Propovijed nadbiskupa Vukšića na susretu svećenika Gučogorskog arhiđakonata

Župa sv. Franje Asiškog – Guča Gora bila je u srijedu 11. ožujka domaćin susreta svećenika Gučogorskog arhiđakonata. Nadbiskup metropolit vrhbosanski mons. Tomo Vukšić predvodio je tom prigodom misu pod kojom je u Godini svetog Franje – koja će se slaviti od 10. siječnja 2026. do 10. siječnja 2027. – franjevačka samostanska crkva svetog Franje Asiškog u Gučoj Gori proglašena posebnom jubilarnom crkvom za sve vjernike, svećenike, redovnike i redovnice u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. U nastavku u cijelosti prenosimo propovijed nadbiskupa Tome kao i Dekret o proglašenju pročitan nakon nje:

„Poslanje svećenika bitno je obilježeno odnosom prema drugima, osobito prema drugim prezbiterima“

Susret svećenika Gučogorskog arhiđakonata

Guča Gora, 11. ožujka 2026.

Na trećem susretu svećenika ove godine okupljeni smo danas kao dio prezbiterija Vrhbosanske nadbiskupije, koji živi i služi narodu Božjemu na području Gučogorskog arhiđakonata, čije su župe razdijeljene u tri dekanata: Bugojanski, Travnički i Žepački. Sve vas, na čelu s braćom dekanima, srdačno pozdravljam i izražavam radost zbog ovoga susreta, a našim domaćinima zahvaljujem za gostoprimstvo. Hvala vam za vaše naviještanje riječi Božje, za svjedočenje u zajednicama u kojima djelujete, za doprinose u izgradnji i obnovi Crkve Božje te za jačanje prijateljstva i duhovnoga dobra među ljudima.

I.

Poslanje i služenje svećenika bitno je obilježeno odnosom prema drugima i posvema je tomu posvećeno. Odnos prezbitera prema drugima je jednostavno u naravi svećeničke službe. Bez vršenja toga poslanja prema drugima teško je uopće razumjeti svećeničku službu. Dapače, sakrament svetoga reda postoji i prima se ponajprije radi duhovnoga služenja drugima. Njega, naime, pojedinac dragovoljno prima jer se odlučio staviti na raspolaganje Isusu i, kao jedan u nizu Isusovih učenika, pristao je poći po svijetu i propovijedati evanđelje svim stvorenjima (usp. Mk 16,16).

Među drugima, kojima je svećenik upućen i prema kojima vrši svoju službu, nalaze se doslovce sva Božja stvorenja, a među njima na prvomu mjestu je svaki čovjek. No, u okviru toga osobito važna tema je povezanost i bratska suradnja medu prezbiterima te oznaka međusobne ovisnosti i potreba njihove upućenosti jednih prema drugima, čemu je posebnu pozornost posvetio i Drugi vatikanski sabor (usp. PO, br. 8).

Povezanost i srodstvo među prezbiterima je ponajprije sakramentalna, ontološka, metafizička, milosna jer su po svom ređenju svi svećenici međusobno povezani najtješnjim bratstvom, što posebice vrijedi za one koji žive i djeluju u jednoj biskupiji. Ta duboka i neizbrisiva povezanost među svećenicima ima i mora imati konkretne posljedice i učinke na način života i djelovanja prezbitera u svakoj situaciji i generaciji. To bratstvo, naime, mora biti vidljivo i prepoznatljivo, iako u pojavnom smislu, ovisno o okolnostima i potrebama vremenskoga trenutka, može imati različite pojavne oblike.

S druge strane, nauk je Crkve također (usp. PO, br. 8), da na razini svakodnevnoga života i u cijeloj ljudskoj povijesti prezbiteri, iako postavljeni na različite dužnosti, uvijek izvršuju jednu te istu svećeničku službu za ljude. Oni su, naime, poslani surađivati u istom djelu, bez obzira koju konkretnu službu obnašaju. Tako, mogu biti zauzeti u župnom ili nekom drugom dušobrižništvu. Mogu se baviti znanstvenim istraživanjem ili predavanjem, ili ispunjavati druga apostolska djela ili ona koja su prema apostolatu usmjerena. Mogu biti poglavari i misionari, djelovati u prosvjeti ili odgoju, voditi razne crkvene ustanove.

Bez obzira na te razlike u službama, svi svećenici po svom djelovanju smjeraju k izgradnji Kristova Tijela. Ta pak izgradnja, napose u naše vrijeme, iziskuje mnogovrsne službe kao i nova prilagođavanja. Zato je vrlo važno da se svi prezbiteri, dijecezanski i redovnički, međusobno pomažu da budu uvijek suradnici istine.

II.

Osim vezom sakramentalnoga bratstva po primljenom svetom redu, svaki je svećenik s ostalim članovima biskupijskoga prezbiterija povezan i posebnim vezama apostolske ljubavi, službe bratstva. To je već od davnih vremena čak i liturgijski izraženo time što se prisutni prezbiteri pozivaju da, zajedno s biskupom koji redi nove svećenike, polože svoje ruke na novog izabranika i što jednodušno koncelebriraju svetu Euharistiju. Zato su pojedini svećenici vezani sa subraćom vezom ljubavi, molitve i svestrane suradnje. Tako dolazi do izražaja ono jedinstvo kojim je Krist htio da njegovi budu do kraja jedno, da svijet spozna da je Sin poslan od Oca.

Kao jedan od izraza povezanosti prezbitera, stariji svećenici se pozivaju da primaju mlade kao braću i da im dobrohotno budu od pomoći posebice u prvim pothvatima i teškoćama službe i da se trude shvatiti njihov ponekad različit mentalitet. A od mladih svećenika očekuje se da poštuju dob i iskustvo starijih te da budu spremni s njima se savjetovati o stvarima dušobrižništva i s njima rado surađivati.

Osim brojnih radosti koje život često donosi, pa i onaj svećenički, nisu rijetki ni različiti izazovi i poteškoće. Za takve situacije Sabor preporučuje da prezbiteri, koji uvijek trebaju biti vođeni bratskim duhom, ne zaboravljaju na gostoljubivost i poziva ih da gaje dobrotvornost i zajedništvo dobara. Također, podsjeća da uzajamno bratstvo prezbitera potiče posebice na brigu za one svećenike koji su bolesni, potišteni, preopterećeni poslovima, osamljeni, prognani iz domovine i za one koji trpe progonstvo.

Sve su spomenute teme vrlo suvremene, posebice u nekim dijelovima svijeta, a u nekima se možemo, barem djelomično, i sami prepoznati. Također, u nekim prijedlozima Sabora. Na primjer, kao jedan od mugućih načina traženja rješenja za slične situacije, Sabor predlaže sljedeće: Da bi prezbiteri u izgrađivanju duhovnog i intelektualnog života nalazili uzajamnu pomoć, da bi u službi mogli bolje surađivati i da bi se istrgli iz opasnosti osamljenosti koje se možda rađaju, neka se među njima promiče nekakav zajednički život ili neka vrst životnog zajedništva. A u nastavku istoga teksta razmišlja se na vrlo konkretan način kada veli da to zajedništvo: Prema različitim osobnim i pastoralnim potrebama, može poprimiti više oblika, kao što su: zajedničko stanovanje, gdje je to moguće, ili zajedničko blagovanje, ili bar češće povremeno sastajanje.

Crkva posebnu brigu iskazuje prema braći i sestrama koji se nalaze u osobnim poteškoćama, kojima mogu biti izloženi i svećenici. Zato Sabor na kraju potiče: Neka prezbiteri znadu da, zbog istog zajedništva u svećeništvu, imaju posebne obveze prema onima koji se nalaze u nekim teškoćama. Ovima neka pruže pravovremenu pomoć i neka ih, ako treba, diskretno opomenu. Osobito one koji su u bilo čemu pogriješili, neka uvijek prate bratskom ljubavlju i velikodušnošću i neka se za njih usrdno mole Bogu i neka prema njima budu kao prava braća i prijatelji.

III.

Rasporedbom Božje providnosti, okupljeni smo upravo u Gučoj Gori na svoj susret u posebnoj jubilarnoj godini koja je u Crkvi proglašena u povodu 800 godina od preminuća svetoga Franje. A proglašavajući ovu jubilarnu godinu, Papa Lav XIV. je zaželio da „primjer i duhovna baština ovoga Sveca, jakog u vjeri, čvrstog u nadi i gorljivog u djelotvornoj ljubavi prema bližnjemu, u svima probude svijest o važnosti pouzdanja u Gospodina, o darivanju sebe u životu vjernom evanđelju te o prihvaćanju i prosvjetljivanju vjerom i molitvom svake životne okolnosti i svakoga djelovanja".

Susret svećenika Gučogorskog arhiđakonata započinjemo ovim Euharistijskim slavljem u crkvi koja je posvećena upravo svetom Franji. K tomu, ova crkva obilježava 170 godina otkako je započela njezina gradnja i 80 godina od obnove nakon razaranja na kraju Drugoga svjetskog rata. Pamti ona ružne scene i strašno poniženje svoga svetog prostora također tijekom posljednjega rata. No, ne da se ova crkva zatvoriti u pamćenje o stradanjima i tragedijama jer, naspram toj napasti, kao katolička crkva ona ponajviše pamti i najradije progovara o milostima i blagoslovima, koje je dragi Bog u njoj darovao dobrim dušama; pripovijeda o ustrajnosti svećenika koji su te darove u ovoj crkvi u Božje ime posredovali; i svjedoči o hrabrosti vjernika koji su ovdje dolazili i svoju vjeru ispovijedali. Stoga je ovo prigoda da se radujemo s braćom franjevcima i da kao članovi istoga prezbiterija, povezani svećeničkim bratstvom, molimo jedni za druge. Čestitamo vam, draga braćo, jubilarnu godinu u povodu velike obljetnice utemeljitelja Reda u čiji zagovor i Božji blagoslov preporučamo članove ove župne zajednice i vaše i naše buduće dane, naviještanje i svjedočenje.

U znak zahvalnosti za 170 godina Božje prisutnosti u ovoj crkvi svetoga Franje i za isto toliko godina vjernoga svjedočenja katoličke vjere u ovom svetom prostoru, u dogovoru s mnogo-poštovanim provincijalom Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Zdravkom Dadićem, odlučio sam ovu crkvu svetoga Franje Asiškog u Gučoj Gori, svjedoka katoličke vjere i prisutnosti Crkve, proglasiti posebnom jubilarnom crkvom za sve vjernike, svećenike, redovnike i redovnice u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, o kome proglašenju će sada biti pročitan dekret.

 

 

Datum: 5. ožujka 2026.

Broj: 94/2026

GODINA SVETOG FRANJE

U VRHBOSANSKOJ NADBISKUPIJI

Dekretom Apostolske pokorničarne proglašena je odluka pape Lava XIV. da, u spomen na 800. obljetnicu blaženog prijelaza svetoga Franje Asiškoga s ovozemaljskog života u nebesku domovinu, uspostavi Godinu svetog Franje koja će se slaviti od 10. siječnja 2026. do 10. siječnja 2027.

Ova jubilarna godina namijenjena je posebno članovima svih franjevačkih obitelji, kao i svima koji se pridržavaju Pravila svetog Franje ili se nadahnjuju njegovom duhovnošću, te svim vjernicima koji posjete u obliku hodočašća bilo koju franjevačku samostansku crkvu ili bogoslužno mjesto posvećeno svetom Franji u bilo kojem dijelu svijeta.

U skladu s tim, u dogovoru s mnogopoštovanim provincijalom Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Zdravkom Dadićem, ovime odlučujem da franjevačka samostanska crkva svetog Franje Asiškog u Gučoj Gori bude posebna jubilarna crkva za sve vjernike, svećenike, redovnike i redovnice u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Ovu odluku donosim također u spomen na 170. obljetnicu početka gradnje samostanske crkve u Gučoj Gori u kojoj ćemo, ako Bog da, kao nadbiskupijska zajednica na blagdan svetoga Franje, u nedjelju 4. listopada 2026., slaviti svečanu svetu Misu.

U ovoj Godini svetog Franje molimo da bi svaki član franjevačkih obitelji, svaki svećenik i vjernik kršćanin na području Vrhbosanske nadbiskupije, po primjeru Sveca iz Asiza, i sam postao uzor svetosti života i postojan svjedok mira.

Uz pozdrav i blagoslov u Gospodinu!

✠ Tomo Vukšić, vrhbosanski nadbiskup

Mladen Kalfić, kancelar