Propovijed biskupa Majića na misi posvete ulja u banjolučkoj katedrali

Biskup banjolučki mons. Željko Majić predvodio je u katedrali sv. Bonaventure na Veliku srijedu 1. travnja 2026. misu posvete ulja pod kojom su svećenici obnovili svećenička obećanja, izvijestila je Banjolučka biskupija. Tom prigodom uputio je propovijed naslovljenu „Duh Gospodnji na meni je“ koju u nastavku prenosimo u cijelosti:

Braćo svećenici i redovnici, sestre redovnice, dragi Božji narode!

Kako nam je svima poznato, iz pastoralnih razloga svetu Misu posvete ulja – „Missa chrismatis“ – ne slavimo na Veliki četvrtak, nego danas, na Veliku srijedu. No promjena dana ne umanjuje snagu ovoga slavlja. Naprotiv, i danas nas snažno okuplja i jasno pokazuje ono što Crkva u svojoj biti jest – zajedništvo:

zajedništvo svećenstva s biskupom i zajedništvo naroda Božjega okupljena oko Krista, svoje Glave.

U ovoj sv. Misi posvetit ćemo krizmeno ulje kojim se pomazuju krštenici, krizmanici, ali i prezbiteri i biskupi. To nas podsjeća da smo svi, kao kršćani, dionici Kristova kraljevskog, proročkog i svećeničkog poslanja. Blagoslovit ćemo i bolesničko ulje kojim se u bolesti pomazuju bolesnici, na što nas posebno potiče apostol Jakov: „Boluje li tko među vama? Neka dozove starješine [prezbitere] Crkve! Oni neka mole nad njim, mažući ga uljem u Ime Gospodnje“ (Jak 5,14).

No, draga braćo svećenici i dragi vjernici, svi molitveni obrasci, biblijska čitanja, kao i obnova svećeničkih obećanja, vode nas prema istoj stvarnosti: svećeništvu – njegovu poslanju i službi, kao sudioništvu u poslanju samoga Krista, Svećenika.

Duh Gospodnji na meni je

U današnjem evanđeoskom ulomku gledamo Isusa u njegovu gradu Nazaretu, u sinagogi (Lk 4,16-30). Evanđelist Luka opisuje nam kako se Isus obraća svojim sumještanima i otkriva im svoje poslanje. U temelju toga navještaja stoji proroštvo o Mesiji koje je, nadahnuto Duhom Božjim, stoljećima prije toga izrekao prorok Izaija (Iz 61,1-3).

„I svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta. Govorahu: „Nije li ovo sin Josipov?“ (Lk 4,22). Onaj kojega su viđali u Josipovoj stolarskoj radionici. Možda im je i osobno napravio koji stol, stolicu, popravio prozor ili vrata ili jaram. I upravo tu nastaje nerazumijevanje – ne mala napetost između onoga što misle da znaju o njemu i onoga što on sada govori o sebi.

Zato Isus i kaže: „Zacijelo ćete mi reći: Liječniče, izliječi sam sebe“ (r.23). Kao da im želi reći: poznato mi je odakle vaša sumnja.

Zato se ne zaustavlja na njihovim pitanjima, nego jasno izgovara svoje poslanje. Jer riječi koje izgovara nisu samo citat iz starozavjetne proročke knjige – one su njegovo poslanje, identitet, život. On ne govori o nečemu izvan sebe, nego otkriva tko jest: Pomazanik. Stoga je On onaj koji živi iz Duha i za poslanje. On je poslan donijeti radosnu vijest siromasima, slobodu zarobljenima, vid slijepima, milost svima koji su ranjeni životom. Ne može drukčije – jer Duh Gospodnji na njemu je!

On me pomaza

Pomazanje, kako u Starom tako i u Novom Zavjetu, a potom i u životu Crkve, ima snažno bogoslužno značenje: pomazuju se sveta mjesta (usp. Post 28,18), žrtvenici (usp. Izl 29,36; 30,26; Lev 8,11; Br 7,1.10.84.88) i sam Hram (usp. Izl 30,16). Uljem krizme, koje se danas, sutra, u ove velike i svete dane posvećuje u katedralama svijeta, i ove će godine biti pomazani zidovi novoizgrađenih crkava i novopodignuti oltari.

U Starom Zavjetu čitamo na više mjesta o pomazivanju kraljeva i proroka (usp. 1 Sam 10,1; 1 Kr 1,39; 2 Kr 9,6), o pomazivanju svećenika (usp. Lev 4,3.5.16; Izl 28,41). Svakoga pomazanika obuzima Duh Gospodnji (usp. 1 Sam 16,13). Pomazanik djeluje i govori u Božje ime, a ljude zastupa pred Bogom.

„Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza“ (Lk 4,18). Sam Isus ovim priznaje da ne djeluje sam od sebe. On je potpuno otvoren Ocu i vođen Duhom Svetim. U toj povezanosti nalazi snagu za svaku riječ, čin, susret.

Braćo svećenici, ako je tako s Isusom, kako onda sebe – Kristova svećenika – drukčije vidjeti i u životu postaviti? Kako iz vlastita života i poslanja isključiti Duha Božjega? Jer kao što ulje u fizičkom smislu prodire u kožu, omekšava je, hrani i liječi, analogno tomu Duh Sveti ne djeluje samo izvana, nego zahvaća čovjeka iznutra. On ne oblikuje samo naše riječi, nego mijenja srce, misli i volju. Kao što ulje nježno u tijelo prodire, tako i duhovno djelovanje nije nasilno ni nametljivo, nego skrovito i stupnjevito. Pomazani smo svetim uljem krizme na krštenju, krizmi i svetom redu. Svi ovi sakramenti imaju neizbrisiv biljeg te nas snažno podsjećaju tko smo, otkrivaju naš identitet, što smo i radi čega smo to što jesmo: da smo Njegovi, a ne svoji; da smo poslani naviještati Njegovo ime, a ne svoje; da službu koja nam je povjerena ne vršimo vlastitim sposobnostima, nego snagom Duha Božjega koji nam je darovan; da je bez Duha sve uzaludan napor i neuspjeh, a s Duhom sve ono što nam se, kao običnim ljudima, čini nemogućim, postaje moguće.

On me posla

Isus nije pomazan da ostane u sigurnosti Nazareta. On je poslan siromasima, ranjenima, izgubljenima. Mogli bismo pretpostaviti da bi se njegovi sumještani drukčije odnosili prema njemu da je ostao s njima te i u Nazaretu učinio ono što su čuli da se dogodilo u Kafarnaumu – čudo (Lk 4,23).

No njegovo je pomazanje – poslanje. Ne završava u Nazaretu a još manje na rubu brijega na kojem je njihov grad sagrađen i s kojega ga htjedoše strmoglaviti, jer je pohvalio vjeru sirskoga vojskovođe, nego se njegovo djelovanje nastavlja preko Kafarnauma u druga mjesta Galileje i Judeje. On je ne samo poučavao, nego je svakodnevno svjedočio Očevu ljubav: liječeći svaku bolest i svaku nemoć i oslobađajući opsjednute od zloduha.

U Djelima apostolskim čitamo: „Vi znate što se događalo po svoj Judeji, počevši od Galileje, nakon krštenja koje je propovijedao Ivan: kako Isusa iz Nazareta Bog pomaza Duhom Svetim i snagom, njega koji je, jer Bog bijaše s njime, prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao. Mi smo svjedoci svega što on učini u zemlji judejskoj i Jeruzalemu“ (Dj 10,37-39).

Braćo svećenici, i naše pomazanje ima isti smisao i cilj: ne da ga zadržimo za sebe, nego za poslanje. To znači da naše svećeništvo nije tek osobni izbor iz neke davne ili nedavne prošlosti, nego trajan poziv koji se svakoga dana iznova potvrđuje – ili, ne daj Bože, odbacuje.

Bog nas šalje. I, više nam je nego jasno: ne šalje nas u idealne uvjete, u lagano vrijeme i u prostor gdje je sve puno života. Poslao nas je ondje gdje su krštenja rijetka ili ih godinama nema; gdje su prve pričesti i krizme malobrojne; gdje su vjenčanja u mnogim župama gotovo utihnula, a sprovodi postali svakodnevica, a stablo novih zvanja gotovo se sasušilo. Šalje nas ondje gdje nam više treba bolesničko nego krizmeno ulje.

Poslao nas je, dakle, u prostor koji zasigurno ne bismo rado osobno izabrali. No, upravo tu, ne negdje drugdje, sam Bog nas je poslao. Tu je naše mjesto. Stoga ne bjȅžimo od toga, ne žalimo se nad tim. Ne mjerimo svoju vrijednost brojem povjerenih vjernika, vremenitim uspjesima i materijalnim stanjem, nego vjernošću Kristu koji je ostao uz čovjeka i onda kada su ga svi napustili. Tu vjernost neka nam hrani istina: Gdje nam se čini da sve završava – tu Bog započinje.

Zato u ovom danu mi obnavljamo vjernost Kristu s molitvom da uvijek ostanemo vjerni svojim svećeničkim obećanjima izrečenim na dan ređenja; da ne budemo umorni službenici, nego vjerni pastiri; da ne brojimo ljude i događaje, nego ljubimo one koji su nam povjereni; da ne tražimo plodove svoga rada, nego tražimo kako da Kristu omilimo. Prisjetimo se sv. Pavla i njegovih riječi Korinćanima: „Ja zasadih, Apolon zali, ali Bog dade rasti… Jer Božji smo suradnici“ (1 Kor 3,5–9).

Braćo svećenici!

Dok iznova, a osobito na ovaj veliki – sveti dan, uzdižem srce u zahvalnosti Bogu za dar svakoga od vas, želim ujedno izraziti i svoju duboku i iskrenu zahvalnost svakomu pojedinačno te svima zajedno, kao vjernom i zauzetom kleru ove naše mjesne Crkve. Vaša predanost, tiha ustrajnost i nesebično služenje ostaju trajan znak nade i Božje prisutnosti među narodom koji nam je povjeren.

Molimo Gospodina da nas Uskrsli Krist ojača u svim našim naporima, ispuni nas svojim mirom i obnovi u nama radost poziva, kako bismo i ubuduće, gorljivo i postojano, bili vjerni poslužitelji Evanđelja, dostojni djelitelji svetih otajstava i živi svjedoci djelotvorne ljubavi. Amen.