Propovijed nadbiskupa Vukšića na misi povodom pohoda relikvija sv. Male Terezije i njezinih roditelja u Karmelu na Stupu

Nadbiskup vrhbosanski mons. Tomo Vukšić predvodio je u nedjelju 17. svibnja 2026. u samostanu Bezgrešne Kraljice Karmela na Stupu u Sarajevu misno slavlje povodom pohoda relikvija sv. Male Terezije i njezinih roditelja. Tom prigodom uputio je propovijed koju prenosimo u cijelosti:

 

Relikvije sv. Terezije od Djeteta Isusa u Karmelu na Stupu

17. svibnja 2026.

Poštovani gospodine nuncije, dragi biskupe Miro, draga braćo svećenici, poštovane i drage sestre, dragi narode Božji, sastavljen od ispovjednika, redovnika, bogoslova, Kristovih vjernika, laika. Svima srdačan pozdrav na početku ovoga euharistijskoga slavlja na kojemu su nas osim nedjeljne obveze da sudjelujemo na svetoj misi, okupili zemaljski ostaci svete Male Terezije i njezinih roditelja.

A u nastavak ovoga našeg razmišljanja volio bih zajedno s vama poći od one misli koju smo izgovorili u molitvi neposredno prije navještaja riječi Božje jer smo najprije ispovjedili vjeru da je Krist Gospodin, Spasitelj ljudskoga roda, zajedno sa Ocem nebeskim u nebesima i u vječnoj slavi. I potom smo zamolili istoga Oca nebeskoga da On, Krist Gospodin, Spasitelj ljudskoga roda, koji je u nebeskoj slavi, bude među nama na način da stalno osjećamo njegovu prisutnost kroz svu povijest i kroz cijelo vrijeme, kako se u molitvi kaže - kao što nam je obećao. Između vjere da je Krist uskrsnuo u nebesima i želje da bude stalno prisutan među nama, na prvi pogled, draga braćo i sestre, mogli bismo zaključiti da postoji neki sukob.

No, mi vjernici s jedne strane znamo da je višestruka prisutnost u ljudskoj povijesti Krista Gospodina i nakon njegova uskrsnuća. Ta prisutnost osjeća se i ljudi je mogu iskusiti ponajprije u slušanju riječi Božje, slavljenju Božjeg sakramenta, vršenju i svjedočenju djela ljubavi.

Ali jedan od oblika iznimne Božje prisutnosti, privilegirane Božje prisutnosti u ljudskom vremenu, jesu sveci. O tom obliku Božje prisutnosti ne propovijeda se baš tako često. Mnogo puta govori se i s pravom o primjeru svetaca, o potrebi nasljedovanja njihova primjera, o ugledanju u ono što su naučavali i činili i u tome da se nastoji barem oponašati njihov govor, njihov nauk, njihove riječi i njihova djela. Ali o svecima kao privilegiranom obliku Božje prisutnosti među ljudima nije baš često slušati propovijed. No, ključna stvar kad govorimo o svecima, draga braćo i sestre, ne zaboravljajući njihov primjer, njihovu pouku i našu obvezu nasljedovanja tih njihovih primjera i njihova učenja, jeste ta da moramo kao vjernici znati da svetost koju su živjeli jest življena u njihovim životima, ali nije njihova. To je Božja svetost. To je oblik Božje prisutnosti po njihovim riječima i njihovim djelima, po onome što su oni bili u vremenu, u povijesti među ljudima.

To je osnovna istina o svecima i osnovni razlog okupljanja cijele Crkve oko njihova primjera. Oni nisu, kako bismo običnim jezikom kazali, ''slobodni sveci'' u nasljedovanju nekih kreposti ili vrjednota, nego se radi o tome da je zadana slika Božja, kao što je zadana i u nama kao Božjim stvorenjima, ostvarena u njihovim životima. Slika Božja, slika Božje svetosti, slika Božje dobrote, slika Božje plemenitosti, slika Božje miline i blagosti, kao odbljesak svega toga prisutna je u njihovim životima. Oni jesu sveci zato što su slika Boga samoga, zato što su odbljesak njegove svetosti, zato jer su odbljesak zraka njegove svjetlosti, zato jer su svjedoci njegove dobrote… Zato što su nešto od onoga što je božansko uspjeli u vlastitom životu ostvariti. Oni su dakle uspjeli kršćani. Ako smo, a jesmo već kao ljudi stvoreni na sliku i priliku Božju, onda za svece možemo kazati da su to one osobe koje su u svome životu ostvarile zadatost slike i prilike Božje.

Sjećamo se da je to istinito ne samo na temelju našega iskustva, nego je kršćanska istina da jesmo stvoreni na sliku i priliku Božju, ali na zadanu sliku i priliku Božju. Po svom rođenju više smo i zadaća nego li stvarnost kad je govor o sličnosti i priličnosti Bogu samom. I kad tako postavimo stvari, a i jedini je to ispravan način, onda za svece najjednostavnije možemo kazati da su to oni kršćani koji su se u vlastitom životu ostvarili jer su prisutnost Božje dobrote, Božje slike, Božje stvarnosti među ljudima i prema njima.

Draga braćo i sestre, možda je jedna od slika koja nam može vrlo dobro pomoći da bismo razumjeli o čemu se radi, slika koju su davno ocrtali ponajbolji duhovni pisci o svecima. Uzeli su sliku Mjeseca koji u mraku svijetli i omogućava onima koji kroče u mrkloj noći da ipak zadrže pravi pravac kretanja i da ostanu na pravom putu usmjereni prema vlastitom cilju. Međutim, mnogi ne primjećuju, a ovi duhovni pisci su to davno zapazili, da Mjesec ne svijetli vlastitom svjetlošću, nego je to nebesko tijelo koje po principu odbljeska reproducira svjetlost nevidljivoga Sunca u ljudsku stvarnost, na ljudske staze i na ljudske putove. Stoga je vrijednost Mjeseca kao tijela koje svijetli samo u tome što je odbljesak svjetla koje dolazi s druge strane. Na sličan način sveci su, draga braćo i sestre, kako ti duhovni pisci kažu, ono što bismo mogli nazvati tajna Mjeseca - odbljesak. U svom životu živjeli su tako da su omogućavali da zrake Božje svetosti, Božje dobrote, Božje blizine, Božje solidarnosti s ljudima budu prisutne osobito u teškim trenucima tmina i nesreća ljudske povijesti, općenito u našoj ljudskoj povijesti kao primjer za nasljedovanje.

Stoga smo danas na osobit način zahvalni Božjoj providnosti što je među nas dovela zemne ostatke svete Male Terezije i njezinih roditelja. Osoba koje su kao ostvareni kršćani, ponesimo barem tu misao iz ovoga razmišljanja sa sobom, do kraja ostvareni kršćani, živjeli na ovoj zemlji. Naravno, roditelji su izabrali svoj obiteljski put. Mala Terezija izabrala je svoj put kontemplacije kao što su drugi sveci izabrali svoje putove te na različite načine ostvarili su sebe kao kršćanske vjernike u nasljedovanju Božje svetosti. Kad njihove zemne ostatke izlažemo na štovanje vjernika i kad se sjećamo njihovih života, primjera i njihova nauka, onda ponajprije činimo to zato da zahvalimo Presvetome Trojstvu za dar njihove svetosti, zato što je jedan dio naše braće i sestara ne samo živio sveto, nego što je i u Crkvi, i u zajednici Isusovih vjernika, prepoznat kao svet. Hvala dragome Bogu što ih je posvetio i što je Crkva prepoznala njihovu svetost. Hvala dragome Bogu i što nam ih šalje kao primjer da je svetost u ljudskom životu moguća.

Draga braćo i sestre, priznajmo ponekada da se vodimo mišlju kako je svetost stvarnost za neke privilegirane, za posebne. Međutim, svi smo pozvani na svetost, vodeći računa o tome da je samo dragi Bog apsolutno svet. Svetost u onom što bismo jednostavnim rječnikom kazali stopostotnom obliku ostvarena je samo u nebesima i u primjeru dragoga Boga. I Mala Terezija, njezini roditelji i svi drugi samo su u određenom malom postotku ostvarili tu apsolutnu Božju svetost. Samo su odbljesak. Samo su slika. Samo su prilika te ogromne stvarnosti Božje svetosti. Stoga je i u svakome od nas moguće, u nekom postotku, ostvariti nešto od Božje svetosti i biti zraka, odbljesak, prilika, slika, stvarnost, kako god hoćete, Božje dobrote, Božje ljubavi, Božjega prijateljstva, Božje stvarnosti na ovome svijetu.

Primjer svete Male Terezije pokazuje da je moguće biti istovremeno i mali i veliki. Zapravo, u njezinom službenom nazivu sveta Mala Terezija krije se sva zagonetka kršćanske svetosti. Iako zvuči pomalo nelogično govoriti o ''svetoj maloj'', to otprilike zvuči kao ''velikoj maloj''. Ali je moguće jer je, kao što smo čuli i u molitvama i u naviještenoj riječi Božjoj, ta velika stvarnost darovana, ponuđena, malima, skromnima i jednostavnima. Onima koji priznaju ne samo prvenstvo Boga dragoga, nego Božju stvarnost kao jedinu u čijoj smo službi kako bismo služeći dragome Bogu u vlastitom životu ostvarili svoje obraćenje i posvećenje na radost braće i sestara koja nam providnost Božja dovodi na naš životni put. I još jedna poruka zemnih ostataka svete Male Terezije i njezinih roditelja, koju bismo večeras svakako trebali prepoznati, sastoji se u tome da je svetost življena na kršćanski način moguće ostvariti u različitim oblicima.

Danas pri tome mislimo ponajprije na naše obitelji koje jesu ne samo mjesto međusobne ljubavi i rađanja, običnoga ljudskoga života, nego uz sve to i mjesta koja trebaju biti odbljesak Božje ljubavi, slika i prilika Božje ljubavi i mjesto vlastitoga posvećenja. Stoga, po zagovoru ovih svetaca čiji su zemni ostaci izloženi večeras ovdje, molimo da dragi Bog blagoslovi i one koji se nadahnjuju na kontemplativnom primjeru Male Terezije kao i one koji žive u braku blagoslovljenim sakramentom ženidbe. Neka dragi Bog blagoslovi ponajprije njih, sve kontemplativne zajednice, ne samo u našoj nadbiskupiji, nego općenito diljem svijeta da žive i djeluju. I neka blagoslovi sve obitelji, pogotovo večeras ovdje prisutne i one obitelji u kojima smo rođeni i kojima zahvaljujemo za svoj život.

Po zagovoru svete Male Terezije i njezinih roditelja neka nas dragi Bog blagoslovi, ponajprije obraćenjem na putu našega posvećenja kako bismo iz dana u dan postajali sve jasnija i prepoznatljivija slika i prilika Božja, odbljesak, Mjesec preko kojega se dobiva zraka svjetlosti u ljudskom životu i u svijetu. Stoga ponovimo još jednom onu početnu misao: Zahvalni smo Kristu Gospodinu što je uzašao na nebesa i što je zajedno u slavi kao Spasitelj ljudskoga roda s Ocem nebeskim. I molimo ga da nas blagoslovi kako bismo stalno osjećali njegovu prisutnost u vlastitom životu, prisutnost na način osobnoga posvećenja, prisutnost na način našega svjedočenja za istu stvarnost po Kristu Gospodinu.