Propovijed mons. Jurja Batelje na proljetnom susretu rimskih studenata u crkvi sv. Jeronima

Propovijed mons. Jurja Batelje na proljetnom susretu rimskih studenata u crkvi sv. Jeronima prenosimo u cijelosti.

---

Predragi u Kristu Isusu!

Naviještena Božja riječ poziva nas na razmišljanje o Crkvi, o vjeri, o ljubavi.

Nakon što je pogubljen sv. Stjepan, novozaređeni đakoni i helenistički judeokršćani uslijed progona napuštaju Jeruzalem i dolaze u Samariju. Ne odlaze kao gubitnici, već kao svjedoci Uskrslog Gospodina. Radosno pronose Riječ sijući je u drugim krajevima. Tako je Bog i progone upotrijebio za širenje Evanđelja, za novu sjetvu sjemena Radosne vijesti.

Na vijest da je Samarija prihvatila riječ Božju uzradovala se apostolska zajednica u Jeruzalemu. A jer majka vodi brigu o svome djetetu, Petar i Ivan otiđoše u Samariju i svojim autoritetom, još više, snagom Duha Svetoga, učvrstiše novu zajednicu u vjeri. Taj navještaj nam je važan jer nam daje spoznati da su apostoli Petar i Ivan karike poveznice misionara na novim područjima s maticom u Jeruzalemu. Štoviše, oni će biti jamac da ne dođe do raskola između palestinskih judeokršćana koji su ostali u Jeruzalemu i grčkih judeokršćana koji se raseliše.

Uvijek je opasnost da u biću Crkve nastane napuklina. Napetost između vjernosti Mojsijevu Zakonu s kršćanskom prilagodbom ili Crkva vjerna Uskrslom Gospodinu nadvladana je novim zakonom: Ljubavlju. Čuli smo Isusa: Dokaz da me ljubite, bit će vršenje mojih zapovijedi. Zato je ljubav vrhovna norma života. Sv. Augustin je ustvrdio: »Može se primiti sve sakramente i biti zao, ali se ne može ljubiti i činiti zlo.« Još više: »Ljubi, i čini što hoćeš!«, kaže ovaj velik svetac.

A vršenje tih zapovijedi ne uključuje samo neke od pobožnih sentimenata nego čitavu osobu. Događa se da jedinstvo razuma, volje i djelovanja preobražava onoga tko ljubi u onoga koga ljubi. Tek tada čovjek ljubi djelom i istinom. A jamac te ljubavi je Branitelj, Parakletos, Duh Sveti. On je Advocatus, onaj koji je pozvan biti uz, ili Consolator, onaj koji je s onim koji je sâm. Duh je onaj koji je uvijek i zauvijek s čovjekom; On liječi njegovu najdublju samoću.

Duh je u biblijskoj tradiciji život jer iz njega izvire život. U tom smislu sintagmu Duh Istine možemo shvatiti kao Duha istinitog, autentičnog života, onog života koji pripada sinovima Božjim i u kojega uvodi Očev Sin. U tom smislu Duh Istine čini suprotno od onoga što čini Otac laži koji iskrivljuje sliku Boga neistinama i podmetanjima. Do sada je Duh Istine boravio pokraj učenikâ u Isusu, no, od sada će boraviti i u njima – to je vrhunski dar! Sada je jasno zašto svijet, koji odbija svjetlo i ostaje pod utjecajem Oca laži, ne može primiti Duha Istine.

Isus za nj kaže da je »drugi Branitelj«, razumljivo, jer je prvi Branitelj on sâm ‒ koji se utjelovio i izvršio djelo otkupljenja mukom, smrću i uskrsnućem i obranio nas, tj. pobijedio smrt, grijeh i đavla, i tako nam daje primjer i pomoć.

Sv. Petar nas u svojoj poslanici uvede i u ovaj naš svečani skup, vjernički i studentski, hrvatski i rimski: ne želi prijepore je li prije krštenje ili silazak Duha Svetoga, već da Krist bude svet, u srcima našim. To pak znači posvetiti se u Kristu, klanjati mu se, vjerovati u njegovu svetost. Nije on odsutna stvarnost, nije samo uskrsnuli, on živi u svojim udovima, u vjernicima, u nama. Zato njegovi učenici, zato mi, ne možemo biti drugačiji nego je glava naša, Krist.

Svetost, naime, nije sinonim za žalost. Svetost je radost! Prorok Izaija kliče: »Radujem se u Gospodinu, radujem!« A svetost je plod djelovanja Duha Svetoga u vjerniku koji pravoga Boga poznaje, u njega vjeruje i njega jedinoga ljubi.

Taj božanski umjetnik, Duh Sveti, prožeo je Davida dok je svirao harfu, i dobismo Psalmista; ispunio je duh stočara i gajitelja divljih smokava Amosa, i učinio ga prorokom; ispunio mladog momčića Daniela i on postade sudac staraca; prožeo ribara Mateja i on postade propovjednik Radosne vijesti; prožeo je progonitelja Savla i učinio ga Učiteljem naroda! Ispunio studenta i profesora Ivana Merza i učinio ga apostolom Euharistije, laičkog apostolata i požrtvovnosti za Crkvu; prožeo je mladog Leopolda Mandića i učinio od njega prijatelja duša u ispovjedaonici, isposnika i molitelja za jedinstvo Crkve Kristove, prožeo je biće Alojzija Stepinca i učinio ga učiteljem istine, apostolom ljubavi prema bližnjemu, zaštitnikom obespravljenih, svjedokom jedinstva onih koji u Krista vjeruju i kompasom u protivnostima lažnog i bezbožnog svijeta.

Da, baš on bijaše stijena; stijena potpune vjernosti Kristu Gospodinu i Crkvi njegovoj; stijena o koju se razbio pokušaj komunističke vlasti da se uspostavi nekakva nacionalna crkva mimo Petra! A Petar je tu ljubav i vjernost nagradio kardinalskim grimi-zom i čašću oltara. Stepinčeva svetost i njegova vjernost Kristu Gospodinu i njegovu nauku ispunjaju nas ponosom i radošću. Svjesni smo, naime, da u »gnijezdima« pod vatikanskim svodovima nema pisama, nema tajni, ni spletaka, nema urote, kojima bi se željelo nauditi bilo kojem čovjeku, a komoli nekom narodu, kako se izdašno lažno promiče. Da, postoje Stepinčeva pisma u Vatikanskim arhivima. To su pisma prepuna ljubavi prema Bogu i bližnjemu, prema hrvatskom narodu i svakom drugom narodu, jer veliko i malo stvori Bog. Zar je grijeh ljubiti vlastiti narod i njegovu državu? Pred 80 godina blaženi je Stepinac na onom »prežalosnom« procesu rekao svojim tužiteljima, ne kao političar, nikako kao ustaša, jer on to nije bio, nego kao duhovni pastir, odgovoran za povjerene mu besmrtne duše: »Ja bih bio ništarija da nisam osjetio bilo svoga hrvatskog naroda koji ima pravo na svoju slobodu, na svoju državu, kao i svaki drugi narod?« Što god je blaženi Stepinac činio, učinio je poučljiv poticajima Duha Svetoga. Zato je mogao ustvrditi i nama poručuje: »Ne bi smjelo biti dana u našem životu da se ne preporučimo Bogu Duhu Svetome.« To je potkrijepio riječima da bi bila »strašna stvar opirati se milosti Duha Svetoga«.

Sa zahvalnošću se sjećam svojih studenskih dana u Rimu. Čestitam Vam, dragi studenti i studentice, na mogućnosti studija u središtu kršćanstva. Dok stječete znanje, ne zaboravite usvojiti i metode kako ćete to znanje prenositi, tumačiti, živjeti, svjedočiti drugim ljudima. Na Gregorijani bijaše u moje vrijeme profesor Paolo Molinari, postulator kauze Pija XII. Predavao je kristologiju. Cijelo jedno predavanje posvetio je temi suodnosa duhovnosti i kristologije te ustvrdio: Duhovnost je kakva je kristologija! To znači imati jasnu spoznaju ponajprije o svojoj vjeri. Je li moja vjera u Krista Gospodina živa, cjelovita, stalna, nepotkupljiva. Čitave su plejade umnika zastranile u duhovnom životu jer su stvarale svoju sliku, iskrivljenu i zabludama retuširanu, o Kristu Gospodinu. O blaženi Ivane Merče! Hvala ti za odvažnost kojom si uskliknuo: »Krist mi je život, a smrt dobitak!« Zato si potaknut Isusovim riječima o čuvanju njegovih zapovijedi ustvrdio: »U spoznaju Boga najdublje se ulazi ljubeći.«

Slaveći ovo Otajstvo Euharistije svjesni smo da je ono najveći čin ljubavi, zahvala Bogu i posvećenje čovjeka. Sv. Leopold Mandić je to izrekao riječima: »Bez Euharistije svijet bi propao!« Jesmo li čuli što kaže svetac, Hrvat? K tome je nadodao misao: »Zahvalimo Bogu i zamolimo ga za oproštenje, jer se udostojao dozvoliti da naša ništavnost dođe u dodir s blagom njegove milosti.« Smrtnik takve vjere, s pravom je postao u Bogu besmrtan. Kad je izgovorio da Euharistija osmišljava smisao svijeta, onda je sigurno i sebe vidio potpuno osmišljenog u Bogu.

Može li se to naučiti na katedrama slavnih Sveučilišta koja pohađate i na kojima sve dublje ulazite u stvarnost Božje prisutnosti u svijetu. Ako se to ne događa, onda je ili studij manjkav, ili mu je student nedorastao.

Kršćani, naime, ne žive u getu već uronjeni u svijet. Zato dolazeći k ljudima navještajem božanskih istina imamo obvezu obrazložiti im nadu koja je u nama, svojim zdravim naukom obeskrijepiti one koji ozloglašuju narav i smisao kršćanskog života, koji se opiru Kristovu imenu, Kristovu nauku, Kristovoj božanskoj moći, Duhu Istine kojim nas je opečatio.

Eto, zato mi surađujemo s milošću Božjom, zato čuvamo zapovijedi Gospodnje, zato po njima živimo. Neka nam u tim naporima budu na pomoć zagovor sv. Leopolda Bogdana Mandića, bl. Alojzija Stepinca i bl. Ivana Merza kojih se danas radosno i zahvalno spominjemo.

Amen.