Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 22. listopada

Papa Lav XIV. na redovnoj općoj audijenciji u srijedu 22. listopada održao je katehezu u sklopu ciklusa „Isus Krist naša nada“, naslovljenu „Uskrsnuće Kristovo i izazovi suvremenoga svijeta“, na temu „Kristovo uskrsnuće, odgovor na ljudsku tugu“. Prenosimo u cijelosti Papinu katehezu.

LAV XIV.

OPĆA AUDIJENCIJA

Trg sv. Petra

Srijeda, 22. listopada 2025.

CIKLUS KATEHEZÂ – JUBILEJ 2025.

Isus Krist naša nada.

IV. Uskrsli – živi izvor ljudske nade

2. Kristovo uskrsnuće, odgovor na ljudsku tugu

Draga braćo i sestre, dobar dan! I dobrodošli svi!

Uskrsnuće Isusa Krista događaj je koji se nikada ne prestaje promatrati i o kojem se nikada ne prestaje razmišljati. Što ga dublje promatramo, to nas više ispunja čuđenjem i privlači – poput svjetlosti koja je istodobno neizdrživa i očaravajuća. Ono je bilo eksplozija života i radosti koja je promijenila smisao cijele stvarnosti: iz negativnoga u pozitivno. A ipak, nije se dogodilo na spektakularan, a još manje na nasilan način, nego krotko, skriveno, gotovo ponizno.

Danas ćemo razmišljati o tome kako Kristovo uskrsnuće može ozdraviti jednu od bolesti našega vremena – tugu.

Tuga je raširena i prožimajuća, ona prati mnoge dane mnogih ljudi. To je osjećaj nesigurnosti, ponekad dubokog beznađa, koje ispunja unutarnji prostor čovjeka i kao da nadvladava svaki zanos radosti. Tuga oduzima smisao i snagu životu, koji postaje poput putovanja bez smjera i značenja.

Ovo iskustvo, tako blisko suvremenom čovjeku, podsjeća nas na poznatu evanđeosku pripovijest po Luki (24,13–29) o dvojici učenika na putu u Emaus.

Razočarani i obeshrabreni, oni napuštaju Jeruzalem, ostavljajući iza sebe nade koje su položili u Isusa, koji je bio razapet i pokopan. U početnim redcima taj događaj prikazuje paradigmu ljudske tuge: kraj cilja u koji je uloženo toliko energije, rušenje onoga što je izgledalo kao sama bit vlastitoga života. Nada je nestala, a pustoš je ispunila srce. Sve se urušilo u vrlo kratkom vremenu – između petka i subote – u dramatičnom slijedu događaja.

Paradoks je doista značajan: taj tužni put poraza i povratka u svakodnevicu odvija se istoga dana kada je svjetlo pobijedilo – na dan Uskrsa, koji se već u potpunosti ostvario.

Dvojica učenika okreću leđa Golgoti, strašnom prizoru križa koji im je još uvijek urezan u oči i u srce. Sve im se čini izgubljeno. Treba se vratiti starom životu, spuštene glave, nadajući se da ih nitko neće prepoznati.

U jednom trenutku njima se pridružuje putnik – možda jedan od brojnih hodočasnika koji su bili u Jeruzalemu za Pashu. To je uskrsli Isus, ali oni ga ne prepoznaju.

Tuga im je zamaglila pogled, izbrisala obećanje koje im je Učitelj više puta dao: da će biti ubijen i da će treći dan uskrsnuti.

Nepoznati im se približava i pokazuje zanimanje za ono o čemu razgovaraju. Evanđelje kaže da su se njih dvojica „zaustavili snuždeni“ (Lk 24,17). Grčka riječ koju Luka koristi opisuje potpunu tugu – na njihovim se licima vidi paraliza duše.

Isus ih sluša i dopušta im da izreknu svoje razočaranje. Zatim ih, s velikom izravnošću, prekorava: „O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili!“ (r. 25), i tumačeći im Pisma pokazuje da je Krist trebao trpjeti, umrijeti i uskrsnuti.

U njihovim se srcima ponovno zapalila toplina nade, pa kada su stigli do odredišta i počela padati večer, pozvali su tajanstvenoga suputnika da ostane s njima. Isus prihvaća i sjeda s njima za stol. Tada uzima kruh, lomi ga i daje im.

U tom trenutku učenici ga prepoznaju… ali On im odmah nestaje s očiju (r. 30–31). Taj gest lomljenja kruha otvara oči njihova srca, ponovno osvjetljuje pogled zamračen očajem. Sve im postaje jasno: zajednički hod, blaga i snažna riječ, svjetlo istine… Odmah se rađa radost, energija se vraća u umorne udove, sjećanje postaje zahvalno. I njih dvojica brzo se vraćaju u Jeruzalem kako bi sve ispričali drugima.

„Gospodin je doista uskrsnuo“ (usp. r. 34). U tom prilogu „doista“ nalazi se sigurno uporište naše ljudske povijesti. Nije slučajno da je to pozdrav koji si kršćani razmjenjuju na dan Uskrsa.

Isus nije uskrsnuo riječima, nego djelima – svojim tijelom koje još uvijek nosi rane muke, vječni pečat njegove ljubavi prema nama. Pobjeda života nije prazna riječ, nego stvarnost – konkretna i živa.

Neočekivana radost učenika iz Emausa neka nam bude blagi podsjetnik kad nam put postane težak. Uskrsli je taj koji radikalno mijenja pogled na stvarnost, ulijeva nadu koja ispunja prazninu tuge.

Na putovima našega srca Uskrsli hoda s nama i za nas. On svjedoči poraz smrti i proglašava pobjedu života, unatoč tami Kalvarije. Povijest još uvijek ima mnogo razloga nadati se dobru.

Prepoznati Uskrsnuće znači promijeniti pogled na svijet: vratiti se svjetlu da bismo ponovno prepoznali Istinu koja nas je spasila i koja nas spašava.

Sestre i braćo, ostanimo svakoga dana budni u divljenju nad Uskrsom Isusa uskrsloga. Samo On nemoguće čini mogućim.  (kta/ika)