Propovijed nadbiskupa Vukšića na misi ređenja u sarajevskoj katedrali

U subotu, 29. lipnja 2024., na svetkovinu apostolskih prvaka sv. Petra i Pavla, nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić pod misom u sarajevskoj katedrali Srca Isusova za svećenike je zaredio trojicu đakona Vrhbosanske nadbiskupije, članova Neokatekumenskog puta, i dvojicu đakona Franjevačke provincije sv. Križa Bosne Srebrene. U nastavku donosimo homiliju nadbiskupa Vukšića izrečenu tom prigodom:

A VI, ŠTO KAŽETE TKO SAM JA?

TI SI KRIST-POMAZANIK, SIN BOGA ŽIVOGA

Ređenje svećenika

Svetkovina sv. Petra i Pavla; Sarajevo, 29. lipnja 2024.

Pojava Isusa Krista, njegovo djelovanje i nauk, njegova osobnost, pronicljivost ljudskih nakana i osobna skromnost, njegov način raspravljanja i općenito odnos prema ljudima malo koga od njegovih suvremenika, koji su ga imali prigodu upoznati, ostavljali su ravnodušnim. On je, jednostavno rečeno, bio takav, tako govorio i djelovao da su ljudi ne samo imali svoje mišljenje o njemu, nego su i smatrali da trebaju zauzeti stanovište.

I.

Iz današnjeg odlomka Matejeva evanđelja (16,13-19), koji se naviješta na svetim Misama, jasno proizlazi da je Isus bio posvema svjestan širine zanimanja za njega i njegovo djelovanje kao i brojnosti različitih stavova. I, naravno, pri tomu je iz usta svojih najbližih suradnika želio čuti što oni misle o pojavi različitih mišljenja o njemu, da mu iznesu svoja zapažanja o govorkanjima među narodom, kao i da, nakon što su oni već bili proveli dugo vremena s njim, čuje također njihovo mišljenje o sebi.

Vjerojatno je Isus iznenadio učenike, kad ih je jednoga dana kod mjesta, koje se zvalo Cezareja Filipova, pitao što ljudi pričaju o njemu, odnosno što misle ljudi tko je on. A bilo je to neposredno prije negoli će Isus svojim učenicima prvi put najaviti svoju smrti i uskrsnuće, to jest kako on „treba poći u Jeruzalem, mnogo pretrpjeti od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, biti ubijen i treći dan uskrsnuti" (Mt 16,21).

Iz odgovora, koji su Isusu dali njegovi učenici, proizlazi ponajprije saznanje da su također oni bili vrlo znatiželjni, osluškivali govorkanja o Isusu a vjerojatno, barem ponekad, i sudjelovali u raspravama s pobožnim židovskim narodom te od tih ljudi slušali i saznavali razna mišljenja o tomu tko je njihov učitelj. I upravo zahvaljujući takvom ponašanju apostola, moguće je iz njihovih odgovora, koje bilježi evanđelista Matej, razabrati da su u tom času među pobožnim ljudima postojala barem četiri različita mišljenja o Isusu.

Proizlazi naime da su, promatrajući i komentirajući Isusovo čudesno djelovanje, i iznenađeni onim što su vidjeli, jedni mislili – kako su kazivali apostoli – da je Isus ustvari neka pojava Ivana Krstitelja. Drugi su pobožni Židovi smatrali da se s onoga svijeta možda vratio prorok Ilija. Treći opet da je moguće da bi to bio Jeremija, a četvrti su pretpostavljali da se radilo o nekom drugom proroku. No, Isusa ustvari i nisu zanimala sva ta mišljenja različitih grupa u narodu, već mu je ovaj razgovor s učenicima poslužio kao uvod da bi njima postavio pitanje: „A vi, što kažete tko sam ja?" Odnosno, pravi cilj cijelog Isusova razgovora bila je njegova želja čuti odgovor apostola na postavljeno pitanje. Stoga su riječi apostola Petra, koji je prihvatio izazov i u ime cijele tadašnje zajednice Isusovih učenika rekao: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga", kruna dotadašnjeg Isusova odgajanja i poučavanja svojih učenika. Naime, oni su kao okupljena zajednica po riječima svoga Prvaka, naspram različitih mišljenja među ljudima, ispovjedili vjeru da je Isus Sin Boga živoga, Krist, koji je došao na svijet kao njegov spasitelj.

II.

Od događaja kod Cezareje Filipove do danas, i tako će vjerojatno biti do svršetka svijeta, Isusova pojava malo koga ostavlja ravnodušnim. Tako i u naše vrijeme o Isusu postoje različita mišljenja. No, Isus svojim učenicima uvijek postavlja isto pitanje, a cijela zajednica vjernika, zajedno s Petrom i njegovim nasljednicima, koji su joj na čelu, ispovijeda jednako vjeru u Isusa Krista, spasitelja svijeta. U toj istoj zajednici, koju je Isus nazvao Crkva, Bog je po svom izabranju, kako piše apostol Pavao, od početka jedne postavio „za apostole, druge za proroke, treće za učitelje" (1 Kor 12,28). I neke je postavio za svećenike, s pravom bismo mogli dodati u prigodi današnjega slavlja. I svima predvidio službe koje se međusobno dopunjuju. A sve te službe su u službi naviještanja Evanđelja i istine da je Isus Sin Božji a naš spasitelj.

Ostaje tajna zašto Bog poziva baš određene osobe i ne postoji iscrpan odgovor na pitanje zašto Isus poziva upravo njih a ne neke druge. Ne znamo zašto je izabrao obične ljude za apostole kad je bilo još boljih i sposobnijih. Tako je u bilo na početku kad je okupio grupu apostola, a tako je i danas kad Isus sebi nalazi nove suradnike i poziva ih da kao svećenici služe njegovu narodu. O tomu je još sveti Augustin pisao i propovijedao te je ustvrdio da Isus ne poziva najbolje, najsposobnije i najsvetije nego hoće da oni, koje poziva, to postanu i budu.

Vas je, draga braćo, Isus pozvao a vi ste mu slobodno odgovorili, izabrali ste Njega i dali pristanak na njegov poziv. No, kako je govorila sveta Terezija Avilska, uza svaki izbor nečega ili nekoga povezano je odreknuće od nečega ili nekoga. Tako je u životu, u obitelji, u braku. Tako je i kod izbora svećeničkoga poziva. I samo onaj svećenik, koji to shvati i primijeni, na putu je da ostvari cilj o kojemu je pisao sveti Augustin.

Uz vrijednost izabranoga raste i veličina odreknuća. Naime, što izabrano više vrijedi, traži se da se više dadne za njega. Odnosno, kao što je Isus za nas dao cijeloga sebe, on očekuje od svakoga svećenika da učini isto: da bude sličan Isusu, da se odlikuje dobrotom i pristajanjem uza sveto, da dadne sebe za narod Božji i tako bude Božji čovjek. Slično kao prorok Elizej, za kojega je, dok je prolazio između ljudi, bilo rečeno: „Znam i vidim da je svet onaj čovjek Božji što prolazi ovuda" (2 Kr 4,9). I da, pod vodstvom Petrova nasljednika, zajedno s cijelom zajednicom bude svjedok istine da je Isus Sin Boga života.

III.

Sve to želimo i molimo za petoricu braće, koje ćemo danas zarediti za svećenike. Među njima su trojica Hrvata, dvojica za Bosnu Srebrenu i jedan za Sarajevsku nadbiskupiju, te jedan Španjolac i jedan iz Kolumbije za Vrhbosansku nadbiskupiju. Srdačno pozdravljam sve sudionike na ovom Euharistijskom slavlju, a posebice njihove roditelje i prijatelje. I naravno, osobito pozdravljam one koji su došli iz Španjolske i Kolumbije. Bog vas blagoslovio! (kta)