Propovijed nadbiskupa Vukšića na božićnoj misi bdjenja u sarajevskoj katedrali

Nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić predslavio je u sarajevskoj katedrali Srca Isusova u srijedu 24. prosinca misu božićnog bdjenja. Nadbiskup Vukšić uputio je tom prigodom propovijed koju prenosimo u cijelosti:

BOG BIO SA SVIMA NAMA! I MI S NJIM!

Božićna Misa bdjenja; Sarajevo, 24. prosinca 2025.

U skladu s lijepom tradicijom Crkve, svake godine se na blagdan Božića slave četiri svete Mise. Prva u tom nizu, koja se obično naziva Misa bdjenja, slavi se u kasnim večernjim satima i njome započinje svetkovina Božića i božićno vrijeme. Druga je polnoćka, treća zornica i na kraju je danja Misa.

Već sam naziv ovog Euharistijskoga slavlja upućuje na istinu da se kršćanski vjernici okupljaju na ovaj skup u radosnom očekivanju najvažnijega mogućeg gosta: Sina Božjega, Isusa Krista, spasitelja svijeta, svjedoka ljubavi, propovjednika i učitelja najljepših od svih pravila života koje čovjek može upoznati, slijediti i dati se njima voditi. Kršćani se u ove kasne sate okupljaju na molitvu, bdiju i raduju se, jer iz svetih tekstova znaju za izvještaj o Josipu i Mariji „od koje se rodio Isus koji se zove Krist" (Mt 1,16). Znaju iz istih izvora također da se to dogodilo u zoru jedne davne noći pa se zato slave Misa polnoćka, koja simbolički podsjeća na onu svetu noć, i Misa zornica koja naznačuju vrijeme toga važnog događaja.

I.

Rodio se Isus koji se zove Krist! A nadjenut će mu se također ime Emanuel. Tako je piše na početku Matejeva evanđelja u odlomku koji se na ovoj svetoj Misi čita i navješćuje okupljenim vjernicima u cijeloj Katoličkoj Crkvi. Ujedno, to je osnovna istina svetkovine čiju proslavu započinjemo.

Ponajprije, nabrajanjem važnih imena Isusovih predaka evanđelist Matej želi pokazati da Isusovo rođenje nije izoliran primjer Božje prisutnosti i djelovanja nego vrhunac povijesti spasenja koja je prije toga trajala kroz sve vijekove. Jer Bog je kroz prošlost na mnogo načina i u mnogo navrata govorio ocima po prorocima. Na kraju je progovorio u Sinu, po kojemu je sazdao svjetove, koji je odsjaj Slave i otisak Bića Božjega i kojega je postavio baštinikom svega što treba priopćiti ljudima (usp. Heb 1,1-3).

U cijeloj sceni Isusova začeća koju opisuje odlomak iz Evanđelja, ključno je prepoznati prisutnost i djelovanje Presvetoga Trojstva. Anđeo Gospodnji je, naime, glasnik Boga Oca. Sve se događa po djelovanju Duha Svetoga, a Isus je Sin koji postaje čovjek.

Glas s nebesa najavljuje Josipu da će Marija roditi Sina, koji je u tom času već začet po Duhu svetom, i da će mu Josip nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih (usp. Mt 1,21). Ustvari, ime Isus znači: Gospodin spašava! pa je tako to ime, osim što je njegovo osobno ime, istovremeno naziv Isusove svrhe i poslanja u svijetu. Uz to, Isusu je nadjenuto također ime Emanuel što znači: Bog s nama! Ovo drugo ime je naziv njegova identiteta, koji se očituje u stalnoj prisutnosti među ljudima. Jedno ime naznačuje Isusovo stanje i dostojanstvo prisutnoga Boga: Emanuel, Bog je s nama, a ime Isus naznačuje da Bog nije statično prisutan nego stvarno zainteresiran za čovjeka, jer Isus je onaj koji ga spašava od grijeha njegovih. Ime Emanuel je tako oznaka Božjega stanja među ljudima, a ime Isus naznačuje sadržaj njegova poslanja.

II.

Rodio se Isus koji se zove Krist!

Ime Isus znači da je samo Ime Božje prisutno u osobi njegova Sina utjelovljenoga za opće i konačno Otkupljenje od grijeha. Naime, jedino božansko ime donosi spasenje od grijeha, a odsada ga mogu zazivati svi jer se, Utjelovljenjem, on ujedinio sa svim ljudima. (Katekizam Katoličke Crkve, 432)

Ime Krist ima isto značenje koje i ime Mesija, a znači Pomazanik. Ime Krist postaje Isusu vlastito zato što on savršeno ispunja božansko poslanje koje taj naslov označuje. U Izraelu su naime u Božje ime bili pomazani ljudi posvećeni za poslanje koje im je Bog povjerio. Tako je bilo s kraljevima, svećenicima i, u rijetkim slučajevima, s prorocima. Isto je nadasve moralo biti s Mesijom kojega je Bog poslao da konačno uspostavi njegovo kraljevstvo. Mesija je morao biti pomazan Duhom Gospodinovim, u isti mah kao kralj i svećenik, ali i kao prorok. (Katekizam Katoličke Crkve, 436) U tom smislu Bog po anđelu poziva Josipa da uzme k sebi Mariju svoju zaručnicu, da se Isus, koji se zove Krist, rodi u mesijanskom Davidovu rodu (Mt1,16).

Stalan je nauk Crkve, daIsusovo mesijansko posvećenje objavljuje njegovo božansko poslanje. Naime, Krist je ono što označuje njegovo ime, jer pod tim imenom se podrazumijeva troje: onaj koji je pomazao, onaj koji je pomazan i samo pomazanje kojim je pomazan. Ili drukčije kazano: onaj koji je pomazao jest Otac, onaj koji je pomazan jest Sin, a bio je pomazan u Duhu koji je pomazanje samo. (Katekizam Katoličke Crkve, 438)

III.

Za vrijeme ovoga bdijenja nameće se jednostavno pitanje: Što čini Bog na Božić? A odgovarajući na taj upit, jedan svećenik je slikovito napisao ovako: Bog na Božić čini ono što rade otac ili majka kad žele biti posve bliski svome djetetu. Spuštaju se k njemu, sjedaju s njim na pod, ako treba i u prašinu, grle ga i privijaju k sebi i igraju se s njim. Dijete ne može još biti veliko kao oni, ali oni mogu biti maleni kao ono. Tako i Bog na Božić silazi u prašinu naše Zemlje, spušta se k nama, svojoj djeci, da bi nam bio što bliži, upravo nježno blizak, da nas zagrli i privuče nas k sebi. Bog se ne boji sići sa svoga prijestolja, ne boji se da će uprljati svoje svečane haljine. Isus nam je to na Božić tako jasno pokazao.

Također, u ovom bdijenju svaki kršćanin treba sebi postaviti pitanje: Što ja činim na Božić? Kako ja primam Isusa? Dopuštam li da Bog bude sa mnom u svakodnevnom životu i da li moja djela izrastaju iz prihvaćanja Božjih pravila? Prihvaćam li, kao što je to činio sveti Josip, da me vodi Božji glas i onda kad izgleda teško prihvatiti volju Božju? A odgovore na ta pitanja ne može nam dati nitko drugi dȍli svatko sebi u tišini vlastite savjesti. Stoga ih tamo treba i tražiti.

Bog bio sa svima nama! I mi s njim! Po Kristu Gospodinu našemu.