Papina poruka za Svjetski dan mira 2026.

Prenosimo u cijelosti poruku pape Lava XIV. za 59. Svjetski dan mira koji se slavi 1. siječnja 2026. o temi „Mir svima vama. Prema razoružanom i razoružavajućem miru“.

Mir svima vama.
Prema razoružanom i razoružavajućem miru

„Mir s tobom!“

Ovaj drevni pozdrav, koji je i danas svakodnevan u mnogim kulturama, u uskrsnoj je večeri dobio novu snagu na usnama uskrsloga Isusa. „Mir vama“ (Iv 20,19.21) njegova je riječ koja ne samo da želi, nego i ostvaruje konačnu promjenu u onome tko je prihvati, a time i u cijeloj stvarnosti. Zbog toga nasljednici apostola svakodnevno po cijelom svijetu daju glas najtišoj revoluciji: „Mir s vama!“ Još od večeri kada sam izabran za službu rimskog biskupa, želio sam svoj pozdrav uvrstiti u taj zborni navještaj. I želim to ponovno naglasiti: to je mir uskrsloga Krista – mir koji je razoružan i koji razoružava, ponizan i postojan. On dolazi od Boga, Boga koji nas sve ljubi bezuvjetno.[1]

Mir uskrsloga Krista

Onaj koji je pobijedio smrt i srušio zidove razdvajanja među ljudima (usp. Ef 2,14) jest Dobri Pastir, koji polaže život za svoje stado i ima mnogo ovaca izvan tora (usp. Iv 10,11.16): Krist, naš mir. Njegova prisutnost, njegov dar i njegova pobjeda odražavaju se u postojanosti mnogih svjedoka, po kojima se Božje djelo nastavlja u svijetu, postajući čak vidljivije i svjetlije u tami vremena.

Suprotnost između tame i svjetla nije samo biblijska slika kojom se opisuje porođaj iz kojeg se rađa nov svijet: to je iskustvo koje prolazi kroz nas i potresa nas u odnosu na kušnje s kojima se susrećemo, u povijesnim okolnostima u kojima živimo. Vidjeti svjetlo i vjerovati mu neophodno je kako ne bismo potonuli u tamu. To je zahtjev koji su Isusovi učenici i učenice pozvani živjeti na jedinstven i povlašten način, ali koji se mnogim putovima može probiti do srca svakoga ljudskoga bića. Mir postoji, želi prebivati u nama; ima blagu snagu rasvjetljavanja i proširivanja razuma, odupire se nasilju i pobjeđuje ga. Mir ima dah vječnosti: dok se zlu viče: „Dosta“, miru se šapuće: „Zauvijek“. U taj nas je obzor uveo Uskrsli. U tom naslućivanju žive mirotvorke i mirotvorce koji, u drami onoga što je papa Franjo nazvao „trećim svjetskim ratom u dijelovima“, još uvijek odolijevaju zarazi tame, poput stražara u noći.

Suprotno tome, moguće je – nažalost – zaboraviti svjetlo: tada se gubi osjećaj za stvarnost, prepuštajući se djelomičnom i iskrivljenom prikazu svijeta, obilježenom tamom i strahom. Danas nije malo onih koji takve beznadne riječi, slijepe za ljepotu drugoga i zaboravne prema Božjoj milosti koja uvijek djeluje u ljudskim srcima, premda ranjenima grijehom, nazivaju realističnima. Sveti Augustin poticao je kršćane da ispletu neraskidivo prijateljstvo s mirom kako bi, čuvajući ga u dubini svoga duha, mogli svuda oko sebe zračiti njegovu svjetlosnu toplinu. Obraćajući se svojoj zajednici, pisao je: „Ako želite druge privući miru, imajte ga vi prvi; budite najprije vi čvrsti u miru. Da biste druge zapalili, morate imati upaljeno svjetlo u sebi.“[2]

Bilo da nam je darovana vjera, bilo da nam se čini da je nemamo, draga braćo i sestre, otvorimo se miru! Primimo ga i prepoznajmo, umjesto da ga smatramo dalekim i nemogućim. Prije nego što je cilj, mir je prisutnost i put. Premda osporavan i u nama i izvan nas, poput maloga plamena kojem prijeti oluja, čuvajmo ga ne zaboravljajući imena i priče onih koji su nam o njemu svjedočili. On je načelo koje usmjerava i određuje naše odluke. Čak i ondje gdje su ostale samo ruševine i gdje se očaj čini neizbježnim, upravo danas nalazimo one koji nisu zaboravili mir. Kao što je uskrsne večeri Isus ušao na mjesto gdje su bili učenici, prestrašeni i obeshrabreni, tako mir uskrsloga Krista i dalje prolazi kroz vrata i prepreke glasovima i licima njegovih svjedoka. To je dar koji omogućuje da se ne zaboravi dobro, da se prepozna kao pobjednik, da se ponovno i zajedno izabere.

Razoružan mir

Malo prije nego što je bio uhićen, u trenutku duboke prisnosti, Isus je rekao onima koji su bili s njim: „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Ne dajem vam ga kao što ga svijet daje.“ I odmah je dodao: „Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši“ (Iv 14,27). Uznemirenost i strah svakako su se mogli odnositi na nasilje koje će se uskoro obrušiti na njega. No dublje gledano, evanđelja ne skrivaju da je učenike zbunila njegova nenasilna reakcija: put koji su svi – Petar prvi – osporavali, ali koji je Učitelj do kraja tražio da ga slijede. Isusov put i dalje je razlog uznemirenosti i straha. A on s odlučnošću ponavlja onima koji bi ga htjeli braniti: „Djeni mač u korice“ (Iv 18,11; usp. Mt 26,52). Mir uskrsloga Isusa jest razoružan, jer je i njegova borba bila razoružana, unutar točno određenih povijesnih, političkih i društvenih okolnosti. O toj novosti kršćani moraju zajedno, proročki, svjedočiti, svjesni tragedija u kojima su se prečesto pokazali suučesnicima. Velika prispodoba o posljednjem sudu poziva sve kršćane da u toj svijesti djeluju milosrdno (usp. Mt 25,31–46). I čineći to, uz sebe će pronaći braću i sestre koji su, različitim putovima, znali slušati tuđu patnju i iznutra se osloboditi prijevare nasilja.

Iako danas nije malo onih čija su srca spremna za mir, snažan osjećaj nemoći obuzima ih pred tijekom događaja koji postaje sve neizvjesniji. Već je sveti Augustin, doista, isticao poseban paradoks: „Nije teško posjedovati mir. Teže je, u krajnjoj liniji, hvaliti ga. Ako ga želimo hvaliti, potrebne su nam sposobnosti koje nam možda nedostaju; tražimo prave ideje, odvagujemo riječi. Ako ga pak želimo imati, on je tu, nadohvat ruke, i možemo ga posjedovati bez ikakva napora.“[3]

Kada mir tretiramo kao dalek ideal, završavamo time da nam se ne čini skandaloznim njegovo nijekanje, pa čak ni vođenje rata radi postizanja mira. Kao da nedostaju prave ideje, odmjerene riječi, sposobnost reći da je mir blizu. Ako mir nije doživljena stvarnost koju treba čuvati i njegovati, agresivnost se širi u obiteljskom i javnom životu. U odnosu između građana i vlasti dolazi se do toga da se krivnjom smatra nepripremljenost za rat, neodgovaranje na napade, neuzvraćanje nasiljem. Daleko iznad načela legitimne obrane, na političkoj razini ta suprotstavljena logika danas je najaktualniji podatak planetarne destabilizacije koja svakim danom poprima sve dramatičnije i nepredvidljivije oblike. Nije slučajno da mnogi državnici ponavljaju pozive na povećanje vojnih izdataka, dok odluke koje iz njih proizlaze predstavljaju uz opravdanje opasnosti koju navodno predstavlja drugi. Zapravo, odvraćajuća snaga moći, a osobito nuklearno odvraćanje, utjelovljuje iracionalnost odnosa među narodima koji se ne temelji na pravu, pravednosti i povjerenju, nego na strahu i vladavini sile. „Posljedično – kako je već u svoje vrijeme pisao sveti Ivan XXIII. – ljudi žive pod mőrom uragana koji bi se svakoga časa mogao razbuktati s nezamislivom razornošću. Oružje, naime, postoji; i ako je teško povjerovati da ima ljudi spremnih preuzeti odgovornost za razaranja i patnje koje bi rat prouzročio, nije isključeno da nepredvidiv i nekontroliran događaj može zapaliti iskru koja će pokrenuti ratni stroj.“[4]

Tako su tijekom 2024. godine vojni izdaci na svjetskoj razini porasli za 9,4 % u odnosu na prethodnu godinu, potvrđujući neprekinut desetogodišnji trend i dosegnuvši iznos od 2 718 milijardi dolara, odnosno 2,5 % svjetskoga BDP-a[5]. Štoviše, čini se da se na nove izazove želi odgovoriti ne samo golemim gospodarskim naporom ponovnog naoružavanja, nego i preusmjeravanjem obrazovnih politika: umjesto kulture sjećanja, koja čuva svijest sazrelu u dvadesetom stoljeću i ne zaboravlja milijune žrtava, promiču se komunikacijske kampanje i obrazovni programi u školama i na sveučilištima, kao i u medijima, koji šire percepciju prijetnji i prenose isključivo naoružan pojam obrane i sigurnosti.

Ipak, „tko istinski ljubi mir, ljubi i neprijatelje mira“[6]. Tako je sveti Augustin preporučivao da se ne ruše mostovi i da se ne ustraje u registru prijekora, nego da se izabere put slušanja i, koliko je moguće, susreta s razlozima drugih. Prije šezdeset godina Drugi vatikanski koncil završio je svjestan žurnosti dijaloga između Crkve i suvremenoga svijeta. Poglavito je konstitucija Gaudium et spes skrenula pozornost na razvoj ratovanja: „Posebna opasnost suvremenog rata sastoji se u tome što on gotovo pruža priliku onima koji posjeduju najmodernije znanstveno oružje da počine takve zločine i da, nekom neumoljivom povezanošću, gurne ljudsku volju prema najstrašnijim odlukama. Kako se to ubuduće nikada više ne bi dogodilo, biskupi cijeloga svijeta, sada okupljeni, zaklinju sve, a osobito državne poglavare i vrhovne vojne zapovjednike, da neprestano imaju pred očima, pred Bogom i pred čitavim čovječanstvom, golemu težinu svoje odgovornosti.“[7]

Potvrđujući poziv koncilskih otaca i cijeneći put dijaloga kao najučinkovitiji na svakoj razini, uviđamo kako su daljnji tehnološki napredak i vojna primjena umjetnih inteligencija radikalizirali tragičnost oružanih sukoba. Čak se nazire proces razrjeđivanja odgovornosti političkih i vojnih vođa, zbog sve većeg „prepuštanja“ strojevima odluka koje se tiču života i smrti ljudskih osoba. To je bez presedana razorna spirala za pravni i filozofski humanizam na kojemu počiva i kojim se čuva svaka civilizacija. Potrebno je razotkriti goleme koncentracije privatnih gospodarskih i financijskih interesa koje guraju države u tom smjeru; ali to nije dovoljno ako se istodobno ne potiče buđenje savjesti i kritičkog mišljenja. Enciklika Fratelli tutti predstavlja svetog Franju Asiškoga kao primjer takvoga buđenja: „U tom svijetu prepunom stražarskih kula i obrambenih zidina gradovi su proživljavali krvave ratove između moćnih obitelji, dok su se osiromašena predgrađa u kojima je carevala bijeda sve više širila. Ondje je Franjo u sebe primio istinski mir, oslobodio se svih želja za vladanjem nad drugima, postao jedan od onih posljednjih i nastojao živjeti u skladu sa svima.“[8] To je povijest koja želi nastaviti živjeti u nama i koja zahtijeva da ujedinimo napore kako bismo jedni s drugima pridonijeli razoružavajućem miru, miru koji se rađa iz otvorenosti i evanđeoske poniznosti.

Razoružavajući mir

Dobrota je razoružavajuća. Možda je upravo zbog toga Bog postao dijete. Misterij utjelovljenja, koji doseže svoj najekstremniji stupanj poniznosti u silasku u podzemni svijet, počinje u utrobi mlade majke i očituje se u jaslama u Betlehemu. „Mir na zemlji“, pjevaju anđeli, najavljujući prisutnost Boga bez obrane, od kojeg čovječanstvo može otkriti da je voljeno jedino ako se o njemu brine (usp. Lk 2,13-14). Ništa nas ne mijenja kao što nas mijenja dijete. I možda je upravo misao na našu djecu, na djecu i na sve koji su krhki poput njih, ono što nam probada srce (usp. Dj 2,37). O tome je moj cijenjeni prethodnik pisao da „ljudska krhkost ima moć učiniti nas jasnijima prema onome što traje i onome što prolazi, prema onome što život daje i onome što ubija. Možda je to upravo zbog toga što tako često nastojimo negirati granice i izbjegavati krhke i ranjene osobe, jer one imaju moć dovesti u pitanje smjer koji smo izabrali, kao pojedinci i kao zajednica.“[9]

Ivan XXIII. prvi je uveo perspektivu cjelovitoga razoružanja, koje se može ostvariti samo obnavljanjem srca i uma. Tako je pisao u Pacem in terris: „Treba priznati da je obustava naoružavanja u ratne svrhe, stvarno smanjenje oružja, a još više njegovo uklanjanje gotovo nemoguće, ako se istovremeno ne provodi cjelovito razoružanje; tj. ako se ne demontiraju i duhovi, iskreno se trudeći razbiti u njima psihozu rata: što zauzvrat znači da se načelo mira, koje se temelji na ravnoteži naoružanja, zamijeni principom da se pravi mir može graditi jedino u uzajamnom povjerenju. Smatramo da je to cilj koji se može ostvariti. Budući da ga se traži ispravna razuma, on je vrlo poželjan i od najveće koristi.“[10]

Ovo je temeljna služba koju religije trebaju pružiti patničkom čovječanstvu, nadgledajući sve veći pokušaj pretvaranja čak i misli i riječi u oružje. Velike duhovne tradicije, kao i ispravno korištenje razuma, pomažu nam da prijeđemo granice krvi ili etničke pripadnosti, ponad onih bratstava koja prepoznaju samo slične i odbacuju različite. Danas vidimo kako to nije samo po sebi razumljivo. Nažalost, sve je češće u suvremenom okruženju povlačenje riječi vjere u političku borbu, blagoslivljanje nacionalizma i religijsko opravdavanje nasilja i oružane borbe. Vjernici moraju aktivno opovrgnuti, prije svega životom, te oblike blasfemije koji zamračuju sveto ime Božje. Stoga, uz djelovanje, više nego ikad potrebno je njegovanje molitve, duhovnosti, ekumenskog i međureligijskog dijaloga kao putova mira i jezika susreta među tradicijama i kulturama. U cijelom svijetu poželjno je da „svaka zajednica postane ‘dom mira’, gdje se uči kako neutralizirati neprijateljstvo dijalogom, gdje se prakticira pravda i čuva oprost“[11]. Danas, više nego ikad, potrebno je pokazati da mir nije utopija, putem pažljive i plodotvorne pastoralne kreativnosti.

S druge strane, to ne smije odvlačiti pozornost od važnosti političke dimenzije. Svi koji su pozvani na javne odgovornosti u najvišim i najkvalificiranijim tijelima, neka „duboko razmotre problem mirnog usklađivanja odnosa među političkim zajednicama na svjetskoj razini: usklađivanja koje se temelji na uzajamnom povjerenju, iskrenosti u pregovorima, vjerodostojnosti prema preuzetim obavezama. Neka istraže problem dok ne utvrde točku od koje je moguće započeti put prema poštenim, trajnim i plodonosnim sporazumima.“[12] To je razoružavajući put diplomacije, posredovanja i međunarodnog prava, nažalost često opovrgnut sve učestalijim kršenjem teško postignutih sporazuma, u kontekstu koji ne zahtijeva delegitimizaciju, nego zahtjeva jačanje nadnacionalnih institucija.

Danas su pravda i ljudsko dostojanstvo više nego ikad izloženi neravnotežama moći među jačima. Kako živjeti u vremenu destabilizacije i sukoba oslobađajući se zla? Potrebno je motivirati i podržavati svaku duhovnu, kulturnu i političku inicijativu koja održava nadu, suprotstavljajući se širenju „fatalističkih stavova, kao da su dinamike u tijeku proizvod anonimnih, impersonalnih sila i struktura neovisnih o ljudskoj volji“[13]. Ako je „najbolji način da se dominira i napreduje bez granica sijanje gubitka nade i izazivanje stalnog nepovjerenja, premda prikriveno obranom određenih vrednota“[14], takvoj strategiji treba suprotstaviti razvoj svjesnih građanskih društava, oblika odgovornog udruživanja, iskustava nenasilnog sudjelovanja i prakse popravne pravde na maloj i širokoj razini. Već je Lav XIII. jasno istaknuo u enciklici Rerum novarum: „Osjećaj vlastite slabosti tjera čovjeka da želi udružiti svoj rad s tuđim. Pismo kaže: Bolje je biti dvoje nego jedan; jer dvojica imaju veću korist u svom radu. Ako jedan padne, drugi ga podupire. Neka je tko je sam, ako padne, bez ruke koja bi ga podignula (Prop 4,9-10). I drugdje: brat koji pomaže bratu sličan je utvrđenom gradu (Mudr 18,19)“[15].

Neka ovo bude plod Jubileja nade, koji je potaknuo milijune ljudi da se ponovno otkriju kao hodočasnici i započnu u sebi ono razoružanje srca, uma i života na koje Bog neće oklijevati odgovoriti ispunjavajući svoja obećanja: „On će biti sudac narodima, mnogim će sudit’ plemenima, koji će mačeve prekovati u plugove, a koplja u srpove. Neće više narod dizat’ mača protiv naroda nit’ se više učit’ ratovanju. Hajde, dome Jakovljev, u Gospodnjoj hodimo svjetlosti!“ (Iz 2,4-5).

Iz Vatikana 8. prosinca 2025.

LAV XIV.

[1] Usp. Apostolski blagoslov „Urbi et Orbi“ i prvi pozdrav, Središnja loža Bazilike Svetog Petra (8. svibnja 2025).

[2] Augustin Hiponski, Govor 357, 3.

[3] Isto, 1.

[4] ivan xxiii., Apostolsko pismo Pacem in terris (11. travnja 1963.), 60.

[5] Usp. SIPRI Yearbook: Armaments, Disarmament and International Security (2025.).

[6] Augustin Hiponski, Govor 357, 1.

[7] drugi vatikanski ekumenski sabor, Apostolska konstitucija Gaudium et spes, 80.

[8] franjo, Enciklika Fratelli tutti (3. listopada 2020.), 4.

[9] franjo, Pismo ravnatelju novina „Corriere della sera“ (14. ožujka 2025.).

[10] ivan xxiii., Enciklika Pacem in terris (11. travnja 1963.), 61.

[11] Govor biskupima Talijanske biskupske konferencije (17. lipnja 2025.).

[12] ivan xxiii., Enciklika Pacem in terris (11. travnja 1963.), 63.

[13] benedikt xvi., Enciklika Caritas in veritate (29. lipnja 2009.), 42.

[14] franjo, Enciklika Fratelli tutti (3. listopada 2020.), 15.

[15] lav xiii., Enciklika Rerum novarum (15. svibnja 1891.), 37.