Propovijed biskupa Semrena u prigodi sedme obljetnice posvete crkve na Petrićevcu

U samostanskoj i župnoj crkvi sv. Ante Padovanskog na Petrićevcu, 22. listopada 2025., na spomendan sv. Ivana Pavla II., pape, franjevačka zajednica obilježila je sedmu obljetnicu posvete spomenute crkve. Umirovljeni pomoćni biskup banjolučki Marko Semren, pod misom koju je predslavio uz koncelebraciju 15-ak svećenika u vjernicima ispunjenoj župnoj crkvi, blagoslovio je kip i sliku sv. Ivana Pavla II. te izrekao prigodnu homiliju koju prenosimo u cijelosti:

Čit: Post 28,11-18; 1Pt 2,4-9; Iv 4,19-24.

Braćo i sestre, ovom svetom misom po sedmi put sjećamo se svečane posvete crkve sv. Ante na Petrićevcu, sjećamo se i sv. Ivana Pavla II. čija je svetkovina danas, kao i 23. obljetnice njegova beatificiranja bl. Ivana Merza ovdje na Petrićevcu, a blagoslovili smo večeras također kip i sliku njemu u čast.

Sjećanje je život, uvijek ga prenose živi ljudi, ono je u trajnom razvoju, otvoreno suprotstavljanju uspomene i zaborava, ono se ukorjenjuje u konkretnom, u prostoru, gesti, slici i objektu: sjećanje posvećuje uspomenu.

Crkva je mjesto gdje se okuplja kršćanska zajednica na slušanje Božje riječi, na molitvu prošnje i hvale Bogu te, iznad svega, na slavljenje svetih otajstava, a u njem se čuva i presveti sakrament Euharistije, na poseban način slika Crkve, hrama Božjega, sazdanog od živog kamenja. Oltar što ga okružuje sveti narod da bi sudjelovao u Gospodnjoj žrtvi i hranio se na nebeskoj gozbi slika je Krista, koji je i svećenik i prinos i žrtvenik na kojemu samoga sebe žrtvuje.

Braćo i sestre, potiče nas sv. Ivan Pavao II. da je prijeka potreba kršćana, osobito svećenika, redovnika, voditi suvremeno čovječanstvo k Isusu Kristu, privesti ih susretu s Isusom Kristom, Živom, koji se uprisutnjuje u našim okupljanjima na sv. Misi.Posvetiti znači omogućiti stvarnosti koja nije Bog da bude u kontaktu sa svetim, s Bogom. Pojam posvetiti-posvećenje ukazuje više na postupak ili način na koji se postiže svetost, dok sama svetost označava stanje blaženstva uronjenosti u Božju prisutnost. Riječ »posve­ćenje« označuje čin koji neku stvar ili osobu tako tijesno spaja s božanstvom da se ona nađe odijeljena od svijeta i od onoga što je imala, kako bi u svojoj odijeljenosti bila pridržana samo Bogu. Ono što određuje Crkvu i svakoga njezina člana jest upravo taj poseban i konačan ulazak u Božji svijet i s njime povezana pripad­nost Bogu u Kristu.

Crkva (grčka ekklesia- sveukupnost pozvanih; kiriakon- dom Gospodnji) jest zajednica spasenja - narod Božji, tijelo Kristovo, hram Duha Svetoga i dom Gospodnji. Ovi pojmovi u svakodnevnom životu ističu instituciju, organizaciju i mjesto na kojem se odvija bogoštovlje, dakle građevinu. U Novom Zavjetu taj pojam označava: zajednicu, skupinu ljudi, skupštinu, osobe koji su sljedbenici Isusa Krista, odnosno one koji su pozvani iz vlasti tame u Božje kraljevstvo kako bi nasljedovali nauk Isusa Krista. Kršćanstvo od početka ispovijeda osobnu i društvenu, vidljivu i nevidljivu, povijesnu i nadpovijesnu narav milosti vjere u Boga koji se objavljuje po Isusu Kristu, Sinu Čovječjemu i Sinu Božjemu. Stoga, biti kršćanin znači zapravo istodobno biti u Kristu i biti u Crkvi.

Tema hrama Božjeg jest središte čitave Biblije, jer se radi o prisutnosti Božjoj među svojim narodom i mogućnost je za susret s Bogom, biti ujedinjeni u Bogu. Nazočnost Božju nalazimo u odlomku Ivanova evanđelja: susret s Bogom.Susret s Bogom po žrtvinalazimo i u Petrovoj poslanici.

U Ivanovu evanđelju ovo duhovno mjesto se naziva „duh i istina“ to je sam Isus koji kaže: „Ja sam istina“. Isus daje Duha, daje ga pomoću svoje žrtve: „mjesto“ u kojem možemo susresti Boga jest: Krist razapeti i proslavljeni. Božja prisutnost u drevnim hramovima bila je slika ovog susreta, naime trebalo je uzići u hram kako biste se susreli s Bogom, a sam Bog je s neba silazio u hram kako bi ondje bio prisutan. Sada se, pak, susret koji čini uzlazak i silazak Boga događa u žrtvi. Ne radi se samo o hodu nego o preobrazbi kako nam to kaže sv. Petar. Bog je postao čovjekom, susreće se u čovjeku Isusu i trajno ostaje među ljudima u svome stanu (Iv 1,14). U Isusovu uskrsnuću na djelu je bila Božja stvarateljska snaga, tj. Duh Božji koji će i naše smrtno tijelo probuditi na novi život (Rim 6,11). Ovaj se duh u krštenju daje njegovima kao „zalog“, već stanuje u krštenicima (Rim 8,11), djeluje u njima, na djelu je novoga stvaranja, uskrsne stvarnosti. Djelovanje Božjeg Duha odražava se u tjelesnom, svjetskom i suljudskom življenju. Stoga je tijelo hram Duha Svetoga.

Isus je „kamen izabrani i skupocjeni koji su graditelji odbacili“, kako se to kaže u Svetom pismu, i koji je Bog izabrao. Ovdje imamo dozivanje u pamet žrtve i proslave Krista. Odbačen od ljudi, bio je izabran od Boga jer je prihvatio patnju i učinio je savršenu žrtvu ljubavi: ljubavi prema Ocu u sinovskoj poslušnosti, iz ljubavi prema nama da bi nas otkupio svojom krvlju. Da bismo susreli Boga moramo se ujediniti s njegovom žrtvom, postati živo kamenje za izgradnju duhovnog hrama, gdje se uprisutnjuju duhovne žrtve. Sve nalazi svoje središte u Kristovoj žrtvi, koja je zaista žrtva Novoga Zavjeta, ujedinjenje između Boga i čovjeka, trenutak u kojem prisutnost Božja postaje djelotvorna za nas, ne statična prisutnost, nego prisutnost koja djeluje. To je pokret čovjeka prema Bogu i Boga prema čovjeku koja se ispunja u Kristovoj žrtvi, i ova dinamika ispunja čitav naš život, preobražujući ga svega u duhovnu žrtvu i čineći uvijek više od nas „kuću Božju“.

Petrićevačka crkva je izgrađena da bi se u njoj slavila Misa i ne bi imala smisla ako se u njoj misa ne bi slavila. S druge strane, nisu odlučujući zidovi da bi se sagradila kuća Božja i žrtvovale duhovne žrtve; nužno je učiniti prisutnom u Misi Kristovu žrtvu. To je ono što čini od nas samih hram i u isto vrijeme žrtvu ugodnu Bogu, kao što piše sv. Pavao: „Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim da prinesete sebe kao žrtvu živu, svetu i ugodnu Bogu – kao svoje duhovno bogoštovlje“ (Rim 12,1). Tko poznaje Gospodina u svetohraništu, prepoznaje ga također u patnicima i potrebnima. On će biti među onima kojima će sudac naroda reći: «Jer bijah gladan, i dadoste mi jesti; bijah žedan, i napojiste me; bijah gol, i obukoste me; bijah bolestan, i pohodiste me; bijah u tamnici, i dođoste k meni» (Mt 25,35ss). Ovdje je na djelu civilizacija ljubavi koju smo dužni živjeti, ovdje je na djelu Život koji trebamo živjeti.

Posvijestimo sebi da je već i prije gradnje crkve ovdje postojala zajednica spasenja – narod Božji koji je gradeći dom Božji izgrađivao i živo svjedočio svoju pripadnost Bogu po Isusu Kristu u Duhu Svetomu. Na to i nas danas Duh Božji poziva da i mi životno svjedočimo svoju pripadnost Kristu-Crkvi-Životu. Sam Isus Krist je Istina, Put i Život.

Sv. Ivan Pavao II., papa, potiče nas da našem društvu u kojemu vlada površnost trebamo ponuditi život u njegovoj dubini. Stoga i čujemo njegov glas koji u nama još odjekuje: Banja Luko, tko je tvoj Spasitelj? Krist nas šalje da svojom kreativnošću i vjernošću svjedočimo o Božjoj volji za spasenjem svih ljudi, o svojoj tradiciji i povijesti, koja nas neće zatvarati poput sigurnog kaveza nego izvoditi na nove putove i otvarati nas poticajima Duha da progovorimo novim jezicima, to jest jezikom ljudi koji nas danas mogu razumjeti. Taj jezik može biti i praktični angažman oko gorućih problema današnjeg čovjeka.

Da bi čovjek ispunio svoj poziv i ostvario životnu zadaću koja mu je povjerena, zbog njegove slabosti, potrebna mu je pomoć i zagovor njegovih zaštitnika kojima se zavjetuje, koji ga s pomoću Božjom čuvaju i štite od zla u vremenitom i vječnom smislu. Zbog navedenih religioznih razloga proizlazi i društveni razlog koji uzrokuje da se ljudi prepoznaju u svojem zaštitniku te u tom zajedništvu skladnije žive. Zaštitnik im je poticaj da se međusobno duhovno povezuju i u društvenim odnosima osjećaju kao čvrsta zajednica i jedinstveno društvo. Tu je i povijesno značenje u religiozno-odgojnoj službi i kulturnom oblikovanju svijesti svih onih koje zaštićuje. Lik zaštitnika (patrona) je uzor i primjer, potiče i odgaja, a cijela se zajednica oko njega okuplja, moli mu se i nastoji ga nasljedovati. Grade mu se crkve, samostani, kapelice, oltari i kipovi kao što je slučaj i sa sv. Ivanom Pavlom II. ovdje na Petrićevcu.

Blagdan zaštitnika popraćen je posebnim liturgijskim svečanostima, a uz njih i bogatim paraliturgijskim i folklornim svečanostima, od kojih je najpoznatija pučko-liturgijska manifestacija u procesiji s likom ili relikvijama kroz mjesto, crkveno dvorište ili samo kroz crkvu.

Spominjemo se sa zahvalnošću i graditelja: živih i pokojnih i zajedništva s njima u Bogu koji je ljubav. Sreća svakog čovjeka ovisi o ljubavi koju poznaje, koju traži, koju doživljava i iskusi... Isusova nas ljubav preobražava i omogućuje nam da drugima prenosimo snagu koja nam je darovana. Time postajemo Kristonosci, nositelji Kristove radosti, njegova evanđelja milosrđa. Amen.