Propovijed biskupa Relote na misi Večere Gospodnje u sarajevskoj katedrali

Misno slavlje Večere Gospodnje na Veliki četvrtak 2. travnja 2026. u sarajevskoj katedrali Srca Isusova predslavio je nadbiskup metropolit vrhbosanski mons. Tomo Vukšić u zajedništvu s vojnim biskupom u BiH mons. Mirom Relotom i uz koncelebraciju 15 svećenika. Prigodnu propovijed uputio je biskup Relota, a u nastavku je prenosimo u cijelosti:

 

 

Draga braćo i sestre u Kristu,

na početku ove svete liturgije želim srdačno pozdraviti našega biskupa Tomu, svu subraću svećenike, redovnice i redovnike, te vas, dragi vjernici, okupljeni ovdje u katedrali Srca Isusova u Sarajevu. Kao vojni biskup u Bosni i Hercegovini, zahvalan sam što večeras zajedno ulazimo u otajstvo koje stoji u samom središtu naše vjere – otajstvo ljubavi koja se daruje do kraja.

Večeras započinjemo sveto Vazmeno trodnevlje. Veliki četvrtak nije samo spomen na nešto što se dogodilo davno; to je živa stvarnost koja se događa sada, među nama. U večerašnjim čitanjima Crkva nas vodi u dublje razumijevanje Euharistije, služenja i ljubavi.

U prvom čitanju iz Knjige Izlaska slušamo o Pashi – o noći kada je Bog izbavio svoj narod iz egipatskog ropstva. To nije bila obična noć. Bila je to noć prijelaza, noć oslobođenja. Krv jaganjca na dovratnicima bila je znak spasenja. Bog prolazi i spašava. Taj događaj postaje temelj identiteta Izraela: narod koji pamti da ga je Bog oslobodio.

Ali ono što je tada bilo slika i nagovještaj, večeras se ispunja u punini. Isus Krist postaje Jaganjac koji oduzima grijehe svijeta. Njegova krv nije više samo znak na vratima, nego krv koja se izlijeva za život svijeta.

U drugom čitanju sveti Pavao podsjeća Korinćane – i nas – na ono što je primio i predao: “Ovo je tijelo moje… Ovo je čaša krvi moje.” To nisu samo riječi, nego stvarnost. Svaki put kad slavimo Euharistiju, mi ne samo da se sjećamo Posljednje večere, nego sudjelujemo u njoj. Krist se daruje iznova, za nas i za naše spasenje.

Evanđelje po Ivanu, međutim, ne donosi riječi ustanovljenja Euharistije. Umjesto toga, donosi nešto što na prvi pogled može izgledati jednostavno, ali je zapravo duboko potresno: Isus pere noge svojim učenicima.

Zamislimo taj prizor. Učitelj i Gospodin ustaje od stola, skida gornju haljinu, uzima ručnik i saginje se pred svoje učenike. Pere im noge – posao koji je inače bio rezerviran za sluge. To je skandal ljubavi. Bog koji se saginje. Bog koji služi.

Petar se opire. Ne može prihvatiti da njegov Gospodin čini nešto tako ponizno. I često smo i mi poput Petra. Lakše nam je prihvatiti Boga koji je moćan, uzvišen, nego Boga koji kleči pred nama i služi nam. Ali Isus jasno kaže: “Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom.”

Drugim riječima: ako ne dopustiš da te ljubav dotakne u tvojoj slabosti, ako ne dopustiš da te Bog služi – ne možeš razumjeti ni što znači slijediti ga.

I onda Isus daje zapovijed: “Dao sam vam primjer da i vi činite kao što ja vama učinih.”

Ovdje dolazimo do srca večerašnje poruke: Euharistija i služenje su nerazdvojivi. Ne možemo primati Tijelo Kristovo, a ostati zatvoreni u sebi. Ne možemo sudjelovati u lomljenju kruha, a ne biti spremni lomiti svoj život za druge.

Papa Franjo je često govorio da “Euharistija nije nagrada za savršene, nego lijek za slabe.” Ona nas ne odvaja od svijeta, nego nas šalje u svijet. Ona nas oblikuje da postanemo ljudi koji služe, koji praštaju, koji se daruju.

Braćo i sestre, kao vojni biskup, posebno osjećam težinu ove poruke u kontekstu našega društva, ali i života onih koji nose odoru i služe miru i sigurnosti. Služenje nije uvijek lako. Ono traži žrtvu, strpljenje, često i nerazumijevanje. Ali upravo u tome služenju otkriva se Kristovo lice.

U svijetu koji često veliča moć, uspjeh i dominaciju, Isus nam pokazuje drugačiji put: put poniznosti, put darivanja, put ljubavi koja ide do kraja.

Večeras smo pozvani postaviti si neka iskrena pitanja: Jesam li spreman dopustiti Kristu da opere moje noge – da dotakne moje slabosti, moje rane? Jesam li spreman služiti drugima, čak i kad to nije priznato, kad nije lako, kad boli? Što za mene znači Euharistija? Je li to samo običaj ili susret koji mijenja moj život?

Veliki četvrtak nas također podsjeća na dar svećeništva. Večeras na poseban način molimo za sve svećenike, da budu vjerni službenici Euharistije i pastiri po Srcu Kristovu. Molimo i za nova duhovna zvanja, da Gospodin i danas podiže one koji će nastaviti njegovo djelo.

Draga braćo i sestre, ova noć nas uvodi u otajstvo križa, ali i uskrsnuća. Ljubav koja se večeras očituje u lomljenju kruha i pranju nogu, sutra će se očitovati na križu, a u nedjelju u pobjedi života nad smrću.

Zato ne ostanimo samo promatrači. Uđimo u ovo otajstvo. Dopustimo da nas Kristova ljubav preobrazi.

Neka nas Euharistija učini ljudima koji prepoznaju potrebe drugih.

Neka nas primjer pranja nogu nauči poniznosti i služenju.

Neka nas Kristova žrtva ohrabri da i mi nosimo svoje križeve s vjerom.

I na kraju, vratimo se riječima koje odzvanjaju kroz večerašnju liturgiju: “Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio.”

To je zapovijed koja mijenja svijet. To je put koji vodi u život. To je srce naše vjere.

Amen.