnu vrijednost, kakvu budućnost mogu imati naša društva? Može li se doista pravednom nazvati zajednica koja prepušta sjeni još nerođeno dijete, starca, bolesnika, onoga koji trpi u tišini ili onoga koji u potpunosti ovisi o skrbi drugih? Obrana ljudskoga života nije pitanje posebnoga ni konfesionalnog interesa: ona je uljudbeni cilj. Svaki ljudski život mora biti priznat i zaštićen od začeća do njegove naravne smrti, u svim okolnostima svoga postojanja. Kada ta sigurnost oslabi, najranjiviji postaju prve žrtve, a zakon gubi svoje najdublje značenje: služiti i štititi svaku osobu. Zato se moralna veličina jednoga naroda očituje ponajprije u njegovoj sposobnosti pratiti, štititi i ljubiti one živote koji su obilježeni većom krhkošću.

Opće je dobro, u određenom smislu, „društveni oblik ljudskoga dostojanstva“ (usp. Magnifica humanitas, 59). Ono se ne sastoji u pukom zbroju pojedinačnih interesa, nego u „skupu onih uvjeta društvenoga života koji omogućuju skupinama i pojedincima da potpunije i lakše postignu vlastito savršenstvo“ (Gaudium et spes, 26). Kada opće dobro prestane biti zajednički obzor, javno djelovanje riskira raspršiti se u djelomične interese, nesposobne očuvati ono što pripada svima.

U tom kontekstu osobitu važnost ima obitelj, prva ljudska stvarnost i naravni temelj zajednice. U obiteljskom se okviru isprepliću naraštaji i prenosi živo pamćenje koje društvu daje nutarnji kontinuitet. Ondje gdje je obitelj poduprta, jača i duhovna i društvena stabilnost naroda. Obitelj će uvijek biti prva škola čovječnosti u kojoj se, prije nego igdje drugdje, uči elementarna gramatika suživota: prihvaćati život, brinuti se za drugoga, opraštati, služiti i pripadati.

I obrazovne ustanove imaju presudnu ulogu u toj zadaći. U njima novi naraštaji mogu naučiti tražiti i ljubiti istinu, postavljati pitanja o smislu života i o dostojanstvu svake osobe. Zato mnogi roditelji, želeći da njihova djeca nauče uspostavljati odnose s drugima, misliti kritički i usvajati čvrste vrijednosti, polažu velike nade u njih, kao u dragocjene saveznike u njihovu odgoju. Ta suradnja uvijek mora poštovati „prvotno i neotuđivo pravo“ roditelja da „izaberu vrstu odgoja i formacije koje žele pružiti svojoj djeci, u skladu sa svojim moralnim, kulturnim i vjerskim uvjerenjima“ (usp. Magnifica humanitas, 143; Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, čl. 18.4).

Potvrda ljudskoga dostojanstva ne može ostati apstraktnom dok su tolike osobe prisiljene napustiti sve kako bi potražile mir, sigurnost i budućnost. I tragična migrantska drama danas stavlja na kušnju savjest naroda i etičke temelje međunarodnoga poretka. Brojni muškarci, žene i djeca prisiljeni su, zbog često dramatičnih okolnosti, otići iz svojih zajednica i ostaviti za sobom drage osobe, povijest i veze. Ta zbilja nadilazi svako čisto demografsko ili gospodarsko tumačenje: ona predstavlja izrazito moralno i pravno pitanje. Ondje gdje je osoba diskriminirana zbog svojega nacionalnog, etničkog, vjerskog ili jezičnog podrijetla, ili zbog svojega ekonomskog ili društvenog položaja, teško se krši univerzalno načelo jednakoga dostojanstva svih ljudskih bića.

Položaj migranata i izbjeglica zahtijeva odgovor koji u središte stavlja osobe, suočava se s uzrocima koji ih prisiljavaju na odlazak i nadilazi puko upravljanje migracijskim tokovima. Iz toga proizlazi dvostruki zahtjev socijalne pravednosti: ponuditi sigurne i zakonite puteve, dostojanstven prihvat i stvarne mogućnosti integracije; te istodobno promicati pravo ostanka u vlastitoj zemlji, djelujući kako nitko ne bi morao napustiti svoj dom zbog nedostatka mira, sigurnosti ili dostojanstvenih životnih uvjeta, zbog ekonomskih nejednakosti i učinaka klimatske krize (usp. Magnifica humanitas, 81).

Posljednjih godina sve opasnije migrantske rute pokazale su iznimno visoku cijenu te stvarnosti, često skrivene ili zanemarene. Mnoge osobe i dalje postaju žrtvama trgovaca ljudima i krijumčara koji profitiraju na njihovu očaju. Potrebno je ojačati prevenciju, spašavanje i pomoć žrtvama, osobito u okviru regionalne i multilateralne suradnje.

Nijedna država ne može sama odgovoriti na izazov takvih razmjera. Zato je nužan usklađen, solidaran i djelotvoran odgovor, sposoban zajamčiti zaštitu, prihvat i stvarne mogućnosti integracije onima koji emigriraju. Kada institucionalni odgovor postane blizak, pravedan i koordiniran, granice prestaju biti mjesta napuštenosti te mogu postati prostori odgovorne zaštite ljudskoga dostojanstva.

Poštovani,

svijet prolazi kroz duboku duhovnu i kulturnu krizu, koja se očituje u mnogostrukim oblicima nasilja, polarizacije i uzajamnoga nepovjerenja. U tom se kontekstu mir pokazuje kao politička težnja, ali još više kao istinski moralni zahtjev. On traži javni govor koji poštuje one koji misle drukčije, institucije u službi susreta, povijesno pamćenje koje traži istinu i pomirenje, te društveni život sposoban podupirati građansko prijateljstvo i uzajamno poštovanje unatoč razlikama.

Na međunarodnoj razini, mir zahtijeva diplomatsku hrabrost, etičku odgovornost i pogled u budućnost utemeljen na poštovanju identiteta svakoga naroda i na obvezi država da svoje sporove rješavaju mirnim putevima koje pruža međunarodno pravo. Svaki rat, u konačnoj raščlambi, predstavlja bolan poraz sposobnosti pregovaranja, ali i onoga zajedničkog osjećaja čovječanstva koji među narodima prepoznaje veze pravednosti. Oružje može nametnuti privremenu šutnju, ali nikada neće moći izgraditi istinski i trajan mir.

Stoga je zabrinjavajuće što se u različitim dijelovima svijeta, pa i u Europi, naoružavanje ponovno predstavlja kao gotovo neizbježan odgovor na krhkost međunarodnoga poretka. Istinska sigurnost, naprotiv, proizlazi iz pravednosti, strpljiva dijaloga, poštivanja međunarodnoga prava i politike sposobne staviti život naroda ispred interesa onih koji profitiraju od rata. I razvoj novih tehnologija i umjetne inteligencije na vojnom području zahtijeva strogu etičku budnost, kako odluke o životu i smrti nikada ne bi bile prepuštene automatizmima niti izuzete iz moralne odgovornosti ljudske osobe (usp. Govor na Sveučilištu „La Sapienza”, 14. svibnja 2026.).

Međunarodna je zajednica pozvana ponovno otkriti nezamjenjivu vrijednost dijaloga kao strpljiva puta prema pravednim i trajnim sporazumima, utemeljenima na poštivanju ugovora, transparentnosti diplomatskoga djelovanja i iskrenoj volji da se mir stavi ispred posezanja za silom. Iz toga se rađaju povjerenje i nada.

Kao što podsjeća geslo Europske unije, In varietate concordia, pravo jedinstvo ne ujednačuje, nego povezuje u različitosti, pretvarajući kulture, osjetljivosti i tradicije u prigodu za uzajamno obogaćivanje.

Na isti je način i unutar samih društava žurno potrebno promicati kulturu uzajamnosti. Politički pluralizam ne bi smio degenerirati u trajno diskreditiranje protivnika. U zrelom suživotu čak i sukob može postati korak prema miru, kada se razlike ublaže slušanjem i usmjere prema priznavanju potreba, težnji i sposobnosti svih.

No mir nije samo politička ili institucionalna stvarnost. On se rađa i u savjesti, ondje gdje ogorčenost, ravnodušnost i mržnja ustupaju mjesto pomirenju. Zato se uspostavlja i čuva i putem govora. Riječi mogu otvarati putove ili ih zatvarati; mogu rasvijetliti stvarnost ili je iskriviti do te mjere da susret postane nemoguć. Oni koji vrše javnu odgovornost imaju stoga posebnu obvezu čuvati riječ kako bi „razoružali jezik“ (Poruka za korizmu 2026., 13. veljače 2026.). Čvrstoća ne zahtijeva prijezir; neslaganje ne podrazumijeva ponižavanje.

Iz toga poštovanja prema drugome proizlazi i dužnost čuvanja prostora u kojem sazrijevaju njegova uvjerenja, njegova savjest i njegov odnos s Bogom. Pozornost prema tom nutarnjem području omogućuje bolje razumjeti jedno presudno pitanje za svako istinski demokratsko društvo: slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti, temeljno pravo koje štiti najintimnije područje osobe. Sloboda na kojoj počiva suvremena država, ako je autentična, priznaje religioznu dimenziju ljudskoga bića, poštuje je i pravno štiti; te sprječava da netko mora odustati od doprinosa društvu u kojemu živi zbog svoje vjere.

Ne miješajući pravni i moralni poredak, dobro je podsjetiti i da sloboda zahtijeva potpuno razumijevanje same sebe. Biti slobodan ne znači samo živjeti bez prisile ili raspolagati mnogim mogućnostima izbora; to znači biti sposoban prepoznati dobro i odgovorno ga prihvatiti. Zato svako doista slobodno društvo zahtijeva i pravedno ograničenje javne vlasti, kako sloboda osoba, zajednica i udruga ne bi bila neopravdano ograničena (usp. Dignitatis humanae, 1). U toj perspektivi, legitimna autonomija vremenitoga poretka nikada se ne smije tumačiti kao neprijateljstvo prema religijskom fenomenu. Vjera ne traži da se nameće privilegijama ili prisilom; međutim, ne može biti ni potisnuta u šutnju kao da je nebitna za javni život.

U tom kontekstu sakramentalni pečat ispovijedi ima osobitu važnost za Katoličku Crkvu. On pripada širem okviru vjerske slobode koja vjerničkim zajednicama jamči vlastiti prostor života, organizacije i unutarnje stege (usp. Konferencija o sigurnosti i suradnji u Europi, Završni akt iz Helsinkija, 1. kolovoza 1975., načelo VII). Pravna zaštita toga pečata, kao što se na sličan način štiti i u nekim drugim profesijama, znači očuvati sveti prostor nutarnje slobode, u kojemu vjernik može otvoriti svoju dušu Bogu bez straha od vanjskih pritisaka, kako to priznaju i međunarodne norme (usp. Međunarodni kazneni sud, Pravila postupka i dokazivanja, pravilo 73.3).

Dame i gospodo,

dopustite mi nakratko se zaustaviti na nekim slikama koje krase ovu dvoranu. U ovoj auli zasjedanja prirodno svjetlo ulazi kroz svjetlarnik koji nadvisuje dvoranu. Svjetlo koje dolazi s visine može podsjetiti da i politika treba priznati mjerilo koje joj prethodi i koje je nadilazi.

I slike koje u gornjem dijelu glavnoga zida prikazuju prihvaćanje Evanđelja i Dekaloga podsjećaju na nešto bitno. Ne miješajući politički i religiozni poredak, ti znakovi pozivaju na priznanje da je moderna sloboda bila pripravljena i dugim odgojem savjesti, duboko obilježenim kršćanskom tradicijom. U toj nutarnjoj školi narodi su naučili da pravo mora služiti dobru, da pravda postavlja granice sili, da vlast treba legitimitet, da siromašni u punini pripadaju zajednici, da stranac mora biti prihvaćen u skladu sa svojim dostojanstvom i da ljudski život nikada ne smije biti tretiran kao roba.

Zakon ne postiže svoju istinsku veličinu samom činjenicom da je formalno donesen; on je postiže onda kada se, osim što je valjan po obliku, može pojaviti pred dostojanstvom ljudske osobe i proći taj ispit bez srama.

Stoga vas pozivam da podignete pogled: ne kako biste se udaljili od stvarnosti, nego kako biste se podsjetili da se svaka odluka javnih vlasti tiče ljudi od krvi i mesa, osobito onih koji imaju najmanje snage da se njihov glas čuje. Jer uzvišenost se pogleda sastoji upravo u tomu da se s većom dubinom promatra ono što je predmet svake javne odluke. Zato je, uz tehničke odgovore i zakonodavne reforme, potrebna i moralna obnova.

Španjolska može ponuditi puno na tom putu. Ona ima jezik koji povezuje kontinente; kulturnu, pravnu i duhovnu tradiciju koja je znala dovesti u dijalog vjeru i razum, pravo i savjest, jedinstvo i pluralnost. To povijesno iskustvo podsjeća i na vrijednost sloge te na strpljiv napor izgradnje mirnoga i pravednoga suživota.

Neka ovaj plemeniti narod nikada ne izgubi ni sjećanje na vlastite korijene niti hrabrost gledati u budućnost. Neka Španjolska nastavi biti zemljom susreta, kulture, solidarnosti i nade. I neka njezin javni život uvijek zna sjediniti čvrstoću uvjerenja s plemenitošću dijaloga i veličinom služenja.

Bog neka podari mir svim narodima zemlje, slogu obiteljima i spokoj savjestima. A na Kraljevinu Španjolsku, obilježenu apostolskim pečatom svetoga Jakova i majčinskom prisutnošću Gospe od Stupa, neka siđu dani blagostanja, pravednosti i trajnoga mira. Hvala!

(Prijevod: Mario Glibić)

(kta)