Široki Brijeg: Propovijed nadbiskupa Vukšića šestoga dana devetnice uoči svetkovine Uznesenja BDM na nebo

Vrhbosanski nadbiskup i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u Bosni i Hercegovini mons. Tomo Vukšić predvodio je misno slavlje u ponedjeljak 11. kolovoza u Širokom Brijegu, šestoga dana devetnice uoči svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo. Propovijed nadbiskupa Vukšića prenosimo u cijelosti.

MOJSIJE: GOSPODIN OD ČOVJEKA TRAŽI DA SE KLANJA SȀMO BOGU SVOME I DA HODI PUTOVIMA NJEGOVIM

Devetnica uoči Uznesenja Blažene Djevice Marije

Široki Brijeg, 11. kolovoza 2025.

Šestoga dana devetnice uoči svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo okupljeni smo večeras na Euharistijskom slavlje. Danas je, k tomu, i blagdan svete Klare pa, po zagovoru ovih dviju svetih žena, prikazujemo Presvetomu Trojstvu svoje zahvale za sve njegove darove i blagoslove. Preporučujemo i svoje potrebe i zavjete, koje prikazujemo s molitvom da dragi Bog usliša ako je to na njegovu slavu i za našu duhovnu i tjelesnu korist.

I.

Promislom Božje providnosti i po crkvenoj rasporedbi kao prvo čitanje iz Svetoga Pisma, koje se danas navješćuju na svetim Misama u cijeloj Crkvi, čuli smo odlomak iz starozavjetne knjige „Ponovljenoga zakona“, pa predlažem da nas taj izvještaj vodi kroz ovo razmišljanje.

Neposredno prije ovog odlomka, ista biblijska knjiga opisuje kako je Gospodin Mojsiju na brdu Horebu objavio svoje ime i predao mu dvije ploče na kojima je bilo ispisano deset zapovijedi za Izabrani narod. Ali, budući da je to, kako veli sveti pisac, bio narod „tvrde šije“, dok je Mojsije bio još na Horebu, pokvario se narod koji je Gospodin izveo iz Egipta i otpao u krivovjerje. Naime, brzo su zašli s puta, koji im je Bog označio, te su sebi napravili lik i klanjali mu se kao božanstvu (usp. Pnz 9,12-13).

Na Božje upozorenje da je narod otpao od prave vjere, Mojsije je požurio s Brda i, kad je vidio što su ljudi njegova naroda učinili, razbio je ploče koje mu je Bog dao sa zapovijedima i uništio lik koji su bili načinili (usp. Pnz 9,21). Bio je vrlo razočaran ljudima kojima je bio postavljen za vođu i proroka, ali je ipak molio za svoj narod. Gospodine, govorio je: „Sjeti se slugu svojih: Abrahama, Izaka i Jakova, a ne obaziri se na tvrdokornost ovoga naroda, na njegovu opačinu, na grijeh njegov. Oni su tvoj narod, tvoja baština“ (Pnz 9,27.29). A nakon što su se ljudi obratili, Bog se smilovao svome narodu te Mojsiju naredio: „Iskleši dvije kamene ploče kao i prijašnje pa se popni k meni na brdo; a napravi i drveni kovčeg. Na ploče ću napisati riječi koje su bile na prvim pločama što si ih razbio“ (Pnz 10,1-2).

Nakon tog izvještaja slijedi odlomak, koji nam je danas naviješten (Pnz 10,12-22). Započinje vrlo važnim pitanjem: „Dakle, Izraele, što od tebe traži Gospodin, Bog tvoj?“ I odmah nalazimo vrlo jednostavan odgovor kao pouku kako se ravnati prema Bogu i drugim ljudima.

Ponajprije, Bog od svakoga očekuje samo to da se boji Gospodina, Boga svoga; da hodi po svim putovima njegovim; da ga ljubi i služi Gospodinu, Bogu svome, svim srcem svojim i svom dušom svojom; da drži Božje zapovijedi i njegove zakone što ih je on dao za čovjekovo dobro. Jer sȁmo on je Bog, i drugoga osim njega nema.

S druge strane, narodu „tvrde šije“ poručuje sveti tekst da čovjek treba napustiti oholost i biti ponizan. Odnosno, kako slikovito kaže Pismo, srce svoje treba obrezati i šiju svoju ne ukrućivati, jer Bog nije pristran i ne da se podmititi pobožnim vježbama koje ne bi pratila dobrota prema drugim ljudima. Ponizno srce i dobrohotan um važni su za izgradnju zrele ljudske i vjerničke osobnosti, ali jednako i za dobre međuljudske odnose i njihovo očuvanje. Jer, Bog po dobroti čovjeka, koji slijede njegove zapovijedi, daje pravdu siroti i udovici, ljubi pridošlicu i potrebitomu daje hranu i odjeću.

Ili, najkraće rečeno, u odgovoru na postavljeno pitanje Gospodin Bog od čovjeka traži dvoje: Boj se Gospodina, Boga svojeg, njemu služi; uza nj se priljubi; samo njegovu imenom se klanjaj. I drugo, borite se za pravdu i ljubite sirotu i pridošlicu, jer ste i sami pridošlice u zemlji.

II.

Vrlo davno su se zbili spomenuti događaji najprije na brdu Horebu, potom u njegovu podnožju, a kasnije opet na Horebu i još jednom u podnožju, čiju uspomenu čuvaju stranice Svetoga Pisma, a vezani su uz Izabrani narod i Mojsija. No bez obzira što je njihovo pripovijedanje jeka iz dalekih vremena, Providnost Božja nas je po navještaju današnjeg odlomka htjela još jednom na njih podsjetiti. Stoga se, pitamo: Što nam Providnost večeras poručuje podsjećanjem na Božje ime, na deset zapovijedi, na otpad naroda i na njegovo potonje obraćenje, na Božji oprost i milosrđe, na Mojsijevo propovijedanje i njegov nastavak proročke službe? Je li moguće ovaj biblijski izvještaj o prastarim događajima prispodobiti s onim što se zbiva u naše doba? I ako jest moguće usporediti, postoji li u tim davnim događajima nešto što bi se moglo prepoznati kao suvremena poruka, koja bi bila važna također za ljude naših dana pa i za nas okupljene na ovom Euharistijskom slavlju?

Ponajprije, jednako kao nekada Izabranom narodu, također nama večeras upućen je važan upit Riječi Božje: Dakle, okupljeni narode Božji, večeras opet se čuje Mojsijevo pitanje: Što od tebe traži Gospodin, Bog tvoj? To pitanje je za svakoga vjernika uvijek važan podsjetnik. I kao što je onda Božja riječ kao poruka čovjeku bila usmjerena u dva pravca, jednako je i danas s odgovorom na postavljeno pitanje. Odnosno, odgovor je opet vrlo jednostavan.

Slično kao što se Mojsije u davna doba popeo na Horeb gdje je čuo Božju poruku, i mi smo se šesti put u devetnici popeli na ovo Široko Brdo s nakanom da na njemu još jednom čujemo Božji nauk i ponesemo ga sa sobom, da ga primjenjujemo u svom životu i prenosimo drugim ljudima. To jest, i nama večeras Mojsije ponavlja da Bog od nas očekuje sȁmo to da se bojimo Gospodina, Boga svoga; da hodimo po svim putovima njegovim; da ga ljubimo i da mu služimo svim srcem svojim i svom dušom svojom; da držimo Gospodnje zapovijedi i njegove zakone.

III.

Druga važna poruka prepoznaje se u otpadu naroda, u njegovu zaboravu pravoga Boga, u njegovu obožavanju vrednota ovoga svijeta i klanjanju njima. Takav i sličan oblik ponašanja velika je napast tijekom cijele povijesti. Čovjek joj je uvijek izložen. Ona stalno vreba. To vrijedi naročito za naše vrijeme u kojemu čovjek sve češće svoj osjećaj samodostatnosti pretvara u pravilo razmišljanja i ponašanja u okruženju novoga poganstva. Ovo je doba novog oblika bezboštva, koje se već odavno, naročito na području našega civilizacijskog prostora, prepoznaje također kao kolektivni otpad, pa i kao prvi pokušaj stvaranja ateističke civilizacije u povijesti. U takvu stanju suvremeni čovjek često se ponaša prema izvrnutoj zapovijedi koja bi glasila: Ja sam Bog svoj i nema drugoga boga osim mene. U tom načinu razmišljanja čovjek se sam sebi predstavlja kao neka nova vrsta „zlatnoga teleta“. Zato se o njega se Božje zapovijedi opet razbijaju tako što je on odustao od njih.

Također, stvarna je napast obožavanja, kako mi to nazivamo u svom lijepom hrvatskom jeziku, i manje važnih vrednota ovoga svijeta. Pretjerana briga za njih može lako odvesti u zaborav pravoga Boga. Te vrednote su vrlo često zaista potrebne za normalan život.. One su Božja davanja i velik su blagoslov sve dok su sȁmo sredstva u službi čovjekova dostojanstva i života. Tako su blagostanje, poslovni uspjeh, imetak, vlast, karijera, znanje, novac, prijevozno sredstvo i još mnoga druga Božja davanja važna i stvarno potrebna. Ali, ako ih se ne postavi na pravo mjesto u životu, i ako se prema njima ne odnosi na pravi način, nose opasnost da se pretvore u svoju suprotnost, u neku vrstu lažnih božanstava, da budu naše obožavano „zlatno tele“. I tako, umjesto da budu sredstva sretnoga života, znaju postati gospodari čovjekova vremena, ponašanja, želja i cijeloga života. Ako se s njima ne zna na pravi način i ako ih se ne zna koristiti u pravu svrhu, u čovjeku redovito izazivaju sve veću potrebu za sobom. U takvim situacijama događa se slično kao kad bi netko htio, u svrhu za koju po svom sastavu nije namijenjena, koristiti morsku vodu s nakanom da utaži žeđ jer, slana kakva jest, što ju se više pije, ona izaziva sve veću žeđ. Pa ako se možda prepoznajem u ovom obliku oholosti, Mojsije također meni slikovito poručuje: Srce svoje obreži i šiju više ne ukrućuj! Ili ako možda prakticiram neki od ovih oblika obožavanja i takav sam se uspeo na ovo Brdo sa željom da, kad siđem u njegovo podnožje, nastavim na isti način, Mojsije me podsjeća da se Bog ne dâ podmititi ni vježbom fizičkog uspinjanja, ni ponavljanjem naučenih obrazaca ni pobožnošću površnoga sudjelovanja u molitvi bez želje za obraćenjem i promjenom na bolje.

IV.

Najutješnija je i vrlo ohrabrujuća poruka našega biblijskog izvještaja posebice u onom dijelu koji govori o obraćenju naroda i Božjem milosrđu. Stoga, dok se prisjećamo važnih događaja na brdu Horebu, koji su izraz prisutnosti Boga među ljudima i njegova djelovanja u ljudskoj povijesti, i dok se spominjemo zaborava Boga koji se dogodio Izabranom narodu u podnožju Brda, i dok večeras s ovoga Brda opet odzvanja ista riječ Božja, važno je postaviti također pitanje: Što rade ljudi i cijeli novi izabrani narod, koji se zove živa Crkva, dolje u podnožjima gdje se odvija njihov svakodnevni život? Kakav je društveni moral kršćana? Jesmo li svojim primjerom, odgovornošću i poštenjem, kvasac svijeta i sol zemlje? Kako se ponašamo na putovima i radnim mjestima, u obiteljima, gospodarstvu, društvu, politici, kulturi, prosvjeti, umjetnosti, školama, fakultetima? Obnašamo li svoje službe odgovorno? Dajemo li, sȁmo primjera radi, pravdu siroti i udovici? Ljubimo li pridošlicu, dajemo li mu hranu i odjeću? Držimo li u svemu, pitao bi Mojsije, Gospodnje zapovijedi i njegove zakone što ih je naredio za čovjekovo dobro?

Po zagovoru Blažene Djevice Marije i svete Klare, neka dragi Bog sve plemenite ljude uzdrži u njihovim nakanama i djelima, a onima koji su žrtve vlastitoga zaborava Boga, neka udijeli milost obraćenja.