Propovijed nuncija Chullikatta na blagdan sv. Bonaventure, nebeskog zaštitnika Banjolučke biskupije i katedrale

Banjolučka biskupija proslavila je u srijedu 15. srpnja sv. Bonaventuru, nebeskog zaštitnika Biskupije i banjolučke katedrale, svečanim misnim slavljem koje je predslavio i na kojemu je propovijedao apostolski nuncij u BiH nadbiskup Francis Assisi Chullikatt. Propovijed nadbiskupa Chullikatta prenosimo u cijelosti.

 

Spomendan svetog Bonaventure

(katedrala, Banjolučka biskupija)

HOMILIJA

Draga braćo i sestre,

s velikom radošću Crkva danas slavi spomendan svetoga Bonaventure, biskupa i crkvenoga naučitelja, velikoga učitelja franjevačke tradicije i katoličke teologije te slavnog zaštitnika ove prvostolnice i cijele Banjolučke biskupije.

Njegov nas život uči da svetost i um nisu suprotstavljene stvarnosti, nego dva dara koja svoju puninu postižu kada dopuste da ih Duh Sveti prosvijetli. U njemu traganje za istinom nikada nije ostajalo tek na razini akademskoga proučavanja, nego je bilo istinski put prema Kristu. Za svetoga Bonaventuru spoznaja vodi kontemplaciji, a kontemplacija svoju puninu nalazi u ljubavi.

Maloprije naviještena čitanja na izvanredno suvremen način rasvjetljuju taj duhovni put.

Prorok Izaija osuđuje oholost asirskoga kralja koji, zaboravljajući da je samo oruđe Božje providnosti, sebi pripisuje svaku pobjedu. To je zabluda čovjeka koji umišlja da je apsolutni gospodar vlastite sudbine, zaboravljajući da su svaki talent, svaka sposobnost i svaki uspjeh prije svega Božji dar.

Nije li upravo to i napast našega vremena? Živimo u dobu znanstvenoga i tehnološkoga napretka, u vremenu golemih mogućnosti koje pruža ljudski um. Pa ipak, upravo dok raste znanje, postoji opasnost da oslabi mudrost; raste sposobnost ovladavanja svijetom, ali ne uvijek i sposobnost usmjeravanja srca prema vrhovnom Dobru.

Kada čovjek isključi Boga iz vlastitoga života, napredak lako može postati oholost, a razum izgubiti svoje pravo usmjerenje. No upravo u toj izgubljenosti Evanđelje nam otkriva put prave mudrosti. Isus, naime, zahvaljuje Ocu što je ta otajstva sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima.

Nije to pohvala neznanju niti osuda kulture. Isus ne suprotstavlja razum vjeri, nego oholost poniznosti. „Maleni” su oni koji, premda obdareni mnogim darovima, čuvaju ponizno i poučljivo srce, sposobno prihvatiti istinu kao milost, a ne kao vlastito postignuće.

Upravo se u tome očituje sva veličina svetoga Bonaventure. Bio je jedan od najistaknutijih teologa kršćanstva, ali je uvijek ostao čovjek duboke poniznosti. Njegova učenost nije služila osobnom ugledu; postala je služenje Crkvi i povlašteni put ljubavi prema Kristu.

U svom znamenitom djelu Putovanje duše k Bogu (Itinerarium mentis in Deum) ostavio je pouku iznenađujuće suvremenu i danas: „Neka nitko ne misli da mu je dovoljno čitanje bez pomazanja, razmišljanje bez pobožnosti, znanje bez ljubavi, razum bez poniznosti” (usp. Proslov, 4).

U tim je riječima sažeta srž kršćanske mudrosti. Istinska spoznaja ne rađa ohološću, nego klanjanjem; ne vodi samodostatnosti, nego zahvalnosti; ne razdvaja, nego otvara služenju braći i sestrama.

Stoga ne čudi što je Bonaventura u svetom Franji Asiškom vidio savršeni uzor takve mudrosti. U Siromašku je promatrao vir seraphicus – serafskoga čovjeka, čovjeka potpuno prožetoga i zahvaćenoga Božjom ljubavlju. Od svetoga Franje naučio je da vrhunac spoznaje nije u tome da mnogo znamo o Bogu, nego da dopustimo da nas njegova ljubav preobrazi, tako da njezino lice odražavamo u vlastitome životu.

I danas taj nauk nije izgubio ništa od svoje snage. Neprestano smo u napasti poistovjetiti informaciju s mudrošću, uspjeh sa srećom, a učinkovitost s puninom života. Možemo gomilati znanja, sposobnosti i priznanja, ali bez Boga srce ostaje nemirno, a život gubi svoje usmjerenje.

Na to je podsjećao i papa Benedikt XVI., ističući da, po svetom Bonaventuri, nije dovoljno poznavati Krista – potrebno ga je ljubiti. Samo ljubav u potpunosti otvara razum otajstvu Boga i dovodi ljudski razum do njegova istinskoga ispunjenja.

Braćo i sestre,

spomendan našega svetog zaštitnika danas nas poziva da se zapitamo kakvu mudrost tražimo: onu koja hrani oholost ili onu koja potiče poniznost; onu koja uzvisuje osobni ugled ili onu koja vodi služenju; onu koja ispunja um ili onu koja preobražava srce.

Molimo, stoga, po zagovoru našega svetog zaštitnika, dar mudre vjere i vjerničkoga razuma; dar uma neumornoga u traženju istine i jednostavnoga srca koje u svakom dobru prepoznaje Gospodinov dar.

Tada ćemo razumjeti da kršćanin nije prije svega onaj koji mnogo zna o Bogu, nego onaj koji, ljubeći Boga, uči promatrati sve njegovim očima. Po zagovoru svetoga Bonaventure neka i nama Gospodin udijeli pravu mudrost: um prosvijetljen istinom i srce zapaljeno ljubavlju.

Amen.