Propovijed nadbiskupa Vukšića u prigodi proslave Nedjelje Caritasa u BiH

Caritas Bosne i Hercegovine je zajedno sa svojim partnerima, donatorima, prijateljima i osnivačima, 14. prosinca 2025. proslavio Nedjelju Caritasa i tridesetu obljetnicu djelovanja u Bosni i Hercegovini. U sarajevskoj katedrali Srca Isusova tom je prigodom održano zahvalno euharistijsko slavlje koje je predslavio predsjednik Caritasa BiH mons. Tomo Vukšić, nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH. Njegovu propovijed upućenu tom prigodom prenosimo u cijelosti:

KARITATIVNA DJELA SU SIMFONIJA LJUBAVI I ŠKOLA ODGOJA

Nedjelja Caritasa i 30. obljetnica Caritasa BiH

Sarajevo, 14. prosinca 2025. godine

Na ovo Euharistijsko slavlje okupljeni smo da kao vjernici u skladu s lijepom tradicijom Crkve u nedjelju, koja se izvorno naziva dan Gospodnji, i sjećajući se događaja Isusova uskrsa u zoru upravo toga dana, sa zahvalnošću još jednom iskažemo slavu Bogu. Osim tog osnovnog razloga, ovaj put su nas na ovo Misno slavlje okupila još dva važna razloga, oba radi svjedočenja konkretne kršćanske ljubavi prema braći i sestrama i svim ostalim Božjim stvorenjima te radi promicanja odgovornosti za svijet i životnu okolinu.

I.

Ponajprije, danas je Nedjelja Caritasa, koja se u svim našim biskupijskim, župnim i drugim zajednicama, u neprekinutom nizu od 15. prosinca 1996. godine, redovito obilježava u treću nedjelju Došašća. Stoga je ovo prigoda u kojoj treba cijelu crkvenu zajednicu podsjetiti na te važne dane, potaknuti vjernike da nastave još više činiti djela ljubavi i zahvaliti im za sve što su do sada učinili u konkretnoj brizi za braću i sestre u potrebi.

Ove godine se obilježava također tri desetljeća postojanja i djelovanja Caritasa Bosne i Hercegovine. To nas, osim obilježavanja obljetnice, potiče na zahvalnost svima, koji su dali svoj doprinos u djelovanju ove važne crkvene ustanove, a posebice njezinim ravnateljima, djelatnicima i volonterima. U tom nizu velike plemenitosti i brojnih zasluga, zahvalnost izričemo i brojnim dobrotvorima, domaćim i onim iz inozemstva, pojedincima i ustanovama, koji su svojim darovima i projektima ne samo poticali rad Caritasa, nego je o njihovim doprinosima redovito doslovce ovisilo koliku će pomoć dobiti osobe u potrebi. Hvala i svima vama, koji ste se odazvali i došli danas u Sarajevo te svojom prisutnošću i molitvom, kao svjedoci i djelatnici kršćanske ljubavi, pridružili nam se u ovom zahvalnom Misnom slavlju.

II.

Latinskim imenom caritas u kršćanskoj vjeri označavaju se Božja vidljiva djela ljubavi, za razliku od pojma amor koji je ime za ljubav koju se osjeća prema nekomu. Ona su očitovanje Boga a čovjek, koji vrši djela ljubavi, sposoban je upravo po njima upoznati Boga. U tom smislu u Prvoj Ivanovoj poslanici (4,7) čitamo poticaj koji glasi: „Ljubljeni, ljubimo jedni druge jer je ljubav od Boga; i svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga.“ Tu svoju ljubav Bog je proširio u ljudske živote jer, kako veli apostol Pavao, ona je razlivena i postoji u srcima našim po Duhu Svetom (usp. Rim 5,5). Stoga po djelima konkretne ljubavi, čovjek postaje sličan Bogu koji je ljubav sama (usp. 1 Iv 4,8: Deus caritas est). Po njima čovjek postaje mjesto Božje prisutnosti i način Božjega djelovanja.

Kršćanin pojedinac kao član Crkve, koja mu posreduje vjeru, nadu i ljubav i koja mu pomaže da se ostvari i raste, po svojoj djelotvornoj ljubavi prema drugom čovjeku, svjedok je Krista koji ljubi. Čini to kao pojedinac ali također u ime Crkve kao zajednice ljubavi. Polazeći od te istine, pojedini kršćanski vjernici i Crkva, u kojoj su okupljeni kao udovi i sredstva Kristove ljubavi, iskazuju ljubav ne sȁmo zato što postoji netko tko je ugrožen ili se nalazi u potrebi, već su kršćani pozvani vršiti djela ljubavi zato što su Kristovi učenici i sljedbenici. Ljubav je njihov znak raspoznavanja. Naime Crkvu je, po Duhu Svetom, ustanovila ljubav Kristova kao njegovo živo tijelo, tj. kao Krista koji nastavlja živjeti i ljubiti na zemlji. Stoga Crkva, koja je tijelo Kristovo, i ne može ništa drugo doli nastaviti Kristovo djelo: vršiti djela ljubavi prema konkretnom čovjeku i tako svima svjedočiti i prenositi Božju ljubav i milost. Zato, budući da su pravo i obveza Crkve na djelotvornu ljubav božanskoga podrijetla, ona se takvih djela ne može odreći niti ih smije prepustiti nikome drugome.

Kroz dugu povijest postojanja Crkve konkretna djela ljubavi bila su njezina trajna oznaka, ali su oblici crkvenoga karitativnog djelovanja bili različiti. Mijenjali su se i prilagođavali prema vremenima, narodima, prilikama i izazovima. Ovisili su također o životnosti same Crkve, a potom i o načinu razmišljanja u nekom razdoblju, o pokretima i pojedinim osobama. S druge strane, na način istoga djelovanja često su utjecale društvene i političke prilike u pojedinim krajevima budući da se različiti politički sustavi nisu odnosili na jednak način prema karitativnom radu Crkve. Taj odnos se kretao i kreće se također u naše vrijeme u rasponu od zabrana postojanja i djelovanja crkvenih karitativnih ustanova, na jednoj strani, do prijateljskog odnosa i suradnje, na drugoj.

III.

Danas je treća nedjelja Došašća, vremena kroz koje se kršćanski vjernici pripravljaju za svetkovinu Božića. On je blagdan Kristova rođenja, ali još više Božić je svečani spomen na dolazak Božje ljubavi među ljude, koja je trajno prisutna među njima i stalno ih poziva da tu ljubav prihvate i njezina pravila primijene u svom životu kao vrhovni zakon, koji će ravnati također njihovim životima, ponašanjem i odnosom prema drugim ljudima, okolini i cijelom svijetu, poticati ih na djela ljubavi i voditi ih u njihovu konkretnom karitativnom djelovanju. Božja ljubav tako živi i postaje vidljiva po djelima ljubavi kršćana. Isus poslije svog uskrsnuća na zemlji djeluje po udovima svoga Tijela, koje se zove Crkva, po nama koji moramo biti u svijetu njegov glas koji tješi ožalošćene, njegovo oko koji vidi potrebe drugih, njegovo uho koje čuje vapaje, njegova ruka koja miluje i pruža pomoć, njegovo srce koje ne isključuje nikoga.

Neki će u tom smislu reći: Caritas je vidljivo lice Isusa Krista i legitimacija Crkve u svijetu. I koliko god je potrebno da bude tako, ta istina ima i svoje mnogo važnije i dublje značenje jer: Caritas je obraz Crkve! Bez djela ljubavi Crkva ne bi imala obraza zvati se zajednicom Isusovih učenika, jer sȁmo Crkva koja karitativno djeluje je Crkva s obrazom. A onoga, tko ima obraza, i Bog poštuje i ljudi uvažavaju. „Tko tako Kristu služi, mio je Bogu i cijene ga ljudi“ (Rim 14,18).

Caritas je pitanje dostojanstva i autentičnosti Crkve. Njegova je zadaća promicati svjedočanstvo konkretne ljubavi prema bližnjima. Pri tomu Caritas ima i pedagošku ulogu, usmjerenu prema ukupnom razvitku čovjeka, prema jačanju društvene pravde i mira s posebnim naglaskom na ranjive osobe i stvarnosti. Hodeći putovima Evanđelja, govorio je papa Benedikt XV., Caritas je u stalnom dijalogu sa siromasima, posljednjima, isključenima. Njegova je važna uloga poučavati pojedince, ustanove i države da svi ljudi, a posebice ugroženi, imaju ljudska prava i dostojanstvo prije negoli potrebe. Njihova prava i dostojanstvo su stvar pravde koja je obveza društva, a njihove potrebe su stvar naše ljubavi. I ne smije se događati da se bilo komu kao djelo ljubavi nudi ono na što ima pravo s naslova pravde.

Karitativni djelatnici, dok šire duh ljubavi i pravednosti, stalno su pred časnim izazovom da budu pokretač i motor pozitivnih promjena u društvu i kod ljudi nastoje probuditi svijest odgovornosti i bratski osjećaj. Njima je povjerena odgojna zadaća u odnosu na zajednicu, obitelji i civilno društvo gdje je Crkva poslana biti svjetlo (usp. Fil 2,15). Radi se o odgoju za život prema Evanđelju.

Znak prepoznavanja kršćana je u tomu što vjeru, nasljedujući Krista, čine djelatnom po ljubavi. U tom smislu na osobit način prosvjetljuju riječi apostola Pavla da mi po Duhu iz vjere očekujemo pravednost, nadu svoju, jer u Kristu Isusu ništa ne vrijedi nego vjera ljubavlju djelotvorna (usp. Gal 5,5-6). Na stranicama Evanđelja posebice je važno uočiti Isusova djela: čine koji prenose milost i odgajaju za vjeru i nasljedovanje; čine ozdravljenja i prihvaćanja, milosrđa i nade, budućnosti i suosjećanja; čine po kojima počinje ili se usavršava poziv da se nasljeduje Isusa i koji završavaju ispovijedanjem vjere da je on Gospodin. Konkretna djela i čini ljubavi su sredstva posvema u skladu s naravi pedagoške uloge Caritasa. Po njima Caritas govori, evangelizira i odgaja. Sva djela ljubavi govore o Bogu, navješćuju nadu i potiču rješenja. Karitativna djela su simfonija ljubavi i škola odgoja. Ona pjevaju slavu Bogu a najsiromašnijima pomažu rasti u dostojanstvu, kršćanskim zajednicama nasljedovati Krista, a civilnom društvu svjesno preuzeti vlastite obveze.

Caritas nije pozvan preuzeti obveze drugih, već biti ponizni svjedok Božje ljubavi i za nju odgajati radi davanja odgovora na potrebe ljudi, izgradnje svijeta, koji će se zasnivati na društvenoj pravdi, solidarnosti, bratskoj ljubavi i u kojemu nitko neće biti zaboravljen. A odgovarati na potrebe ljudi ne znači, slikovito rečeno, sȁmo dati kruha gladnome, nego i pitati se o uzrocima zbog kojih je netko gladan. Sve to treba činiti Isusovim pogledom koji je znao uvidjeti duboku stvarnost osoba i šire uvjete okoline. Stoga i Caritas treba imati širok pogled te prepoznati također potrebe ekonomskih selilaca, političkih i ratnih prognanika, žrtve prirodnih nepogoda, potrebe mladih obitelji, nesigurnost novih generacija, i povećanje rizika zbog sve češćeg ugrožavanja nade.

IV.

Karitativno djelovanje Crkve u svijetu je također povlašten način evangelizacije i naviještanja. Čovječanstvo, naime, ne treba sȁmo dobrotvore, nego i ponizne osobe koje će, kao Isus, znati biti blizu braći i sestrama. Ljudi trebaju znakove nade, a izvor nade je u Kristu koji ljubi. To je razlog zbog kojega je potreban Caritas. Ne samo zato da bi organizirao dobrotvornu službu, nego zato da bude znak Kristove ljubavi, znak koji će donositi nadu.

Pojedina djela kršćanske ljubavi su sredstva i način po kojima Bog govori i evangelizira, a kršćanin uvjerljivo svjedoči o Božjoj prisutnosti. Po njima kršćani nisu samo lijep primjer odgoja ili humanosti nego, služeći se tim univerzalnim rječnikom, postaju sredstva evangelizacije. Univerzalni jezik djelâ ljubavi „svi razumiju i shvatljiv je svima, jer je pisan svjedočenjem i zauzetošću svih djelatnika Caritasa, koji su zauzeti za Isusa Krista i njegovo Evanđelje“ (papa Franjo).

Sve su to razlozi zbog kojih u predbožićno vrijeme još jednom pozivamo, da svi zajedno svojim djelima ljubavi pripravimo put Gospodinu, Svjetlu koje želi doći u ovu našu tamu, koji želi osvijetliti i osmisliti život i budućnost. Neka i nama koji vjerujemo u Božju ljubav prema čovjeku, utjelovljenu u Isusu Kristu, kao i kršćanima kroz dvije tisuće godina, uspije vjerom i ljubavlju danas i ovdje „iscijeliti srca slomljena“, ostvariti „godinu milosti Gospodnje“ (BK BiH, Pastirsko pismo za Nedjelju Caritasa 1996. godine).

Nedjelja Caritasa ove godine odvija se pod geslom: „Sve vaše neka bude u ljubavi!“ (1 Kor 16,14)! Pa, po zagovoru apostola Pavla, koji je to napisao, neka tako bude!