Propovijed nadbiskupa Vukšića na proslavi sv. Terezije u Bjelovaru

U bjelovarskoj katedrali, 15. listopada 2025. svečano euharistijsko slavlje na svetkovinu sv. Terezije Avilske, njezine nebeske zaštitnice predvodio je mons. Tomo Vukšić, nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH. Tom prigodom nadbiskup Tomo održao je prigodnu propovijed koju prenosimo u cijelosti:

SVETA TEREZIJA AVILSKA: PRAVA UČITELJICA KRŠĆANSKOG ŽIVOTA ZA VJERNIKE SVIH VREMENA

Sveta Terezija Avilska; Bjelovar, 15. listopada 2025.

Za početak razmišljanja danas na blagdan svete Terezije Avilske, zaštitnice katedralne crkve u Bjelovaru, osim podsjećanja da ju je blaženom proglasio papa Pavao V. 1614. godine, a svetom 1622. papa Grgur XV., sjetit ćemo se također da je papa Pavao VI. 1970. godine svetu Tereziju proglasio naučiteljicom Crkve.

Polazeći upravo od naslova naučiteljice, kojim je Crkva počastila svetu Tereziju, ovo je prigoda u kojoj je prikladno progovoriti nekoliko riječi upravo o tom imenu i o svetoj Tereziji pod vidom toga njezina naslova. Također, zato što je ova tema možda rjeđa negoli druge kad se govori o svecima, ali i zato da se još više uoči veličina svete Terezije Avilske, zaštitnice ove katedrale.

I.

Ponajprije, imenom naučitelja Crkve nazvan je vrlo mali broj osoba iz prošlosti kršćanstva. U ovom času na tom popisu nalazi se samo trideset i sedam imena, među kojima su četiri žene: sveta Terezija Avilska, sveta Katarina Sijenska, sveta Mala Terezija i sveta Hildegarda iz Bingena.

Naučitelj Crkve (doctor Ecclesiae) je počasni naslov što ga Katolička Crkva dodjeljuje isključivo već proglašenim svecima, koji su za vrijeme zemaljskoga života, svojim razmišljanjima, a posebice svojim djelima ili duhovnim iskustvom, pokazali izvanrednu sposobnost svjedočenja i tumačenja katoličke vjere i njezina nauka te doprinijeli njezinu širenju.

Službena uporaba naslova „naučitelj Crkve“ u Katoličkoj Crkvi započela je 1295. godine, kad je tadašnji papa Bonifacije VIII. ovim imenom počastio četvoricu velikih svetaca i teologa iz kršćanske starine: Ambrozija, Augustina, Jeronima i Grgura Velikoga. Uz to, njih se oduvijek naziva također imenom crkveni oci jer ih se, zajedno s drugim velikanima iz prvih stoljeća kršćanstva, smatra tvorcima kršćanske misli i teologije. Nakon toga, slijedila su nova proglašenja naučitelja, a posljednje u tom nizu bilo je 21. siječnja 2022., kad je na taj popis uvršten sveti Irenej Lionski. Također, treba dodati da bi se uskoro popis naučitelja Crkve mogao proširiti, jer je papa Lav XIV. najavio da će svetoga Johna Henrya Newmana, obraćenika na katoličanstvo i sveca iz devetnaestoga stoljeća, 1. studenoga 2025. uvrstiti među njih.

Da bi bilo tko mogao bit uvršten među naučitelje Crkve, potrebno je da ispunjava sva tri sljedeća uvjeta zajedno: prvo, da se odlikovao izvrsnim teološkim naukom i izvanrednom sposobnošću iskustvenoga poniranja u istine vjere i nauk Crkve te da je to izložio u svojim spisima; drugo, da je osobno provodio svet život i da je to njegovo iskustvo Crkva prepoznala tako što je tu osobu službeno proglasila svetom; i treće, da je papa posebnim dokumentom određenoga dana službeno obznanio dodjeljivanje naslova naučitelja Crkve, ili da je to učinio opći crkveni koncil koji je zakonito sazvan. Prema tomu, ovaj naslov se ne dodjeljuje nikomu za vrijeme njegova zemaljskog života nego tek poslije nečije smrti i istom nakon što je službeno obavljen čin proglašenja svetim osobe koja je uz to, dodatno, na prepoznatljiv i znakovit način, obogatila Crkvu i dala svoj originalan doprinos na filozofsko-teološkom ili na asketsko-duhovnom planu.

II.

Sveta Terezija Avilska bila je prva žena u povijesti Crkve, koja je počašćena naslovom naučiteljice Crkve. A tražeći odgovor na pitanje čime je ona to zaslužila, i kako bi ona nama mogla biti primjer u nasljedovanju Krista, poslužit ćemo se jednim razmišljanjem pokojnoga pape Benedikta XIV. o duhovnosti i zaslugama ove svetice (Kateheza, 2. veljače 2011.), koja predstavlja jedan od vrhunaca kršćanske duhovnosti svih vremena.

Sveta Terezija je, vođena željom vidjeti Boga, otkrila istinu o životu koju je sažela u dva načela: s jedne strane, činjenica je da je sve prolazno što je od ovoga svijeta, a s druge da je samo Bog oduvijek i zauvijek.

U dobi od 20 godina ušla je u karmelićanski samostan, a tri godine kasnije ušla je u teško iskustvo bolesti te je, kako bilježe njezini životopisci, ostala četiri godine u komi. No, i u borbi protiv vlastite bolesti svetica vodi borbu također protiv svojih slabosti i otpora Božjem pozivu pa piše: „Željela sam živjeti“, piše, „jer sam dobro shvatila da ne živim, već se borim sa smrtnom sjenom i nisam imala nikoga da mi dadne život, niti sam si ga ja sama mogla uzeti, a Onaj koji mi ga je mogao dati imao je pravo što mi ne pritječe u pomoć, jer me je toliko puta okretao sebi, a ja bih ga uvijek napustila.“

Usporedno s duhovnim sazrijevanjem, Terezija se posvetila također procesu reforme karmelićanskoga reda pri čemu joj je od presudne važnosti bio susret sa svetim Ivanom od Križa te je 1562. godine osnovala prvi reformirani karmel u Avili i potom još njih osamnaest u narednom razdoblju. A kad je umirala, pišu da je ova svetica, koja je cijeli život provela u zatvorenom samostanu ali ga je živjela za cijelu Crkvu, kao završetak  krunu svoje kontemplacije, izgovorila dvije kratke rečenice: „Na kraju, umirem kao kći Crkve.“ I: „Kucnuo je čas, moj Zaručniče, da se vidimo.“

Terezija Avilska nije imala akademsku naobrazbu, ali se uvijek koristila bogatstvom nauka teologa, pisaca i duhovnih učitelja. Posebice je važno što se ona, kao pisac, uvijek držala onoga što je osobno doživjela i vidjela u iskustvu drugih ljudi. Također, Terezija je imala priliku gajiti prijateljske odnose s mnogim svecima, osobito sa svetim Ivanom od Križa, njih slušati, čitati i u njih se ugledati. I kao svi sveci, svoju duhovnost gradila je i hranila čitanjem crkvenih otaca, a posebice svetog Jeronima, svetog Grgura Velikog, svetog Augustina.

Terezijini spisi imaju za cilj iznijeti na vidjelo prisutnost i djelovanje milosrdnog Boga u životu pa se na stranicama njezinih djela nalaze i molitveni dijalozi s Gospodinom. Odnosno, ova svetica ne samo da pripovijeda već pokazuje da, dok piše, ponovno proživljava duboko iskustvo svoga odnosa s Bogom.

Terezija u tumačenje duhovnog sazrijevanja uvodi simbol dudova svilca. Budući da je on, koji prolazi kroz faze od ličinke do leptira, simbol transformacije, prijelaza i preobrazbe, slikovito ga koristi da izrazi prijelaz s naravnoga u nadnaravno i naznači put umiranja staroga i rađanja novoga. Taj proces preobrazbe u prirodi koristi kao sliku za napuštanje staroga i duhovni napredak i rast, jer osoba u tom procesu duhovnoga sazrijevanja prolazi kroz preobrazbu sebe. Pri tomu je potrebno veliko strpljenje, dugo vrijeme, velika upornost i nadasve snažan izvor duhovne hrane.

Značenje izvora duhovne hrane je odlučujuće za rađanje kršćanskoga „leptira“ i njegov veseo i razigran „let“ u vjerničkom životu koji se vjeruje, doživljava i odvija u četiri vida i područja: u odnosu prema Presvetom Trojstvu, u odnosu prema Isusu Kristu, u odnosu prema drugim ljudima i u odnosu prema crkvenoj zajednici.

U svojoj duhovnosti Terezija predlaže evanđeoske kreposti kao temelj kršćanskog i ljudskog života. Pri tomu, ona napose misli na evanđeosko siromaštvo, na međusobnu ljubav kao bitan element zajedničkog i društvenog života, na poniznost kao ljubav prema istini, na odlučnost kao plod kršćanske smionosti te na krepost nade koju opisuje kao žeđ za živom vodom. Naravno, ona ne zaboravlja ni potrebne ljudske vrline kao što su prijaznost, istinoljubivost, skromnost, uljudnost, veselje, kultura.

Terezija ističe važnost molitve za koju kaže da moliti „znači [Boga] pohađati s prijateljstvom, jer susrećemo licem u lice onoga za kojeg znamo da nas ljubi“. Za Tereziju molitva je život i razvija se i raste postupno, ukorak s rastom kršćanskog života: započinje usmenom molitvom, potom prolazi kroz interiorizaciju putem meditacije i sabranosti te vodi sve do sjedinjenja u ljubavi s Kristom i s Presvetim Trojstvom. Uz to, Terezija čitatelja svojih djela uči moliti tako da ona sama moli s njim. U svojim spisima, ona često, naime, prekida svoje opisivanje ili izlaganje i iz nje provaljuje molitva.

Na kraju, bitan aspekt Terezijina nauka je savršenost Krista čovjeka, koja je težnja čitavoga kršćanskog života i njegov konačan cilj. Ta savršenost je punina Krista, koju je kršćanin pozvan živjeti na način nastanjenja i stalnoga boravka Trojstva u kršćaninu, u jedinstvu s Kristom po misteriju njegova čovještva.

III.

Monaško ime svete Terezije je „od Isusa“. No ona nije samo nosila to ime već je ono stvarno bilo i sadržaj i smisao njezina života. Zato je nazvana naučiteljica Crkve i zato je prava učiteljica kršćanskog života za vjernike svih vremena. A u suvremeno vrijeme i društvu, u kojem često manjka duhovnih vrijednosti, ona poučava kako biti svjedok Boga, način njegove prisutnosti u svijetu, sredstvo njegova djelovanja u povijesti, a sve radi čovjekova posvećenja i sloge među ljudima. U tomu neka nas sveta Terezija vodi svojim primjerom i prati svojim zagovorom.