Biskup Petar Palić predvodio misu polnoćku u mostarskoj katedrali

Biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. Petar Palić predvodio je 24. prosinca svetu misu polnoćku u mostarskoj katedrali Marije Majke Crkve. U koncelebraciji su bili generalni vikar hercegovačkih Biskupija don Nikola Menalo, kancelar i tajnik don Antonio Zirdum, katedralni župnik don Josip Galić, katedralni vikar don Gabrijel Pavlović i svećenik na studiju u Rimu don Zvonimir Rezo. Posluživala su dvojica bogoslova iz katedralne Župe, Mihael Drmać i Leon Lasić te više ministranata.

U prigodnoj propovijedi biskup Palić se zapitao kako bi izgledao svijet kad ne bi bilo Boga, vjere i Crkve. Ljudi bi u početku vjerojatno osjećali olakšanje jer ne bi bilo kazne za grijeh, ne bi bilo ni propisa koji često sputavaju, ali bi kasnije nastupila tama jer ne bi bilo nade. Podsjetio je na odlomak iz Poslanice Titu sv. Pavla apostola gdje stoji zapisano kako se „'pojavila milost Božja, Spasiteljica svih ljudi'. Milost o kojoj govori sv. Pavao, u božićnoj noći poprima lice. Ta milost ima ime, uzima tijelo. Božić nije ideja, nije simbol, Božić je osoba, Isus Krist. Ako u ovoj noći ne dopustimo betlehemskom Djetetu da nas promijeni, da preobrazi naš život, onda nismo razumjeli značenje ovoga spasenjskog božićnog događaja. Zato ova noć nije samo puko sjećanje na jedan događaj iz prošlosti. Ova noć je poziv da i mi napravimo mjesta toj milosti u svome srcu, u svojim odnosima, u svojim obiteljima, u svijetu koji je često pun tame, buke i ravnodušnosti“, naglasio je.

Biskupovu propovijed donosimo u cijelosti:

„Draga braćo i sestre u Kristu!

Zamislite samo na trenutak da Boga nema. Nema Boga, nema Biblije, nema bogoslužja, nema Crkve. Ne vjerujete ni u što drugo osim u ono što želite. Na prvi pogled bili bismo oslobođeni popriličnoga tereta: nema više grijeha, nema pakla, nema ispovijedi ni loše savjesti. Nitko nas ne nagrađuje, ne kažnjava; možemo činiti što god želimo. Na prvi pogled je privlačan, osobito onima koji su u svome životu nekada barem malo vjerovali, onima koji povremeno dolaze u crkvu, znaju nekoliko molitava i primili su poneki sakrament. Gubitak vjere može se činiti kao pravo oslobođenje. Nema smisla zauzimati se za druge ako me to osobno stoji žrtve. Nema smisla činiti dobro drugima, osim ako to ne činim samo zato da se ja sam bolje osjećam. Svi ljudi u sebi nose duboku čežnju, neugasivu želju za životom i ljubavlju. Ljudi koji su izgubili vjeru možda tu čežnju osjećaju još snažnije i zbog toga trpe. Oni čeznu za smislom i traže ga u zabavi, užitku, dobitku i uspjehu, pod svaku cijenu.

U takvim osjećajima, traženjima, pitanjima, sumnjama odjekuje anđelova vijest ove božićne noći: „Ne bojte se! Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin.“ Bog postoji! I više od toga: On je ovdje, među nama. Postoji smisao, postoji život bez kraja i postoji Netko tko nas ljubi i tko više od svega i svih zaslužuje da ga ljubimo. To je poruka anđela ove Božićne noći. Sveti Luka nam kaže da su pastiri krenuli žurno, ne iz straha, nego iz nade i divljenja. Vjerujem da smo i mi večeras tako došli na ovu polnoćku, iz svojih domova, svojih borbi i nesigurnosti. Došli smo ovdje, u ovom našem gradu mostova, u ovoj zemljí opterećenoj poviješću i podjelama, tražeći susret koji premošćuje razlike. Večeras susrećemo konační most: Isusa, Boga koji je postao tijelom i položen u jasle. Stoga vas pozivam da otvorímo srca i dopustimo da nas ta Vječna Riječ tijelom postala obasja i preobrazi.

Prorok Izaija naviješta da Bog u tami povijesne nesigurnosti i patnje pali veliko svjetlo koje donosi nadu narodu opterećenom strahom i poniženjem. Oslobođenje ne dolazi snagom oružja, nego rođenjem Djeteta kojemu se daje vlast mira i pravednosti. Tama o kojoj govori prorok Izaija, stvarnost je njegova vremena, stvarnost ugnjetavanja i rastjerivanja izabranog naroda čije su posljedice bile zaborav Boga, odnosno osobni i društveni grijesi. U svjetlu lzaijinih riječi, tama danas u svijetu nije politička ili materíjalna, nego duhovna i egzistencíjalna. Tama o kojoj govorí prorok Izaija danas se prepoznaje u gubitku smisla, u usamljeností usred mnoštva, u strahu i u žívotu koji se živi kao da Boga nema. To je tama ravnodušnosti i beznađa, u kojoj se čovjek zatvara u sebe i prestaje vjerovati da se išta može promijeniti. U tu tamu Bog ne dolazi snagom moći, nego kao Dijete u jaslama: tiho, ranjivo i blisko, da nam pokaže da je svjetlo jače od tame. Sveti Pavao u Poslanici Titu kaže da se „pojavila milost Božja, Spasiteljica svih ljudi“. Milost o kojoj govori sv. Pavao, u božićnoj noći poprima lice. Ta milost ima ime, uzima tijelo. Božić nije ideja, nije simbol, Božić je osoba, Isus Krist. Ako u ovoj noći ne dopustimo betlehemskom Djetetu da nas promijeni, da preobrazi naš život, onda nismo razumjeli značenje ovoga spasenjskog božićnog događaja. Zato ova noć nije samo puko sjećanje na jedan događaj iz prošlosti. Ova noć je poziv da i mi napravimo mjesta toj milosti u svome srcu, u svojim odnosima, u svojim obiteljima, u svijetu koji je često pun tame, buke i ravnodušnosti. Božić nas pita: ima li mjesta za Boga u mome životu? Ima li mjesta za oprost? Za pomirenje? Za nježnost? Za one koji su sami, siromašni, zaboravljeni? Izvješće o Isusovu rođenju, kako nam je opisao sv. Luka, nije samo kronološki opis toga događaja. Luka nas želi uvesti u dublje otajstvo. Ono što je u Starom zavjetu navješteno, ispunjava se i objavljuje u Novom zavjetu. Središnja poruka opisa rođenja koji smo čuli je: Isus je Mesija. Isusovo rođenje je doista Radosna vijest spasenja koja se objavljuje nama ljudima i daruje nam mir, taj plod Božje dobrostivosti. S pravom se pitamo: gdje je naše mjesto u ovom slavlju i u ovom navještaju rođenja Isusova? Koju poruku ima ovaj događaj i ova poruka za nas? Što za nas znači poruka rođenja, kad nismo ni pastiri, možda ni siromašni, ali zapravo ni moćnici ovoga svijeta? Starokršćanski mistici su znali da je važno da se Dijete Isus rodi u nama samima, u štali našega srca. Zato je srednjovjekovni mistik zapisao: „Ako se Krist tisuću puta rodi u Betlehemu, a ne rodi se u tebi, zauvijek si izgubljen.“

Luka nam kaže da su se pastiri nakon ovog iskustva koje su te noći doživjeli, vratili „slaveći i hvaleći Boga za sve što su čuli i vidjeli“. Vratili su se istim poljima, istom poslu, istom stadu, istom svakodnevnom životu. Ali su se vratili preobraženi, promijenjeni. Susreli su taj prodor izvanrednoga u obično i ništa više nikada nije bilo posve isto. I mi ćemo večeras napustiti ovu katedralu i vratiti se svojim domovima, obiteljima i svakodnevnim obvezama. Izazovi s kojima se suočavaju naš grad i naša zemlja neće nestati. Djelo pomirbe, izgradnje povjerenja i promicanja istinskog zajedništva i dalje će zahtijevati strpljenje, hrabrost i ustrajnost. Ali vraćamo se kao ljudi koji su gledali lice Utjelovljene Nade. Vraćamo se kao ljudi koji znaju da Bog nije napustio ovaj svijet, ovu zemlju, ovaj grad, naš narod, naše obitelji i nas same. Vraćamo se kao ljudi koji u sebi nose isto ono otajstvo koje je Marija razmatrala u svome srcu. To je dar božićne noći. Ne samo spomen na događaj od prije dvije tisuće godina, nego živa prisutnost Krista koji se i dalje rađa ondje gdje se srca otvaraju da ga prime.

Braćo i sestre, Spasitelj je među nama. Dijete nam se rodilo. Bog nam ponovno daruje novi početak i smijemo započeti iznova sa svojim Bogom, bez obzira na sve tmine našega života. Dok se pripremamo primiti Euharistiju, Tijelo Kristovo rođeno u Betlehemu, žrtvovano na Kalvariji i uskrslo u slavi, zapitajmo se: Kako ću dopustiti da se Krist ove godine ponovno rodi u mome srcu? Kako ću postati nositelj nade u svojoj obitelji, na svome radnom mjestu, u svome susjedstvu? Kako ću pridonijeti miru i pomirenju koje naš grad i naša zemlja tako očajnički trebaju? Netko je jednom zapisao: „Zamislite, Božić je, jaslice su napravljene i nitko ne dolazi.“ Ako i nitko ne dođe vidjeti što se dogodilo, Božića će biti. Blaženi su oni koji dođu, koji gledaju, koji se dive, koji se klanjaju i daju u svom životu mjesta novorođenom Djetetu. Jer za njih se doista događa Božić. Amen!“

Liturgijsko pjevanje animirao je Mješoviti katedralni zbor „Marija“ kojim je ravnao mo. don Dragan Filipović uz orguljsku pratnju prof. Marijane Pavlović.

(kta)