Propovijed nadbiskupa Vukšića na božićnoj misi u sarajevskoj katedrali

Svečano euharistijsko slavlje na svetkovinu Rođenja Gospodinova - Božić 25. prosinca 2025. u katedrali Srca Isusova u Sarajevu, uz izravni prijenos Radiotelevizije Bosne i Hercegovine i praćenje drugih medija, predvodio je nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić. Tom prigodom vrhbosanski nadbiskup uputio je homiliju koju u nastavku prenosimo u cijelosti:

ISUSOVO ROĐENJE POČETAK JE BOLJEGA SVIJETA I NAŠEGA BOŽANSKOG PREPOROĐENJA

Božićna danja Misa; Sarajevo, 25. prosinca 2025.

Na svetkovinu Božića kršćani svima na zemlji navješćuju mir i veselje, jer je Bog u Isusu Kristu postao čovjek sa željom da svaki čovjek poprimi nešto od božanske dobrote te tako postane obožen, Bogu sličan, odnosno pobožanstvenjen. Ili isto rečeno drukčijim rječnikom, sjećajući se Isusova rođenja, kršćani ispovijedaju vjeru da je Bog tim događajem iz vječnosti došao u vrijeme a da nije ostavio svoju vječnost već je to učinio zato da povijest upozna vječnost i njome bude oplemenjena. Tako je Isus, kazano na slikovit način, konkretan most kojim su spojene obale Boga i čovjeka, neba i zemlje. Ili rečeno na pomalo apstraktan način, On je poveznica u kojoj se susreću tvarno i duhovno, nadvrijeme i vrijeme, vječno i prolazno, vidljivo i nevidljivo.

I.

Današnja biblijska čitanja, predviđena da se čitaju za vrijeme slavlja ove božićne Mise, osim što izriču istinu o rođenju Isusa Krista, Bogočovjeka i spasitelja svijeta, rječito pokazuju da se sadržaj Božića može ispripovijedati na različite načine i da se pri tomu može koristiti različit rječnik, ovisno o kulturi i načinu razmišljanja onih kojima se taj sadržaj navješćuje i tumači.

Na početku Poslanice Hebrejima, koja je pisana na adresu ranih kršćana što su se obratili sa židovske vjere i koji su odrasli u židovskoj kulturi i vjeri te zadržali taj način razmišljanja, sveti pisac tumači sadržaj Božića polazeći od Božje prisutnosti među izabranim narodom kako ju opisuje Stari Zavjet. Obraća im se stoga riječima koje su njima lako razumljive: „Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu" (Heb 1,1-2). Time očito sveti pisac podsjeća da je Gospodin kroz duga stoljeća bio prisutan u povijesti izabranoga naroda te da je više puta i na više načina, a osobito po prorocima koje je slao, u prošlosti govorio njihovim ocima, a da je, po rođenju Isusa Krista, generaciji koja je živjela u njegovo vrijeme progovorio u Sinu, u Isusu koji nije samo jedan u nizu proroka. Za razliku od drugih poslanika Božjih, naime, Bog je progovorio u svome Sinu koji je odsjaj Slave i otisak Bića njegova, koji sve nosi snagom riječi svoje, koji je baštinik svega i po kome je Bog sazdao svjetove (usp. Heb 1,2-3), čime ovaj sveti pisac navješćuje Isusovo božanstvo

Nakon slikovitoga i prilagođenoga govora uvodnog odlomka Poslanice Hebrejima, čuli smo također navještaj odlomka koji je početak Ivanova evanđelja. Taj odlomak također opisuje sadržaj božićnoga događaja, ali to čini na svoj način i posvema drukčijim rječnikom. Razlog takva ponašanja se sastoji u tomu što su kršćani, kojima se obraća ovaj sveti pisac, obraćenici koji su bili vrlo obilježeni grčkom kulturom, jezikom i načinom razmišljanja. Oni su živjeli u drugom kulturnom krugu i bili pod utjecajem filozofskih razmišljanja onoga doba o Logosu, odnosno Riječi Božjoj. Svjestan okolnosti o različitoj kulturi i načinu razmišljanja ljudi kojima se obraća, sveti pisac uvoda u Ivanovo evanđelje služi se drukčijim rječnikom, prikladnim sposobnosti slušanja i razumijevanja onih kojima piše. On je, kao i pisac Poslanice Hebrejima, navjestitelj Evanđelja, ali obojica znaju da njegov sadržaj treba biti razumljiv slušateljima i čitateljima, kojima se navješćuje, te vode računa o tom pravilu.

Svoje Evanđelje Ivan počinje riječima: „U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa (Iv 1,1-3). U samo tih nekoliko riječi on proglašava tri osnovne istine o Bogu Logosu, Riječi Božjoj. Ona je vječna jer već „u početku bijaše u Boga". I osoba je jer „Riječ bijaše u Boga". I božanska je jer „Riječ bijaše Bog". Potom, nakon što je ispovjedio vjeru u božanstvo Riječi Božje, Ivan navješćuje njezino utjelovljenje u Isusu Kristu tvrdnjom da ta Božja Riječ „tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine" (Iv 1,14).

II.

Isus Krist je došao na svijet da ga spasi. Došao je među ljude da im pokaže pravi smjer i izvede ih na pravi put. Zato je za njega rečeno: „Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet" (Iv 1,9). Došao je, dakle, da čovjek njegov nauk primi, upozna i primijeni te da svojim primjerom svakom čovjeku bude nadahnuće i siguran oslonac, kao svjetiljka koju putnik nosi dok se kreće u mraku. Neki ljudi su to odbili ali, dodaje Ivan: „Onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime."

Kao kršćanski vjernici zovemo se djeca Božja i to jesmo. Tu osnovnu istinu svoje vjere također ispovijedamo svaki put kad izgovaramo osnovnu kršćanku molitvu i Boga nazivamo: Oče naš. To jest, ako je Bog otac ljudi, onda su ljudi njegova djeca. No čovjek je stvarno dijete Božje u mjeri u kojoj zaista prima, poznaje i primjenjuje Isusov nauk, u mjeri u kojoj dopušta da Svjetlo istinsko osvjetljava njegove životne putove te u mjeri u kojoj ljudi, sami prosvijetljeni Kristovim naukom i vođeni njegovim primjerom, pomažu da tim istim naukom i primjerom bude prosvijetljen svaki čovjek na svijetu.

Isusovo utjelovljenje i Božić, kojim se toga sjećamo, je most po kojemu je Bog u stalnoj komunikaciji s čovjekom. Kao što su, naime, riječi, koje izgovaramo, mostovi među nama ljudima, tako je Riječ Božja trajan most između Boga i čovjeka, koji ih spaja, povezuje i po kojemu komuniciraju: po Kristu, s Kristom i u Kristu.

Po Kristu Bog je došao među ljude. Od njih se očekuje da ga prime, da njegov nauk ljubavi prema svakom čovjeku prihvate i primijene kao svoj. Tako će onima, koji to budu činili, biti dana moć da postanu čak djeca Božja. Zato svaki kršćanin moli Gospodina, da mu dade mudrosti kako bi uvijek moralno bio u stanju djeteta Božjega te da ima hrabrosti graditi mostove prijateljstva prema drugima, između onih koji se ne razumiju, jedni drugim ne vjeruju, koji se mrze ili su u međusobnom sukobu, mostove razumijevanja među generacijama, kulturama, narodima i državama, mostove solidarnosti prema zaboravljenima, blizine prema razočaranima.

Isusovo rođenje početak je boljega svijeta i našega božanskog preporođenja. Stoga molimo Gospodina da nas i sve druge s nama blagoslovi na tom putu.