Propovijed nadbiskupa Vukšića na susretu svećenika Fojničkog arhiđakonata

Arhiđakonatski susret u Vrhbosanskoj nadbiskupiji okupio je u četvrtak 26. veljače u župi sv. Ivana Krstitelja u Kraljevoj Sutjesci svećenike koji djeluju u pastoralu Fojničkog arhiđakonata. Prije radnog dijela svetu misu uz sudjelovanje nazočnih svećenika predslavio je nadbiskup metropolit vrhbosanski mons. Tomo Vukšić koji je tom prigodom uputio homiliju naslovljenu „Zahvaljujem ti, Gospodine, jer si čuo riječi mojih usta“, a u nastavku je prenosimo u cijelosti:

S iskrenom i dubokom zahvalnošću u ime cijele naše Nadbiskupije pozdravljam sve vas, braćo svećenici, koji u različitim službama na području Fojničkog arhiđakonata, ponekad i u vrlo zahtjevnim uvjetima, vođeni Božjom providnošću, predvodite zajednice u molitvi, djelujete na slavu Božju i za dobro svih ljudi, širite Radosnu vijest, propovijedate Isusov nauk, svjedočite vrednote i pravila kraljevanja Božjega, doprinosite životu Crkve Kristove, štitite dostojanstvo svakoga čovjeka i naroda na njihovu putu razvitka i rasta u dobroti i svetosti.

I.

Svećenička služba je posebno časna. Ona je to jer je u službi Boga i njegova najdražega stvorenja, čovjeka. A budući da je Bog je dao postojanje drugim stvorenjima radi služenja čovjeku (usp. Post 1,28-29), po toj svrsi svećeničko je poslanje u službi posvećenja također svih ostalih Božjih stvorenja i cijeloga svijeta.

Osim što je svećenička služba osobito časna, ona je uvijek i vrlo zahtjevna upravo zato što je toliko velika. Časna je zato što treba biti u izravnoj službi Božje časti i slave, posebice po svakodnevnoj blizini Svetoga, naročito u naviještanju Riječi Božje i slavljenju sakramenata. Zaista, beskrajna je čast svakodnevno biti u Božjoj blizini, naviještanjem Riječi biti glasnik Božji dok po svećenikovu govoru odjekuju Božje riječi, i slavljenjem sakramenata ljudima posredovati Boga samoga, njegovu milost i blagoslove. No, u mjeri u kojoj želi biti iskren prema sebi i ponizan prema Bogu, svećenik upravo ovu veliku čast i ulogu doživljava i živi istovremeno kao svoju najzahtjevniju zadaću jer se, kao čovjek, osjeća nedostojan mjesta na kojemu stoji i službe koju vrši. Tako je svakodnevna blizina Svetoga istovremeno ono najljepše i najteže u svećenikovu životu i njegovu služenju u crkvenoj zajednici naroda Božjega.

Potrebnu sliku svake crkvene zajednice i načina života pojedinih vjernika u njoj, čiji su svećenici neizostavan dio, sažeo je apostol Luka u Djelima apostolskim kad opisuje prvu zajednicu kršćana u Jeruzalemu u rečenici koja glasi: „Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama" (Dj 2,42).

U Lukinoj kratkoj rečenici nalazimo najvažnije četiri oznake života Crkve općenito, koje trebaju biti vidljive u svakoj crkvenoj zajednici: župnoj, biskupijskoj, redovničkoj. One su također znak raspoznavanja svakoga kršćanskog vjernika i posebice svakoga svećenika.

II.

Postojanost u nauku koji je Crkva naslijedila od apostola a oni od Krista obveza je na kojoj se zasniva dosljednost u naučavanju i kontinuitet u pravovjerju. Vidljivo zajedništvo među kršćanima plod je i posljedica njihove primjene pravila Isusova morala i njegova zakona ljubavi. K tomu, zajedništvo lomljenju Euharistijskoga kruha i u slavlju drugih sakramenata izraz je vjernikove želje da bude u Božjoj blizini i blagoslovljen. I na kraju, osobna i zajednička molitva pridodaju se kao dodatan izraz povezanosti s Kristom.

Ove četiri stožerne oznake, pisao jednom zgodom papa Franjo, da i sama Crkva ima smisla u mjeru u kojoj ona ostaje sjedinjena s Kristom na ova četiri načina: u zajedništvu s Kristom i drugim ljudima, u nauku i vjernosti Božjoj Riječi, u euharistijskom slavlju i u molitvi osobnoj i zajedničkoj molitvi: „Propovijedanje i kateheza svjedoče Učiteljeve riječi i djela. Stalno traženje bratskog zajedništva čuva nas od egoizama i partikularizama. Lomljenje kruha ostvaruje sakrament Isusove prisutnosti u našoj sredini: on neće biti nikada odsutan, u euharistiji je upravo On. On živi i hodi s nama. I, na kraju, molitva, koja je prostor dijaloga s Ocem, po Kristu u Duhu Svetomu."

U Crkvi, naravno, može postojati i mnogo drugoga no treba biti u okviru nauka apostolskoga, zajedništva, Euharistije i molitve. No, sve to što niče na području kulture, umjetnosti, znanosti i razvitka općenito te postoji u Crkvi u obliku djela pojedinaca, kao i svaku situaciju u kojoj se Crkva nađe, uz otvorenost prema novim načinima, treba prosuđivati i vrednovati iz kuta ovih četiriju oznaka.

Za svaku moguću situaciju pak, koja bi mogla u nekoj crkvenoj zajednici ili u životu pojedinaca, kao i svećenika, zamagliti prvenstvo spomenutih vrednota i njihovu ulogu ideala koje treba slijediti, papa Franjo podsjetio je da pravi Isusov učenik uvijek zna da: „Bog je taj koji čini Crkvu, a ne bučna djela. Crkva nije tržište. Crkva nije skupina poduzetnika koji se upuštaju u novi pothvat. Crkva je djelo Duha Svetoga, kojeg nam je Isus poslao da nas okupi. Crkva je upravo djelo Duha u kršćanskoj zajednici, u zajedničkom životu, u euharistiji, u molitvi, uvijek. I sve ono što izlazi izvan tih koordinata je lišeno temelja, to je poput neke kuće sagrađene na pijesku (usp. Mt 7,24-27). Bog je taj koji čini Crkvu, a ne bučna djela. Isusova riječ ispunjava smislom naše napore. Budućnost svijeta se izgrađuje u poniznosti."

Papa Benedikt XVI. govorio je da Crkva ne raste po prozelitizmu nego po privlačnosti života Isusovih učenika. Stoga, da bi se moglo prosuditi živi li neka zajednica na zaista crkveni način, je li neko djelo u službi Crkve, je li neka pojava crkvena, jesu li moji motivi u službu Kristove volje, za dobro pojedinih vjernika i za njegovu Crkvu, i na kraju je li sve što ja činim korisno za moje svećeničko duhovno dobro, treba stalno provjeravati kroz ogledalo rečenice apostola Luke pretvorene u pitanje: Jesam li i u kojoj mjeri postojan u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama?

III.

Kao misna čitanja za Euharistijsko slavlje na dan okupljanja svećenika Fojničkog arhiđakonata, a kao duhovnu misao vodilju kroz naš susret, Providnost nam nudi biblijske tekstove upravo o molitvi, kojoj je posvećeno cijelo današnje bogoslužje Riječi.

U odlomku iz Esterine knjige čuli smo Juditinu molitvu koju je ona uputila Gospodinu u trenutku kad je njezinu narodu zaprijetila strašna tragedija te je, izlažući se velikoj opasnosti, svoju budućnost poistovjetila sa svojim narodom. Judita, koja je bila omiljena na dvoru, učinit će što joj je moguće i zagovarati kod kralja da se spriječi tragedija, ali je svjesna da samo Bog može pomoći da kralj, koji je naumio ružne stvari, promijeni svoje nakane. Zato moli: „Gospodine moj, kralju naš, ti si jedini! Dođi u pomoć meni koja sam sama, kojoj nema druge pomoći do tebe, jer opasnost je moja kao na dlanu... Metni u moja usta primjerenu riječ." (Est 4,17k.s).

Zajedno sa pjesnikom današnjeg odlomka iz Psalama, puni zahvalnosti Bogu za sve blagoslove kojima nas sokoli i za sva iskušenja kojima se vježbamo u ustrajnosti i odgajamo, ponavljamo Davidovu zahvalnicu: „Zahvaljujem ti, Gospodine, iz svega srca, / jer si čuo riječi mojih usta. / Pred licem anđela pjevam tebi, / bacam se nice prema svetom Hramu tvojemu. / Zahvaljujem imenu tvojem / za tvoju dobrotu i vjernost, / jer si nada sve uzveličao / obećanje svoje. / Kad sam te zazvao, uslišio si me, / dušu si moju pokrijepio." (Ps 138,1-3).

U odlomku iz Matejeva evanđelja (7,7-12) Isus svoje učenike poučava da trebaju biti ustrajni molitvi te na kraju dodaje svoje zlatno pravilo kao vodilju učenicima u njihovu osobnom životu i apostolskom djelovanju.

Na primjedbu da je Bog sveznajući te da zato on zna sve što čovjeku treba i da zato ne bi bilo ni potrebno upućivati mu prozbene molitve, o kojima je riječ također u današnjem odlomku iz evanđelja, i po njima predstavljati Bogu svoje potrebe, još je sveti Augustin kazao da prozbena molitva ima prvenstveno odgojno značenje. Po njoj vjernik postaje svjesniji svoje ovisnosti o Bogu i svojih potreba. Vjernik više puta ponavlja: „Gospodine, smiluj se!" ne zato što misli da Bog ne zna ili da ne čuje dobro, nego zato da postane svjesniji svojih potreba i svoga stanja. K tomu, svrha molitve nije prvenstveno u tomu da se nešto dobije ili ne-dobije, nego se radi o potrebi da se uspostavi osobni kontakt s Bogom. A potreba, koju čovjek ima, pri tomu je prigoda za uspostavu kontakta s Bogom te škola molitve tako postaje način i mjesto za naučiti razgovarati s Bogom. To je prvotna svrha svakog oblika molitve. U tom smislu je sveti Augustin pisao da, dok molimo na crkveni način, istovremeno „Isus moli za nas, i moli u nama, i mi se molimo njemu. Moli za nas kao naš svećenik, moli u nama kao naša glava, a mi mu se molimo kao svom Bogu".

U uzajamnoj molitvi svećenika za svećenike, pastira za svoje duhovno stado i stada za svoga pastira uvijek se proslavlja trijumf ljubavi. Stoga, sa željom da se to ostvaruje, molimo: Svemogući, vječni Bože, za ljubav Isusa Krista, vječnoga Velikog svećenika, blagoslovi sve svećenike u našoj Nadbiskupiji. Neka uvijek mole jedni za druge, za svoje vjernike i vjernici za njih. Preporučujem ti svećenika koji me je krstio, svećenike koji su me odriješili od mojih grijeha, svećenike na čijim sam Misama posluživao i koji su mi udijelili tvoje Tijelo i tvoju Krv, svećenike koji su me poučavali, upućivali, pomagali i ohrabrivali. Isuse dragi, sve ih čuvaj i obdari ih obiljem blagoslova u vremenu i u vječnosti. Amen.